Citiraj:
da bismo izbjegli Y posljedicu, klonimo se djela X
Eto, tu je razlika. To je bilo svojstveno monoteističkim religijama iz ranog perioda. Što se tiče hrišćanstva, ta se ideja promijenila prije 20 vijekova, sa dolaskom Hrista koji je rekao nešto kao (parafraziram): ko pomisli da učini grijeh već ga je počinio u srcu svom. (ne znam za druge religije i filozofske škole, čini mi se da je budizam to imao kao ideju od samih svojih početaka ali nisam siguran)
Vidim to kao prirodnu evoluciju čovjekove svijesti o sebi. Nakon što je akcenat bio na lošem djelu, prešao je na loše pobude koje su djelo prouzrokovale.
Podsvjesno čine stvari koje su potisnute iz svijesti. Pored iracionalnih strasti, tu se nalazi i svo nepoželjno znanje o stvarnosti. (baš kao što oči u potpunosti vide sve što mogu da vide iako mi ne pamtimo mnogo od toga jer nas ne interesuje, tako i naš um 'vidi' svu stvarnost koja mu je u 'vidokrugu', ali dijelove potisnemo)
I da, mislim da sve te potisnute misli i emocije imaju svoju energiju. Čovjek ih nije svjestan i ne bavi se njima. Sve dok se energija koju posjeduju ne nagomila dovoljno da počne uticati na svakodnevno ponašanje. Čak i tada će ljudi odbiti da razmišljaju o tome, umjesto na uzrok koncentrisaće se na posljedicu. Tu dolaze mogući katastrofalni rezultati. Npr., neka unutrašnja i nesvjesna patnja će stvoriti hroničnu mržnju, ali mrziti ne znači riješiti se te patnje. Takva će se osoba otrovati sopstvenom mržnjom misleći da je to njen iskonski poriv i da sluša svoju 'stvarnu' prirodu.
Suštinska se promjena dešava onda kada čovjek dovoljno jasno postane svjestan nekih svojih potisnutih emocija i misli, kada shvati šta je to tačno uslovilo određeno ponašanje. Tek tada on može da odgovori na tu do tada nesvjesnu potrebu na pravi način.
Što se tiče autentičnosti, rječitija si od mene. Da, taj primjer koji si navela sa djetetom govori ono što ja nisam bio u stanju da formulišem.
Kažeš 'potencijal', stičem utisak da misliš na to da postoji autentična namjera, a da onda u njenom provođenju nastupaju strani uticaji koji njeno provođenje u nekoj mjeri učine neautentičnim.
Meni tu pada na pamet Spinozina teorija aktivnosti i pasivnosti:
Citiraj:
Kažem da djelujemo kad se nešto događa, bilo u nama, bilo izvan nas, čega smo mi adekvatni uzrok, tj. kad nešto, bilo u nama, bilo izvan nas, slijedi iz naše prirode, što se jedino njome može jasno i razgovijetno razumjeti. Nasuprot tome kažem da trpimo kada se u nama nešto događa ili kad iz naše prirode slijedi nešto čega smo mi samo djelimično uzrok.
(Etika 3, definicija 2)
Sad, ovo bi moglo da razvuče temu, ali mislim da trebam još nešto da citiram...
Citiraj:
Naš duh povremeno djeluje i povremeno trpi: ukoliko ima adekvatne ideje on nužno djeluje, ukoliko ima neadekvatne ideje nužno trpi.
(Etika 3, postulat 2)
Prema Spinozi, biti gonjen iracionalnim strastima (nesvjesnim porivima) znači biti mentalno bolestan. Prema stepenu razvoja naše svijesti nismo samo relativno slobodni, već i mentalno zdravi. Što nam je svijest nerazvijenija, što više robujemo nesvjesnim porivima i vanjskim uticajima, utoliko smo manje mentalno zdravi, ili čak nezdravi.
Zato je uvijek bitno zapitati se: u čemu je značenje djela? Da li djelujemo zato što u nama postoji nagon čijeg porijekla nismo ni svjesni, ili djelujemo slobodno, iz sopstvene autentične prirode?
Pozdrav, Japanese Rose, zadovoljstvo je razgovarati s tobom. :)