Evo,prepisacu ,tj.otkucacu neke dijelove iz knjige koju ucim, a vezano za depresiju,posto,ljudi ,u dosta slucajeva brkaju neke stvari...pa,npr.melanholicno raspolozenje,osjecanje tuge koju svi ponekad mozemo da osjecamo stavljaju pod depresiju i sl.
Uopste ,postoji klasifikacija dusevnih poremacaja,u praksi psihijatrije.I to bas zbog iste te prakse.Klasifikovati da bi se lakse postupilo tretmanu covjeka kojem je potrebna pomoc.A depresivnim osobama ,ona je potrebna.Da ne odugovlacim evo sta pise u knjzi Kecmanovica:
"Bolesnici djeluju potisteno i ubijeno.Nema te vijesti ,tog dogadjaja ili obecanaj koje moze iole ociglednije da utice na promjenu njihovog osnovnog raspolozenja.Depresivni afekt neumoljivo prozima svaki djelic ne samo bolesnikove sadasnjosti,vec kao i da se preliva i na citavu njegovu proslost i na sve ono sto bi se moglo tek desiti,na buducnost.Sustinski,dimenzija buducnosti i ne postoji u subjektivnom vremenu jednog depresivnog bolesnika ili postoji samo kao vrijeme kazne,ispastanja i patnje.
Proslost depresivnog bolesnika je nepresusan izvor potvrda i dokaza njegove nesposobnosti,manje vrijednosti,gresaka koje je ucinio,a koje nije smio i morao uciniti"samo da je bio obazriviji."
Osnovno raspolozenje jeste jaka unutrasnja nepetost.Pacijent zivi u subjektivno tesko podnosljivoj strasnoj neizvjesnosti.On kao da svaki cas sluti i predosjeca da ce se desiti nesto strasno ili cak ono najgore za sto nalazi pun smisao i opravdanje u aktuelnom dozivljavanju sebe i okoline.
Nekad se cak i u osnovnoj klinickoj slici daje ton TUPA RAVNODUSNOST I APATICNA UTUCENOST.Pacijent se zali na osjecaj praznine;tesko mu je;sebi prebacuje to sto jednostavno ne moze da voli bilo sta i bilo koga;muci ga osjecanje bezosjecajnosti.
-Opali su vitalni dinamizmi licnosti.
-Seksualni nagon im je izrazito smanjen.Nekada je upadljivo smanjenje seksualnih aktivnosti prva najava depresivne faze.
-Smanjen nagon samoodrzanja.
U skladu sa ovim osjecanjima,depresivni bolesnik ne poklanja paznju svom izgledu,zanemaruje se.Muskarci prestaju da se briju;zene koje do tada ne bi izasle iz kuce nedotjerane,sada mrzi da cesalj provuku kroz kosu.
Depresivni bolesnik,apsorbovan svojom unutrasnjom patnjom i ocajem,ne poklanja paznju ni svom neposrednom zivotnom ambijentu,prostoru u kojem zivi.Ne cisti ga i ne sredjuje.ne presvlaci se prije spavanja,a noc provodi vise budan nego snen,u istoj toj odjeci u kojoj je bio isti,ali i predhodnih dana.
Kada su anksiozno napeti,pokreti depresivnih bolesnika su prozeti grcom."Lome" prste ruku,uznemireno hodaju po sobi...
Kada su motorno inhibirani,obicno sjede nepokretno u nekom uglu prostorije,pognuti,polusavijenih ruku,opustenih ramena,glave oborene,pogleda uprtog u zemlju,s vremana na vrijeme duboko uzdahnu.Izgled lica im je snuzdeno-zabrinut,mimika oskudna.Pokreti spori i kratki.ima se utisak da je za depresivnog bolenika svaki ,pa i najmanji pokret povezan sa ulaganjem ogromnog napora.Volja bolesnika kao da je potpuno unistena...
Misaoni tok im je usporen.Govore tihim monotonim,nekada jedva cujnim glasom-osim agitarnig oblika-kada znaju da kukaju i jadikuju na sav glas,zovu u pomoc i li oplakuju svoju zlu kob,zale sebe,ali i svoje,jer kako vjeruju,ni njih nece mimoici ona sudbina koja je njih zadesila(baksuzluk!
-Pasivnost-prihvata bez protivljenja silne nedace kao neizbjeznu sudbinu.
-Javljaju se sumanute ideja proslosti(kajanje,griza savjesti)ili buducnosti9strahovanje,anksioznost.Ideje krivice,vlastitog grijeha,samooptuzivanja,pokajanja,depresivno -hipohondrijske ideje,nihilisticke ideje..."
I tako dalje.