banjalukaforum.com

Ma mi mislimo na isto, samo gledamo na stvari iz dva ugla. Ja pravim razliku izmedju fakticne bolesti - depresije (to ti je ono o balansu) i pojma depresivnog stanja ili "snuzdenosti" (a zasto, vidjeces pred kraj teksta). Uzrok bolesti je poremecaj balansa serotonina i dopamina i sudeci po literaturi koju sam dosada citao, on moze nastati I bez "spoljnih" uticaja.
Naravno, nastaje i kao uzrok svemu onome sto si nabrojao, mada neki od tvojih primjera podsjecaju na nervozne zene sa histericnim poremecajem licnosti u narodu zvane "plac-pi*ke"

Zasto je bitno napraviti razliku izmedju stvarne depresije i "snuzdenosti..."
- Cest problem je da ljekari prepisuju antidepresive ljudima koji jednostavno imaju trenutnih problema u zivotu (koji u stvari treba lijepo da dodju kod jednog poput mene, 20-tak sastanaka i rijeseni problemi uz jedinu medicinu: casa vode).
Antidepresivi mogu zdravog covjeka dovesti do depresije jer direktno djeluju na gore navedeni balans, i eto ti belaja...

To su neke stvari koje su meni nakon par godina rada jasne, i koje ne volim, jer vidim da mnogo ljudi pati tako reci bez razloga. Zato se i trudim da razjasnim sta je sta, ljudima koji iz neznanja o depresiji mogu povjerovati da je imaju iako to nije slucaj i onda odu doktoru i traze "tabletu spasa" koja ih poslije unisti.

Kod stvarne depresije mislim da je u pocetku potrebno terapiju kombinirati sa medicinom jer ta bolest moze nekada toliko uticati na licnost da je totalno "zatvori" od vanjskih uticaja. U tom slucaju medicina omogucuje i klientu i meni predispoziciju za rad.

A sto se tice profesionalnog rada, psihoterapeut nije covjek koji "rjesava" problem (iako se lako moze upasti u tu klopku) vec onaj koji pomaze pacijentu da sagleda, analizira i na kraju sam svojom snagom rijesi problem (sto ga ujedno ojacava kao individu i sprecava ponavljanje istih problema)... Sve ostalo bi samo stetilo klientu.

Hm... ona snuzdenost i ona fakticka bolest su po meni iste stvari, sa razlikom u intenzitetu. Covjek se svakodnevno uspjesno bori sa depresijom, i ona ne izadje na vidjelo. Ako ne uspijeva onda se to talozi i nastaje veliki problem, fakticka bolest, kako ti kazes.
Da ono je tipicna "placi-picka" , ali i one mogu da padnu u depresiju. Sve u svemu, ne bi ni bila placipicka da nema problema sama sa sobom. Svi mi imamo problema, i svako se razlicito sa njima odnosi.
Tablete i pilule ne volim ni vidjeti pa mi se ni lijecenje pilulama ne svidja (nekako previse vjestacki), mada ne sumnjam u njihovu djelotvornost i pomoc ukoliko se pravilno koriste.
I da, ono o ulozi psihoterapeuta je stvar oko koje se u potpunosti slazem s tobom. Psihoterapeut pacijenta usmjerava, olaksava mu put, daje mu maksimaln podrsku, ali pacijent sam mora da shvati i vidi rjesenje, i da ga na kraju prihvati.
De mi reci, ako nije previse licno, da li si imao slucaj da se zaljubis u pacijenta? Iil da se pacijent zaljubi u tebe? Koliko vec dugo radis?

_________________
Đuro je divan.

Ha, napokon zanimljivo pitanje

Nikada se nisam zaljubio u pacijentkinje, a bogami ni u pacijente najvjerovatnije zato jer se u tim situacijama postavljam krajnje profesionalno. To bi u neku ruku bilo i iskoristavanje osobe u trenutnoj slabosti, a ja nisam takav covjek... i supruga mi ima gadan temperament, tako da na bilo koje "zaljubljivanje" ne smijem ni pomisliti .

Medjutim imam dosta pacijenata sa kojima sam postao prijatelj. Rado se sretnemo na kafici i diskutujemo stvari o kojima nismo pricali na terapijama (kao dva "normalna" covjeka). Terapije ostavljamo "iza nas".

Bilo je slucajeva da su se pacijentkinje zaljubljivale, ali sam uvijek nastojao da to primjetim u pocetku i cak pomalo grubo prekinem, jer bi to unistilo mogucnosti za rad. Uvijek nastojim da ne dajem povoda tome.

Kao psihoterapeut sam radio oko 7 godina, a trenutno sam otvorio firmu koja se bavi ispitivanjem i prodajom lijekova i sa strane studiram neke stvari koje su me uvijek zanimale ali za koje nisam imao vremena.

Zvuci kao zivot iz snova... svaka cast.

A jel ti tesko da povuces granicu izmedju "profesionalizma" i zelje za zblizavanjem? Kontam da je neizbjezno vezati se uz nekoga koga znas "u dusu". Da li ti je nekad, recimo, bilo tesko sto sa nekim pacijentom nisi smio da se "opustis" zbog profesionalnosti, a htio si. Ono, "joj da te pitam, a kako je bio u petak s onom malom?? Jes ko avion, ima sise doovde..." i tako te stvari. Mislim, vjerovatno imas odlican uvid u privatni zivot svakog pacijenta, ali si nekad i zelio neku vecu bliskost. ono, prijateljski, ali si se bojao da to ne utice negativno na terapiju. Koliko se ti ustvari uopste vezes za pacijenta??? Na skali od 1 - 10. Ako je 1 ono koliko se mesar veze za svinjski but, a 10 odnos roditelj - dijete. Vjerovatno to varira od pacijenta do pacijenta, ali eto neki prosjek daj. Ako se pacijent u potpunosti preda i pruzi ti povjerenje, jel mu isto das zauzvrat?

_________________
Đuro je divan.

Recimo ovako... nije potrebno saznati "sve" o pacijentu i ja cesto dobijem samo povrsnu informaciju. Postoji iz nacina sa kojima se moze protumaciti sta u stvari neko hoce ili nece da kaze, tako da mogu saznati puno ali nemam potrebe. Zasto ulaziti preduboko u neciji integritet?
Sa nekim pacijentima se "linija razgranicenja" naravno jasno vidi i ne bi mi palo na pamet da se druzim sa njima. Sa druge strane ovi pacijenti sa kojima ustanovim kontakt budu vise kao dragi poznanici nego prijatelji, a njihova proslost i pitanja koja smo rjesavali na terapijama cesto nisu komplikovana, nego npr. jedan dr. nauka koji dosavsi u inostranstvo ne moze dobiti posao i primoran je da radi na rusevinama itd.. naravno covjek pukne od toga, dodje kod mene i ja mu pomognem da stane na noge.. Poslije toga se sretnemo u gradu.. i hej, hajmo na vopi, prica o ovome o onome i sad smo prijatelji.
Sa druge strane ja mislim da nema ni jednog mog prijatelja (koje sam znao cijeli zivot) da nije prosao kroz neku vrstu terapije samnom a i ja sa njima, tako da to na kraju dodje isto.
Neku zelju da se "zblizim" nemam, nego se to desi spontano, najcesce tako sto se nadje neka zajednicka tema...
A odnos izmedju mene i pacijenta je covjek = covjek. I ja kao i oni mogu biti u istoj situaciji jer sve te bolesti su u neku ruku kao i gripa, mogu uhvatiti svakoga od nas.
Skoncentrisemo se na probleme i radimo na rjesenju.
Neku "skalu" bi bilo tesko postaviti. Ja bih rekao da sam za svakog pacijenta bio vezan 10-kom, na profesionalnom nivou. Licno, nekoga vise simpatisem, nekoga manje, a bilo je i onih npr. pedofila koje sam mrzio iz dna duse, ali ipak posvetio puno vremena radu sa njima kako bih barem pokusao sprijeciti da ponove svoje zlocine.

Inace u toj bransi je tesko ici srcem. Cesto puta mi je bilo zao nekih ljudi jer sam u njima primjetio divne osobe ali kojima te proklete bolestine nedaju mira, ali u samoj terapiji morao sam "iskljuciti" te osjecaje kako bih mogao realno prici rjesavanju problema.

Pa mozda bi bas i trebao ici punim srcem, mozda bas tad najrealnije prisao problemu i najbrze ga rijesio. Pacijentu pomogne kada vidi da njegov doktor iskreno saosjeca i dijeli njegov bol. Vidi da nije sam i tada sve laks ide. Tesko jeste, ali je nagrada poslije utoliko veca. Al dobro... ti si profi, ja sam laik, pa je bezze da ja tebi solim pamet Mislis li se vracati starom poslu? Da li si uzivao u njemu ili je samo predstavljao napor? Kako fax?

_________________
Đuro je divan.

Najljepše je đačko doba
Britanija: Broj djece na antidepresivima učetverostručen
Broj antidepresiva i ostalih lijekova koji utječu na psihu, a propisanih djeci ispod 16 godina u Velikoj Britaniji, učetverostručio se u posljednjem desetljeću. Ove fiskalne godine izdana je 631 tisuća recepata, dok je 1996/97 godine propisano 146 tisuća lijekova. "Smatram kako se ovakvi recepti propisuju olako. Prije ne samo da nije bilo toliko lijekova na tržištu, već su ljudi pokušavali doći do srca problema, umjesto da djecu našopaju pilulama", izjavio je David Laws, zastupnik u Parlamentu. Što o ovakvom odgoju djece misle autori 'South Parka' pogledajte u ovom smiješnom videu: http://youtube.com/watch?v=jrWCYF8WB9w

logicno - to je zapad

kod nas jos uvijek vrijedi ova -krilatica- koliko mi je poznato

_________________
Truth indeed rather alleviates than hurts, and will always bear up against falsehood, as oil does above water.
-Miguel de Cervantes

sto se tice depresije ja se stalno nalazim u njoj i mislim da nije bolest jer da jeste ja bi davno onda umro !

Jeste uglavnom neki poremecaj, tj,. bolest, pa si sklon tim osjecajima koji je "hvataju"...najgore su one depresije kada ne mozes tacno da definises razlog, vec samo neka jeza i rupa u stomaku i glavi...uh kako ne volim taj osjecaj.

A ne umire se od svake bolesti....neke te prate citav zivot, i lagano grickaju.