BMary je napisao:
Za početak ja njemu pokažem da nisam žrtva niti ću da je glumim. Nisam ja bolesnik pa da tražim pomoć.
Kako je ovaj proces stihijski na početku, jako je teško prepoznati da neko ima posla sa pacijentom, stoga se može uvući u mrežu manipulacija, kako je Talija lijepo primijetila. Jer na početku ti niko neće otvoreno niti prijetiti, niti potezati neke pištolje na tebe. U početku, pacijent je taj koji je izuzetno šarmantan, rječit, harizmatičan, on osvaja, on posjeduje jedan arsenal osvajačkih metoda, a od žene napravi mikro centar svijeta, ili bar učini da se ona tako osjeća. Onda postepeno krene da je odvoji od prijatelja, pa od roditelja, pa kreću scena za scenom, kako je to lijepo objašnjeno u tekstu. Tada je osoba već "u kandžama". Izmanipulisana je dovoljno, poljuljali su joj se temelji hrama njenog samopouzdanja, počinje da vjeruje da "ne vrijedi ništa" ili da je "zaslužila tako". Ovdje igra ulogu snažan osjećaj krivice koji se učestalim svakodnevnim njenim nametanjem postepeno pretvorio u "istinu o sebi". Osoba povjeruje da je loša.
Do "progledavanja" obično dolazi u fazi kada pacijent već počinje sa ozbiljnijim prijetnjama, i kada osoba osjeća strah za vlastiti život. Tada kreće traženje pomoći, jer kroz ovakvo nešto, niko ne može sam. To ne znači da je bolesnik. Bolesnik može biti samo onaj ko maltretira. A osoba koja je na ovaj način maltretirana duže vrijeme, svakako da je emocionalno, psihički shrvana, iako često negira takva svoja stanja, i služi se (nesvjesno naravno) svakakvim mehanizmima odbrane. To je taj početak o kojem sam govorila. Dakle, kada se osoba odvoji, fizički i na sve druge načine od pacijenta, iz straha od njega, od realne opasnosti da ovaj nešto ne učini, ona prosto mora tražiti pomoć. Ta pomoć može biti prijava Centru za socijalni rad (naročito ako se radi o bračnoj vezi), SUP-u, raznim Udruženjima za podršku žrtvama nasilja, SOS tel., itd. Dakle, svako ko bi mogao pomoći, prosto da ne dođe do najgoreg, a to je oduzimanje tuđeg (i/ili svog) života.
BMary je napisao:
Uostalom, ne razumijem žene koje ostaju sa takvim likovima uprkos prijetnjama i agresiji
U mom slučaju do prijetnji i agresivnih obrazaca ponašanja je došlo nakon raskida veze. On se tek nakon raskida počeo ponašati nasilno, prijeteći da, "ako se ne vratiš, ubiću te, ubiću se".
Sama veza je u početku ličila na bajku (
NJAH-klik), a vremenom je počela da ordinira jedna vrsta zavisnosti od drugog bića, koja se očitavala u odsjecanju mene od ostatka svijeta, ispadima ljubomore, itd. O tome sam više pisala na temi
Od čega zavisimo.
U slučaju drugih žena, koje trpe nasilje u braku/vezi, koje su svakodnevno u modricama, kojima je uništeno samopouzdanje, i sve ostalo, a i dalje ostaju tu gdje jesu, postoji par momenata zašto bi to moglo biti tako.
Prvi, a on je najčešći, dešava se pod pokroviteljstvom društvenog miljea iz kojeg žena/muž dolaze. Nije rijetkost da neka neobrazovana žena sa sela, prosto ni ne zna šta joj se tačno dešava, ne umije prepoznati, onda kada prepozna, kada krene da plavi i modri svaki dan sve više, i kada postane očito šta se dešava, ona tu može da ostane iz sledećih razloga:
- sramota je da se razvedem
- nemam gdje da odem
- nemam riješeno finansijsko pitanje (nemam posao, stan, kuću, novac)
- neće me moji primiti nazad (majka, otac, brat...)
- neću ići zbog djece
- ubiće me ako odem
- itd.
Dakle, svi možemo vidjeti kako ovi "razlozi" izgledaju. Naročito koliko su to "pravi, realni, tačni, ispravni razlozi" za ostanak u malignoj vezi. Svako od nas bi toj ženi savjetovao, da recimo, upravo zbog djece treba da izađe iz takvog odnosa. Pa upravo radi sebe, pa upravo radi svojih... Pa... Ali, ove žene to ne vide tako. To su njihovi realni razlozi u kojih čvrsto vjeruju i veoma je teško razbiti ih. Ipak to je moguće, ukoliko se sa ovim ženama radi na pravi način.
Dakle ovaj prvi momenat vezan je najčešće za manje osviještene, seoske žene, koje realno teško dolaze do posla, ali i u gradu imamo žena koje su i emancipovane i obrazovane, i zaposlene, pa trpe nasilje.
Čvrsto ukorjenjavanje "šta će drugi/djeca/porodica/komšija Pera/kuma Staka" reći" stava, u našoj kulturi vodi do totalno naopakog sistema vrijednosti po kojem se vodimo. Tako je veoma važno šta neko drugi misli o nekoj NAŠOJ stvari, nego sami mi. Time se vodi dosta današnjih žena, godišta naših majki i dan danas, tu u našem gradu, državi...
Drugi momenti, kod svih, bez obzira iz kakvog okruženja dolaze, i da li žive u selu ili gradu, i koliki je stepen njihovog obrazovanja, jesu nesvjesni psihički procesi, nesvjesno vezivanje za nasilnika, obrazac ponašanja koji se slijedi iz djetinjstva, neka neriješena frustracija vezana za oca/majku, transfer, projekcija... Ali ovaj dio je preširok da bi se moglo sve spakovati na forumu. Takođe, individulani slučajevi su ipak slučajevi za sebe i morali bi dobro poznavati pojedinca, njegovu ličnost, život, prošlost, pa i, prema nekim psihoanalizama, i prenatalni period razvoja, prilike u kojima je rastao, socijalnu stranu priče, tzv. istoriju slučaja, da bi tačno mogli reći šta su sve i kakvi njegovi razlozi vezivanja za nasilnika, ili na koncu uzroci koji su doveli do toga da žrtva ostaje u jednoj takvoj vezi.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
Šta reći, tragikomedija...
<3 !
).
