banjalukaforum.com

@Dž
Ja sam ovdje od pamtivijeka, samo mijenjam nikove.

Zavisnost od alkohola je krajnje ozbiljna tema.
Ne znam može li se kod nas izbjeći alkohol.
Imam samo jednog druga koji ne pije.
Ali, njegov tata je notorni alkoholičar.
Sada... da li je on umakao alkoholu? Hmmm...
Možda on ne pije, ali ipak trpi posljedice poimanja života u alkoholisanom stanju. Pa, je l tako?
Treba umjeti "uzemljiti" alkohol. A za to su neophodni određeni uslovi, da se razumijemo.
On alkohol doživljava na drugačiji način, posredno, kroz interpretaciju svog oca. E, sad, da li je njegov stari shvatio alkohol na pravi način i da li je umio da prenese to znanje na potonje generacije... Meni se čini da nije... na prvu.
Kad malo razmisliš, čini ti se da je on njemu, ipak, dobro objasnio suštinu alkohola... Dok ovaj ne pije. Pa, je l tako?
S druge strane, on je njemu objasnio alkohol onako kako ga je on razumio. Ali, to je samo jedna od interpretacija. Ljudi moraju shvatiti da je kod alkohola najbitnija polarizacija. Alkohol uvijek utiče na raspoloženje... ali kako kod koga.
Evo ja ću se žrtvovati zarad sveopšteg dobra.
Taman sam `nako...
Kada cugam ladan gemišt, malo sjedim, malo vrtim guzom, al` uglavnom ćutim i cirkam, tačno osjetim kako molekuli alkohola upadaju u postelju neuronskih veza i natežu sve od reda, koga prvog uhvate. Tačno osjetim kako se svijest topi kao kocka šećera u čaši mineralne... onako... ŠšŠšŠšŠš.... osjetim to u krvotoku, u arterijama. A onda se i srce razgali, onako, najdenom se "rashladi", kao kada ljeti ulaziš u `ladan Vrbas.. Huuuuu... osjetiš onaj... nalet svježine. I dobro ti je. I nisi agresivan. Samo se kleberiš. I plutaš u tom blagostanju. Kao kada plutaš na vodi - lice ti gori, tijelo ti je hladno a iz tebe, iznutra, izbija neka vrelina.
Mora li upotreba alkohola uvijek imati negativne posljedice? Ili je sa alkoholom isto kao i sa vatrom, ili naizmjeničnom električnom energijom?

Pa dugogodišnja i opetovana upotreba istog, naravno da može. Alkoholizam se danas tretira kao bolest koja se jako teško liječi.


Što se tiče ove zavisnosti od drugog ljudskog bića, ja ne shvatam samo jedno - kako taj neko ko ne može da pusti tog nekog misli da će ga uopšte zadržati ukoliko vrši jedan snažan presing kao iz ovog mog primjera... O čemu ti ljudi razmišljaju maltretiajući drugu osobu i sami sebe?

Evo spotine i po koja govori upravo o tome na jedan slikovit i eksplicitan način :

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=57ItWH3fM7Q[/youtube]

_________________
Najbolje se slaže s lososom i leptirom.
Klik

Kao odrasli ljudi zavisimo-ako hoćemo-od onoga komu/čemu se pokorimo.

Zavisimo od Milorada

_________________
¥Psiholog¥
Poslednja epizoda
*Psiholog online*
Pismeni sastav8-)
Lecenje upale vena

Psihološka zavisnost? Ili?

_________________
Najbolje se slaže s lososom i leptirom.
Klik

Alpha Krkan a.k.a. EL Seljatschina

_________________
meet me on the other side
where as a rose I will wake
though blind I'll follow every step you take...

Joj ljudi, ja se sve više susrećem sa nekim oblicima ljudske zavisnosti. Sad se radi o prijateljima.
Ljudi su toliko postali zavisni o drugim ljudima, da sam se ja nešto sva zamislila. Ne znam kud ovo vodi, stvarno.
Prije me to iscrpljivalo, sad sam samo začuđena. Ljudi su počeli da se ponašaju kao da imaju prava na druge ljude. K-a-k-o s-a-m-o s-m-i-j-e-š d-a m-e o-d-b-i-j-e-š obrazac je preplavio naše društvo. Toliki stepen osamljenosti i zavisnosti od drugog bića nisam prije sretala u grupama ljudi. Kada izađem sa jednom grupom ljudi, druga grupa ljudi se nađe uvrijeđenom, napuštenom, ostavljenom.
Skoro mi je jedna drugarica rekla: "Ako ne dođeš, naljutiću se!" Zapravo je samo napravila da me ta njena izjava naljuti. Rekla sam joj da ucjene i manipulacije kod mene ne pale i da samo može da napravi kontra-efekat. I ništa. Opet isto.
Nerazumijevanje je poprimilo ogromne razmjere, ajd možda će te neko jednom i razumjeti, ali ako ga odbiješ dva puta za redom, tu već može nastati problem. Sve nešto ljudi grabe sebi ljude, sebično, alapljivo, bez truna empatije. Pa, šta je ovo?
Srećem ljude koji ne mogu ni jedan dan biti nasamo, koji se plaše samoće, iako se to čak ne može ni nazvati samoćom. Srećem ljude koji traže s kim da izađu, po svaku cijenu, makar im ta osoba ne odgovarala, ali se MORA izaći.
Ja drugo objašnjenje nemam, nego to objašnjavam bijegom od onoga šta ostane kad su sami sa sobom. Da su tada jednostavno emocionalno ogoljeni i bliži nekim stvarima od kojih bi najradije pobjegli (i od kojih i bježe).
Sve je više ovoga i ja se evo pitam kako se forumaši nose sa ovim, jeste li zavisni o drugom ljudskom biću, ili su pak ljudi zavisni o vama? Kako uopšte gledate na to?
I ne bi bilo loše da se i praktično navedu neki primjeri nošenja sa svim tim, tipa kako sam uspješno otkačio zavisnog druga.
Ili kako sam naposljetku skontao da moja zavisnost loše utiče na ljude oko mene.

Završiću post Aristotelovim citatom iz Nikomahove etike, koji mi se čini prigodan:

Svako se može razljutiti - to je lako. Ali, naljutiti se na pravu osobu, u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, zbog valjanog razloga i na pravi način - to nije lako.


(ne čitajte ovaj tekst dolje, smoriće vas, napraviće puru od vas)

_________________
Najbolje se slaže s lososom i leptirom.
Klik

De 800, hoces da nam prodas tezu kako si omiljena u drustvu? Priznaj, priznaj

He, he, volim i ove što čitaju između redova tamo gdje nije potrebno čitati između redova i gdje ne postoji upakovana poruka van konteksta. Al ajd. Naš si, pa ti opraštam mesečinu iznad mora Crne Gore.
Kaže, odgovoran sam za ono što kažem, ne za ono što ti shvatiš.

Zbori, jel tragaš za društvom, jel smaraš ljude, ili te smaraju i zovu. I imaš li kakav primjer, ili nešto?

_________________
Najbolje se slaže s lososom i leptirom.
Klik

A vidis li dva keza kao dva mjeseca?

Smaram Vanju da banuje Budu I Blafa ponekad

Salim se, nemam problema tog tipa.

Oglasio bih se i ja ovdje.
Prvo, 800, rispekt za postove i stavove, ali odmah da kazem da se uopste ne slazem sa tim sto pises, zapravo, ne na onaj dio koji se odnosi na ljubav. Sto se tice prijateljstva, tu dijelim misljenje, mada te osobe koje si opisala gore ja ni ne karakterisem kao prijatelje, u zivotu mozes imati jednog, dva eventualno tri prava prijatelja, i to je to. Oduvijek sam poznanike dijelio na prijatelje (imam ih dvojicu) i drugove (to su svi ostali). Mada se desavalo da i sa prijateljima bas zbog te zavisnosti dodjem do nesuglasica.

Eem, da, srecu stvaramo sami. Ali to je samo polazna fraza za daleko kompleksniju pojavu. Osjecaj srece dolazi iz nas samih ali taj osjecaj dolazi iz naseg djelovanja, odnosenja a odnosimo se prema nekome drugom. Zanimljivo je kako si citirala Aristotela jer je upravo on rekao da covjek moze opstati samo u drustvu. Covjeka nema van drustva. Izolacija od drustva je po meni najneljudskiji postupak koji osoba moze uciniti. Naravno, sada pricam o ekstremnim slucajevima ali to se moze dedukovati na ostale oblike ljudskog djelovanja.
Ja nemam problem sa tim da budem sam, nemam neku neodoljivu potrebu da svako malo budem sa nekim ili izadjem sa nekim. Ali isto tako nemam ni potrebu da vecinu vremena provodim sam. Jer kada pogledam unazad na svoj zivot, sve ono sto pamtim, sve ono dobro (pa i lose) i sve ono zbog cega sam zadovoljan sa svojim zivotom se veze za druge ljude, za moje odnosenje sa njima i odredjene dozivljaje.

A da predjem sada na ljubav. Prvo, mislim da je stav tipa "ljubav nije osjecaj zavisnosti i srece u odnosu na nekog drugog" blago receno totalno netacan. Znate onu "meni je tvoja sreca najbitnija i ako si ti srecna i ja sam srecan"? To je najveca glupost ikada izrecena. Najveca glupost i najveca laz. Desi se ljubav izmedju 2 osobe, jedna drugu ostavi ili prevari i sada taj koji je ostao povrijedjen kaze "nema veze, meni je najbitnije da si ti srecna". Nema toga ljudi moji, to su otrcane fraze kojima pokusavamo biti visi u ocima drugih ljudi. Kakav je to onda lazan osjecaj bio ako si ti u stanju da samo tako kazes "ok, bilo pa proslo, idemo dalje". Naravno, ne mozes nekoga kriviti ako te ostavi ili ako te prestane voljeti, ali ga mozes kriviti za lazan osjecaj koji je ispoljavao dok je veza trajala. Opet sada, neko moze u pocetku stvarno biti 100% posvecen a na kraju moze totalno izgubiti interes. Ali ako si od pocetka u vezi sa nekim kalkulacijama, sa neprekidnim vaganjem "pa sinoc smo izasli, ne moramo i veceras", "ne mogu zapostaviti drugarice zbog tebe" i slicno...to po meni nije ljubav. To je prosto jedan ustaljen prolazni oblik veze mladih ljudi koji prodje. Cemu vaganje, cemu kalkulisanje? Ako zelis da se vidis s nekim, bilo to u 5 ujutru iz cista mira, to je to, cemu kalkulacije i premisljanja. Meni je ta spontanost u vezi oduvijek bila nesto jako bitno, nema proracuna, samo najprostije djelovanje na osnovu zadovoljavanja potrebe, zelje za nekim drugim. Covjek je posesivno bice, covjek je i sebicno bice. Ovdje je rijec o ljudskoj prirodi.
Ne, ne zelim da si ti srecna sa nekim drugim. Ne, ja necu biti srecan ako ti budes srecna u zivotu bez mene. Meni moze biti drago, da, ali ako volis nekoga, onda ga volis za sebe, ne volis ga zbog njega, koliko god ovo sebicno zvucalo. Jer ako bi nam sreca nekoga drugog bila primarna, onda je to gazenje po samom sebi, negiranje sopstevnih zelja i sopstvene pozude. Inace, pozuda je mozda i sinonim za ljubav. Koliko god brutalno zvucalo. Ljubav kao neki blazi stepen osjecaja po intenzitetu od pozude moze da prodje. Moze i pozuda da prodje, ali ako pozuda nestane onda ne ostaje nista individualno. Ostaju formalnosti, ostaje kompromis, ostaje navika, kao sto je slucaj u ogromnoj vecini brakova, ogromnoj. Moze da ostane i ljubav ali to je ta neka vrsta mehanicke ljubavi zasnovana na navici. Navika je sve samo ne ljubav ali ipak vecina ljudi u navici vidi ljubav ili bar misli da je to ljubav. Mnogo ljudi duboko u sebi osjeti da nesto ne stima ali na kraju se uviejk zavrsi mislima "ali navikli smo se jedno na drugo, bog zna da li cu moci naci nekog drugog ko me ovako dobro poznaje, mnogo toga smo prosli zajedno..." bla bla i tako se upada jos dublje u ponor.

Naravno, pod ovim ne mislim na ponasanje koje je 800 opisala u situaciji sa bivsim momkom koji nije emotivno mogao podnijeti gubitak, vec mislim cisto na nas dozivljaj ljubavi, druge osobe, osjecaja itd.

_________________
A little less conversation, a little more action!

Odlicno receno, ziva istina. Zato ja recimo na putovanja nema sanse da idem sam. Ne samo da je sjecanje ljepse kad putujes u drustvu, nego je odnos izmedju prijatelja jos prisniji. Izem ti dozivljaj bilo koje vrste ako nema nekoga ko potpuno razumije kako se osjecas kad prepricavas dozivljeno. Jednu od najvecih avantura mog zivota sam prozivio u drustvu i koja li je samo milina dok se prisjecamo toga, auuuu...

_________________
You smug-faced crowds with kindling eye
Who cheer when soldier lads march by,
Sneak home and pray you'll never know
The hell where youth and laughter go.

Hvala ti što si se javio Elvise i nešto rekao o ovome, podijelio neko svoje i iskustvo i pogled na stvar. Meni su mili ovakvi razgovori zato što nema otežavajućih okolnosti (da ih redom ne nabrajam, ali dovoljno je da se lično ne poznajemo i da možemo pričati čisto i bez opterećenja) između sagovornika, a još mi je draže kada razgovaram sa ljudima iz različitih branši. Pa se onda može vidjeti jedna široka lepeza načina sa kojih se stvar posmatra. Svako sa svog aspekta nekog. I svako drugačije vidi tu jednu istu vidikovu liniju. Problem može nastati ako ja gledam u horizont, a neko drugi iza horizonta. No, sve dok znamo o čemu pričamo, dobro je.
Nerviraju me uski kružoci različitih pjesnika, književnika, psihologa, filozofa, umjetnika... koji su se nekako začahurili u svojim (poznatim) svjetovima i najčešće imaju hrabrosti samo u tim uskim čahurama i da razmjenjuju mišljenja.
Meni bi bilo možda lakše da pričam naučnim jezikom, ali za mene on odavno nema dušu, i nema lični pečat, a da ne govorim da ostatak populacije ne bi ništa skontao.

Na ovoj temi sam dala neka jedva dva aspekta zavisnosti, u ljubavnom i prijateljskom životu, ali ono može da ide u milion puteva, da se račva i da se širi.
Svako od nas zna od čega je ili nije zavistan i sa kakvom zavisnošću drugih se susretao. A formula je jasna. Da bih izbjegla laprdanja o naučnim činjenicama glede ovoga, a do kojih se stiglo u psihologiji, ja ću samo ukratko da svedem formulu na:
-Ukoliko vam je u nekom (zavisnom) odnosu lijepo, ugodno i on izaziva prijatna osjećanja, dobro je. Ukoliko taj odnos počne da vas guši, da se osjećate ugroženo, sputano, ili neslobodno, rječ je o patološkom odnosu i to treba da se prekine.
Važno je razgraničiti ono što je normalno od onog što je patološko.
I tu dilema nema.
Nego, ja u svom okruženju već neko vrijeme primjećujem da se patološki odnosi zavisnosti sve češće javljaju. Ostaje da se otkriju uzroci ovakvih pojava i da se razumije otkud jedna takva snažna potreba za poštopototnim vezivanjem i nemogućnošću uspješnog odvezivanja, te otkuda osjećaj neizdrživosti da se bude sam sa sobom (odnosno u kontaktu sa svojim osjećanjima).
Čovjek jeste društveno biće, i Aristotel nije lupao tek tako, kao ni mnogi drugi koji su o tome promišljali, pisali i govorili. Na kraju krajeva, svako od nas je živi svjedok tome. Ali, kada to pređe mjeru, kada se ima osjećaj da se NE MOŽE BEZ DRUGOG BIĆA, onda je to naprosto patologija.
Patologiju s druge strane nalazimo isto tako i kada se neko previše osamljuje, izbjegava društvo, zatvara se u kuću...

Fino je što možeš razgraničiti prijatelje od drugara i poznanika, no dešava se da ljudi nekog smatraju prijateljem (iako ovaj njega ne smatra) i žele njegovu uključenost u njihov društveni život po svaku cijenu.

Na kraju krajeva, svako ima pravo na izbor, pravo da promijeni osjećanja, da drugačije osjeća nego ranije, pravo da kaže Ne.
Fora je, najprostije, kako da onda nekoga, za koga želiš da ostane u tvom životu, postaviš na njegovo mjesto. Da te ne guši, a da bude tu.
Postoje ljudi koji probijaju sve granice, ljudi kojima je granice nemoguće postaviti, šta god da uradiš.
E, ja govorim upravo o takvoj patologiji, i ovu temu sam njoj i posvetila, nekada u ljubavnom smislu, a danas sam pisala u prijateljskom smislu.

_________________
Najbolje se slaže s lososom i leptirom.
Klik

Čovjek jeste sebično biće, čovjek je posesivno biće, sve je to dio ljudske prirode, ali je dio iste te prirode i da se bori protiv sebe same, jer da nije tako, i dalje bismo bili ništa više do majmuni. Što znači da požuda nikako ne može biti sinonim za ljubav, niti bi bilo dobro da je tako, ona može biti samo začin ljubavi, odnosno sadržana u njoj. Različitog su karaktera - ljubav je aktivnost višeg, mentalnog reda, a požuda nižeg, instinktivnog. Ljubav može postojati i bez požude, kao i požuda bez ljubavi, ali požuda se nekad može pogrešno smatrati ljubavlju.

A na prezrivom osvrtu, "bog zna da li ću moći naći nekog drugog ko me ovako dobro poznaje, mnogo toga smo prošli zajedno", je zasnovan veliki broj velikih prijateljstava i ljubavi, jer se u gore izrečenom nalazi mnogo više od navike. Postoji svemirska razlika između navići se na nekog i rasti s nekim, mada ih često pomiješaju, ali prvo je lako, a drugo nije.

_________________
Umro je Džimi Hendriks iz Sijetla,
Klepton i Pejdž su dva matora pijetla,
al' budućnost je ipak svijetla
sve dok nam je Popokatepetla...

Tačno. Za drugo stvarno treba zrelosti.

_________________
Najbolje se slaže s lososom i leptirom.
Klik

Ne bih rekao da je patologija. Nasa potreba za drugim ljudima je prije bih rekao usadjena u nase gene i u nasu prirodu, jer kao sto i zivotinje ne zive izvan krda tako ni mi ne zivimo van drustva. Patologija je emotivna (ne) zrelost i psihicka nestabilnost i izgubljenost koja je uzrokovana neusvajanjem normi i vrijednosti, nepotpunom ili pogresnom socijalizacijom i internalizacijom ili jednostavno nedostatkom zrelosti tj. neformiranjem identiteta osobe. Ova patologija se moze izraziti i u tome sto si napomenula ali bih rekao da nije samo po sebi patoloska pojava. Patologija bi se odnosila na to kako ce ta osoba izaci na kraj sa tom situacijom i kako ce se ponasati, kako prema sebi tako i prema drugima. Jer mi ne mozemo birati kako cemo se osjecati ali mozemo birati kako cemo reagovati i kako cemo se ponasati.


Postoji razlika ali se i u jednom i u drugom sadrzi navika. Jer mozes ti i rasti s nekim a da nakon nekog vremena prestanes osjecati bilo sta prema toj osobi. I onda tu opet dolazimo do navike i svega sto dolazi uz nju te se onda najcesce ostaje na statusu quo iz prostog razloga sto je tako lakse ali lakse ne znaci i bolje i ispravnije.

_________________
A little less conversation, a little more action!

Navika nije loša sama po sebi, ona je sjajan alat discipline koji pomaže da se čovjek ne razleti u milion parčića, vazda u nekoj potrazi za zadovoljenjem požuda i nagona. Loše je ako od svega ostane samo navika, ali se to dešava kad ljudi dignu ruke od samih sebe, kad kažu "starog kera više ne možeš naučiti nijednom novom triku", "takav sam kakav sam i to se ne može promijeniti". Jer si u jednom bio u pravu, odnos sa drugima isključivo zavisi od odnosa sa samim sobom - nesrećan čovjek ne može imati srećne odnose sa drugima.

_________________
Umro je Džimi Hendriks iz Sijetla,
Klepton i Pejdž su dva matora pijetla,
al' budućnost je ipak svijetla
sve dok nam je Popokatepetla...

Ovo je okosnica i srž stvari.

A ako zavisnost može biti dobra ili loša, onda Elvise, moraš da shvatiš da sam ja pisala isključivo o lošim aspektima te zavisnosti, a mogu ići i dalje, pa pisati i o njenim razarajućim posljedicama.
Najočigledniji, ali i najekstremniji primjer je u zavisnosti muškarca kojeg je ostavila žena, a koju je on na koncu ubio. Možemo reći da je to prirodan čin, opravdavati ga ili reći kako je to razumljivo, ali ja to prosto ne mogu, a kontam da ne može ni ostatak normalnog svijeta.

Članak koji vrijedi pročitati:


Zavisnost od jednog bića može da dovede do strašnih stvari, i bolje je tu zavisnost u sebi prepoznati na vrijeme, dok ne bude dockan. A kako se tu najčešće radi o patologiji, potrebna je pomoć cijelog društva.

_________________
Najbolje se slaže s lososom i leptirom.
Klik

Vec rekoh, ne mozemo birati kako cemo se osjecati ali mozemo birati kako cemo se nositi s tim odnosno kako cemo se ponasati.

_________________
A little less conversation, a little more action!

Fora je da ne može neko ni to. Obično poslije takvog čina, ljudi nakratko dođu sebi, i kažu, šta mi je pobogu bilo?
Goleman je dosta o tim razarajućim emocijama i emocijama uopšte pisao u "Emocionalnoj inteligenciji".

_________________
Najbolje se slaže s lososom i leptirom.
Klik