osamstotinazena je napisao:
...
Međutim, ako govorimo o psihološkoj zavisnosti od druge osobe - emotivnoj zavisnosti od nekoga - šta to podrazumijeva? To znači zavisiti od drugog ljudskog bića da bi se stiglo do sopstvene sreće.
Savršena ljubav isključuje strah. Tamo gdje postoji ljubav, ne postoje zahtjevi, očekivanja, zavisnost.
Ja ne tražim da me učiniš srećnim; moja sreća ne zavisi od tebe. Ako moraš da me napustiš, neće mi biti žao smaog sebe; izuzetno mi prija tvoje društvo, ali ja se ne vezujem za tebe. Ja uživam u tvom društvu na temelju nevezanosti - ne uživam ja u tebi, to je nešto veće i od tebe i od mene, neka vrsta simfonije, neka vrsta orkestra koji svira u tvom prisustvu. Ali kada odeš od mene, orkestar ne prestaje da svira. To je orkestar velikog repertoara i nikada ne prestaje da svira. AdM
Možemo li ovako? Koliko naša sreća/nesreća zavisi od druge osobe? Od čega mi to zavisimo?
Da vas čujem
Lijepo rečeno.
Često se miješa osjećaj vezivanja sa ljubavlju, dok je ljubav sasvim suprotno od toga.
Možemo da volimo samo ono što ne želimo da posjedujemo, čim se pojavi želja da posjedovanjem pojavi se i strah od gubitka.
Svako ko je iskusio "ljubavne jade" mislio je "nikad više", a kada je vrijeme prošlo i kada je nastupilo drugo vezivanje potpuno se zaboravilo na ono "nikad više!"
Svaka bol uzrokovana ljubavlju nije ljubav nego začarani krug, malo sreće i malo više patnje.
Ko je kriv? Naš ego, taj isti ego nastrada kada smo prevareni, kad neko prestane da nas voli ili kad nas neko ne voli, naš ego strada ako neko kaže da smo loši, takođe ego cvjeta kad nam neko kaže da smo dobri, a u suštini to (nečije mišljenje) apsolutno nema nikakve veze sa nama.
To je samo nečija percepcija nas samih a koja ne mora da bude tačna, kao što i nije jer nije potpuna slika.
Pogrešno je razmišljanje da ćemo biti strećni ako budemo s nekim ili ako budemo imali nešto.
Sreća ne zavisi od drugoga, nego od našeg poimanja svijeta i stvari oko nas.
Niko nas ne može napraviti srećnim ako mi to nismo.
Sreća se ne osjeća jer kad je čovjek postane svjestan to nije sreća, sreća je stanje duha.
Ljubav je takođe stanje duha koga nismo svjesni.
Ako volimo - ne postvaljamo pitanje zašto volimo, nego jednostavno volimo.
Kad naučimo da zauzdamo naš ego i kad shvatimo da nismo centar svijeta sve postaje drugačije.
Niko nije dužan da nas voli, nismo dužni nikoga vječno da volimo, kad počnemo da volimo sebe, svijet oko sebe i ljude kao ljude a ne pojedince onda možemo reći da smo zaista srećni i smireni.