Opet cu citirati Junga:
Citiraj:
Ova pojava vece svjesnosti uopste nije nesto specificno za analiticki terapijski postupak. Ona se srece svuda tamo gdje covjeka nadvlada neko saznanje ili neka spoznaja. "Znanje cini covjeka nadmenim", pise Sv. Pavle Korincanima, posto je nova spoznaja mnogima zavrtjela mozak, kao sto se obicno desava. Inflacija nema niceg zajednickog sa vrstom spoznaje, vec samo sa cinjenicom da nova spoznaja moze ovladati slabom pamecu u tolikoj mjeri da covjek vise nista drugo ne cuje i ne vidi. On je njom hipnotisan i vjeruje da je upravo otkrio rjesenje zagonetke postojanja. Ovaj proces je tako opsta reakcija, da vec u Postanju (prva knjiga Mojsijeva 2,17) jedenje sa drveta od znanja dobra i zla predstavlja smrtni grijeh. Svakako da covjeku nece biti odmah neposredno jasno zasto nesto vise svjesnosti, praceno samouzdizanjem, treba da predstavlja tako opasnu stvar. Postanje predstavlja privodjenje u svijest kao krsenje tabua, kao kada se kroz spoznaju gresno prekoraci presveta granica. Smatram da Postanje ima prava utoliko sto je svaki korak ka vecoj svjesnosti neka vrsta prometejske krivice - kroz spoznaju da se u neku ruku krade vatra bogovima, to jest nesto sto je bilo sopstvenost nesvjesnih sila biva istrgnuto iz ovog prirodnog spoja i podredjeno samovolji svijesti. Covjek koji je uzurpirao novo saznanje dozivljava promjenu ili prosirenje svijesti, zbog cega ova vise ne lici na svijest njegovih bliznjih. On se, doduse, uzdigao iznad tadasnjeg ljudskog ("bicete kao Bog"), ali se tako i odvojio od ljudi. Patnja zbog ove usamljenosti je osveta bogova - on vise ne moze da se vrati ljudima. On je, kako mit kazuje, prikovan na pustim liticama Kavkaza, napusten od bogova i ljudi.
...........
Naravno da on ovakva saznanja primenjuje i na svoju okolinu i na taj nacin savladava (ili vjeruje da vidi) ponesto sto mu je prethodno bilo nevidljivo. Ukoliko su mu njegova saznanja bila korisna, sada ce smatrati da ce koristiti i drugima. Na taj nacin on ce biti uobrazen, mozda u najboljoj namjeri, ali drugima nepozeljan. On ima osjecanje da posjeduje kljuc koji otvara mnoga, cak mozda i sva vrata. Pa cak i "psihoanaliza" posjeduje tu naivnu nesvjesnost svojih granica, sto se najjasnije vidi po nacinu kako tretira na primjer umjetnicka djela.
.............
Pojam psihicke inflacije mi izgleda pogodan utoliko sto oznacava pretjerano sirenje licnosti koje prevazilazi individualne granice u aktuelnom stanju, jednom rjecju nadmenost. U ovom stanju covjek ispunjava prostor koji normalno ne bi mogao da ispuni. To moze da ucini samo onda kada se saobrazi sadrzajima i svojstvima koji po sebi i za sebe leze izvan nasih granica. Ono sto lezi izvan nas pripada ili nekom drugom, ili svima, ili nikome. Kako psihicka inflacija nije pojava koja se stvara samo analizom, vec se cesto srece i u obicnom zivotu, mozemo je istrazivati i na drugim slucajevima.
Hajde da malo proucimo ovu pojavu na forumu. Evo ja cu poceti s odnosom ove pojave i humora: mislim da je humor jedan prilicno precizan indikator (ali ne sasvim tacan!) da li je neko u inflaciji ili ne.
Inace, vrlo cesta pojava, mislim da se javlja kod svih u vecoj ili manjoj mjeri (pa i kod mene naravno). Kako se nositi s njom? Pa s dosta humora, poniznosti, i razmisljanja o istoj.