Evo nesto vezano za uslovljavanje srece, iz knjige "Moc ljubavi" (Don Migel Ruis). Inace, knjiga je jako dobra, podsjeca me na "Budjenje", ali imam posudjeno samo stampano izdanje, nemam e-book, pa ne mogu podijeliti sa vama cijelu knjigu, nazalost. Izvinjavam se ako ima koja greska da mi se omakla, posto sam skenirao i OCR-ovao tekst.
"Covek koji nije verovao u ljubav"
...Bili su veoma slični, i brzo su postali najbolji prijatelji. Njihov odnos bio je izvanredan. Poštovali su se međusobno, i nikada nisu izneverili jedno drugo. Svaki njihov zajednički trenutak bio je srećan. Među njima nije bilo ni ljubomore, ni medusobne kontrole, ni posesivnosti. Slagali su se sve bolje i bolje. Uživali su u svakom zajedničkom trenutku, jer su se sja-jno provodili. Kad bi se rastali, nedostajali su jedno drugom.
Jednoga dana, dok je bio na putu, čoveku pade na pamet nešto neobično. Pomislio je: „Hmm, možda je ono što osećam prema njoj ljubav. Ali, ona je potpuno različita od svega što sam osećao do sada. Ona nije onakva kakvom je opisuju pesnici, niti onakva kakvom je prikazuju sveštenici, jer ja ne osećam nikakvu odgovornost prema njoj. Ja od nje ne tražim ništa; ne osećam potrebu da se ona brine o meni; ne krivim je za svoje neuspehe niti je opterećujem svojim problemima. Poštujem njeno mišljenje i njena osećanja. Ona me ne sputava; nimalo mi ne smeta. Ne osećam ljubomoru kad je ona s nekim drugim; ne osećam zavist prema njenom uspehu. Možda ljubav ipak postoji, ali ona nije onakva kakvom je ljudi smatraju." Jedva je čekao da se vrati kući i razgovara s njom, da joj ispriča o čemu je razmišljao. Čim je počeo da govori, ona je rekla: „Tačno znam o čemu pričaš. I ja sam već davno došla na istu ideju, ali nisam htela to da ti kažem, jer znam da ne veruješ u ljubav. Možda ljubav stvarno postoji, ali ona nije onakva kakvom smo je mi zamišljali." Odlučili su da postanu ljubavnici i počnu da žive zajedno, i za divno čudo, ništa se nije promenilo. Još uvek su se medusobno poštovali, podržavali jedno drugo, i njihova ljubav bila je sve jača. Srca su im bila puna ljubavi čak i zbog najmanjih sitnica, jednostavno zato što su bili toliko srećni.
Muškarčevo srce bilo je toliko puno ljubavi da mu se jedne noći dogodilo čudo. Gledao je u zvezde, a njegova ljubav bila je tako snažna da se najlepša zvezda spustila s neba i našla se u njegovim rukama. Zatim se dogodilo još jedno čudo, i njegova duša se stopila s tom zvezdom. Bio je neverovatno srećan, i jedva je čekao da ode kod žene i da joj pokloni zvezdu kao dokaz svoje ljubavi. Čim joj je spustio zvezdu u ruke, ona oseti sumnju. Njihova ljubav bila je ogromna, ali u tom trenutku, zvezda joj ispade iz ruku i razbi se na milion komadića. Sada jedan stari čovek luta svetom i kune se da ljubav ne postoji. A jedna lepa stara žena čeka ga kod kuće, roneći suze zbog onoga što je nekada imala u svojim rukama, ali je to, u samo jednom trenutku sumnje, ispustila. To je priča o čoveku koji nije verovao u ljubav.
Ko je pogrešio? Možete li da pogodite šta se dogodilo? Pogrešio je muškarac, zato što je pomislio da ženi može da da svoju sreću. Zvezda je bila njegova sreća, i on ju je predao njoj u ruke. Sreća nikada ne postoji izvan nas. On je bio srećan zbog ljubavi koja je postojala u njegovom srcu; ona je bila srećna zbog ljubavi koju je nosila u svom. Ali, čim ju je on učinio odgovornom za svoju sreću, ona je razbila zvezdu, jer nije mogla da bude odgovorna za njegovu sreću. Koliko god da ga je ta žena volela ona nikada ne bi mogla da ga usreći, jer nije znala šta je u njegovoj glavi. Nikada ne bi mogla da zna šta on očekuje, jer ona ne može znati njegove snove. Ako svoju sreću predate nekom drugom u ruke, pre ili kasnije, ta osoba će je razbiti. Ako svoju sreću date nekom drugom, on ili ona vam je uvek mogu oduzeti. Sreća može poticati samo od vas i biti rezultat vaše ljubavi, i vi sami ste odgovorni za svoju sreću. Nikada ne smemo drugome prepustiti odgovornost za svoju sreću, ali kada dođemo u crkvu da se venčamo, mi razmenjujemo prstenje. Predajemo svoju zvezdu u ruke drugome i očekujemo da će ta osoba usrećiti nas, a mi nju. Bez obzira koliko volite nekoga, nikada ne možete postati ono što ta osoba očekuje od vas. Ovo je greška koju većina nas pravi od samog početka. Svoju sreću zasnivamo na drugoj osobi, a to ne može da funkcioniše. Obećavamo ono što ne možemo da ispunimo, i zato smo osuđeni na neuspeh.
_________________ There are ways of saying what you think that make people think what you're thinking is actually more thoughtful than you actually think it is.
|