Navescu par primjera,u koje sam se licno uvjerila:
Dijagnoza jednog pacijenta: hronicna granulocitna leukemija.
Posto je nas par na vjezbama u bolnici radilo pregled tog istog pacijenta, dakle uzimanje anamneze, fizikalnog pregleda,i sticanje sto boljeg kontakta sa pacijentom .
taj pacijent ne zna potpunu istinu, dugo boluje znaci nekih 10 godina, posto je to hronican oblik, pogorsanje se povremneo javi, on dodje u bolnicu, osjeti poboljsanje i tako u krug.
Prvi put sam pod svojim rukama prilikom pregleda tijela,osjetila sam dosta tezak slucaj oboljenja, vrlo upecatljive simptome.
No poenta je sto covjek zna da je: da je bolestan, da ima problema sa limfnim cvorovima, krvi, ali nista konkretno, da je to maligni oblik i sl. Radi se o starijoj osobi.
Mislim da ako ta osoba zna potpuno, da bi ga to jos vise dotuklo.
On zivi koliko toliko normalno, i nije utucen, nije depresivan.
Ima jos nade, o smrti i ne razmislja, moze jos da pozivi, a da ne razmislja o umiranju.
Moj blizak clan porodice,bolovala od teske bolesti, iako nije znala potuno sta je u pitanju(mada to mnogi pacijenti osjecaju), napustila je ovaj svijet, nije je dotuklo, nije bila u ocaju, borila se odvazno. Iako je bila jako snazna zena, nije zeljela da se preda, borila se do zadnjeg momenta, i tako nas napustila.
Potpuna istina bi je samo obeshrabrila, kao i saznanje da je do kraja zivota ostalo jos malo vremena. ..................
Ili jos jedan primjer:
Takodjer akutna leukemija , u pitanju djevojka. Tezak stadij, znala je sve o svojoj bolesti. Jedini spas joj je bila transplantacija kostane srzi.
Medjutim djevojka nije imala psihicke snage da podnese svoju bolest, i pobjegla je i skocila je kroz prozor, Klinickog centra i izvrsila samoubistvo.Iako je njena doktorica vec bila u pregovorima da joj se omoguci lijecenje i transplantacija na Klinici Mayo u USA, taj dan je trebala to da joj saopsti. No za tu djevojku istina je bila jako kobna!
Jako je to tesko, znaci ljekar mora mnogo da izvaze, kada reci, na koji nacin reci istinu, da bi to mogao, mora da dobro poznaje psihu svog pacijenta.
Mozda ce neko reci, nije na ljekaru kao obicnom smrtniku da vaze sta i kada smije reci, mozda i toga ima.
Ali evo ovi primjeri npr. svjedoce da je to neophodno, jer ne smije se jos vise ugrozavati zivot pacijenta, ali isto tako ne smije se davati lazna nada, vec treba biti odmjeren!
pozdrav i pisite