banjalukaforum.com

Ovo si malo olako rekla...

Vjeruj mi,ne zelis da znas sta je to depresija(ona prava,ne neka melanholija,osjecaj tuge ili slicne,uobicajene i normalne stvari).


Da,taj termin se olako poteze pa se prava stvar i ne prepozna ponekad.To je istina ali prava depresija je nesto sasvim drugo.


Procitaj "Prozac Nation" ako vec nisi.Iako djeluje da je nesto popularno u pitanju ustvari je vrlo,vrlo iskreno.Prije knjige,film zaobidji...

Za sve ima lijeka ali mora ozbiljno da se shvati...

_________________
"Ja tuberan i moj deda,
kad kasljemo svijet se zgleda..."

prave depresivce "prica forsira" a ne oni nju
i pravi depresivac uopste ne uziva u tom stanju niti
ide okolo i "hvali" se kako je depresivan

_________________
life style, stile without life

Nažalost, znam i to vrlo dobro.. imala sam par dobrih kriza.. svaka sledeća koja se pojavi je sve dublja i teža- valjda čovjek postaje osjetljiviji s godinama, troše mu se nervi i prag tolerancije

a ono nisam napisala olako.. nego na osnovu sopstvenog iskustva!
U suštini, mislim da svoju depresiju nikad nisam ni izliječila- samo se učim živjeti s njom. eto

_________________
Šekspir je ukrotio svoju goropadnicu, ali mene još niko nije !

ja to nemam...
ne osjecam....
nikada nisam bila u depresiji...
ne znam sta je depresija....

_________________
Truth indeed rather alleviates than hurts, and will always bear up against falsehood, as oil does above water.
-Miguel de Cervantes

e nek' si im rekla

_________________
sometimes you go la di da di da di da da
til your eyes roll back into your head

Jesi ikad živjela?

_________________
Šekspir je ukrotio svoju goropadnicu, ali mene još niko nije !

pa zivim - kao sto vidis... tj ne vidis ( )

stvarno nikad nisam bila u depresiji.... bila sam isfurana, tuzna, i tako to ali nikad nisam bila depresivna... (samo iz ponasanja i iz prica drugih ljudi otprilike kontam kakvo je to uopste stanje...)
jednostavno - nikad nisam potonula...
a evo upravo dok pisem ovo sad skontavam da je to vjerovatno zato sto sam takva da uvijek sve "izbacim iz sebe" nema meni sta da se -nakuplja- , a naravno vjerovatno sam imala i neke -srece-

_________________
Truth indeed rather alleviates than hurts, and will always bear up against falsehood, as oil does above water.
-Miguel de Cervantes

ma nema to veze s nakupljanjem ili izbacivanjem.. nisam ni ja introvert.. i ne skupljam baš nešto.. meni to nije s tim povezano

ja sve više vjerujem u onu teoriju hemijskog sastava mozga.. to ti se formira neđe kad si fetus.. pa ako se mama puno sekirala dok te nosila, il ne daj bože pila(ima i ovakvih slučajeva, znam curu koja je dugo već na antidepresivima zbog tog alko-fetusnog sindroma) itd itd.. ugl onda si puno podložniji sivim osjećanjima i depresiji, ma šta ti se dešavalo u životu( čak i da ti je sve super ti ćeš se brinuti oko tuđe bolesti, nepravde na ovom svijetu , ovom i onom.. naćeš uvijek 'dobar' razlog za tugu i nezadovoljstvo)

jednostavno tad se napravi neki emotivni kod u mozgu koji je nemoguće izbrisati. .depresija ili sklonost tome ( melankolični temperament) je u mozgu, tj, njegovom sastavu.. eto svi imamo različite okice, nogice, uši, pa i mozak

pa onda s ovog aspekta, vjerujem ti i da možda ne znaš šta je to.. možda nikad nećeš ni znati

meni mama kaže da sam ja sa 5 godina vidjela na TV-u kako neko ubija psa i da sam plakala 3 dana poslije et jel sad malo jasnije?

_________________
Šekspir je ukrotio svoju goropadnicu, ali mene još niko nije !

haha a moja mama se bila zabrinula kada sam gledala neki "opstanak" (imala sam manje od 3 god sigurno) u kojem krokodil pojede neku zivotinju i mislila je da cu imate neke traume od toga i sl a ja sam je samo pogledala i rekla - pa da, i on mora da jede

ON topic - ne vjerujem ti ja u te stvari puno... te "naucne dokaze"
a mislim da je moja mama bila srecna dok je bila trudna i nije pila to je sigurno - ali to opet nista ne znaci, jer je npr pushila.... klimava je ta -teorija-

def je do covjeka...

a kad sam rekla za -nakupljanje- nisam mislila na -upijanje- i mogucnost vanjskog svijeta da djeluje na mene... nego na cisto "cirkulisanje emocija" koje sama sebi omogucujem.... tako nekako

_________________
Truth indeed rather alleviates than hurts, and will always bear up against falsehood, as oil does above water.
-Miguel de Cervantes

pa dobro, ako ne vjeruješ u naučne dokaze, a ti onda vjeruj u cirkulisanje emocija

_________________
Šekspir je ukrotio svoju goropadnicu, ali mene još niko nije !

Frieda, zadnjih dana popricah sa ljudima o relaciji anemija-depresija.

Izveo se sljedeci zakljucak:

anemija---> depresija, ne kao anemija da bude uzrok depresiji.
Anemija "spusta" jer se nema kisika, celije ne mogu da disu "normalno", pa se brzo umore, sporije su, toksicnije su.

depresija----> anemija, da ali u smislu da se osoba toliko napusti pa zaboravi i da jede, nije gladna, ne osjeca glad (centar za glad je u mozgu), hoce da umre gladujuci ili samo da zove paznju nekoga,...


Ako hoces nesto konkretnije, reci.
Ovo je samo misljenje nekih zdravstvenih radnika, nije zadnje. Ako imas/te koji prigovor, dobaci/te ga.
P.S. Jos nemam tvoj odgovor na moje zadnje pitanje postavljeno tebi. Bio bi mi vazan.

pa od anemije se možeš osjećati slabo, ako i od svake bolesti, slabo fizički, pa se onda to odrazi i kao psihička nemoć... isto je s prehladom, ne daj bože rakom, bronhitisom, astmom itd

_________________
Šekspir je ukrotio svoju goropadnicu, ali mene još niko nije !

Nece biti tako!

Stvarnost je,iako teska,ipak malo vedrija...

_________________
"Ja tuberan i moj deda,
kad kasljemo svijet se zgleda..."

stvarnost je subjektivna projekcija.. različiti su ljudi pa su im i te projekcije različite

_________________
Šekspir je ukrotio svoju goropadnicu, ali mene još niko nije !

Ovako, nisam planirala da se ova tema razvije u priču o meni, ali ako baš mora, hajde.
NebeskaKrila, hvala na informcijama. Prvo, ono što je XIX pričala, ja sam po karakteru sklona melanholiji, pa u nekim situacijama dođem i do stanja neke blage depresije, ove godine više puta. Pretpostavila sam da anemija ima možda neke veze s tim, u smislu da doprinosi. Slučajno sam je otkrila, nisam prepoznala simptome, već sam dobila vitiligo (pojava depigmentacije kože) i dermatolog mi je preporučio da prekontrolišem krv i još neke stvari, da ne idem u detalje.
Dešavalo mi se i da sam dovoljno "dole" da gubim apetit, ne jede mi se, ali ne tako ekstremno da se izgladnjujem; samo izgubim apetit.

Izvini što ne odgovorih na pitanje. Valjda si mislila na to koliko ja pokušavam da izađem iz tog stanja. Kad tek počne, nemam uopšte volju da nešto poduzmem, imam želju da budem neko vrijeme u tom stanju, gotovo kao da uživam, iako je suprotono. Patim zbog stvari koje su mi se desile (a najčešće to nije ništa baš toliko strašno) i zbog kojih sam u tom stanju, kažnjavam se zbog stvari koje sam učinila ili nisam učinila ili zato što u nečemu nisam uspjela, ili sam frustrirana zbog stvari koje i nisu toliko u mojoj moći (ili bar ja tako mislim). Nakon nekog vremena (nekoliko dana...) nešto činim čisto da budem koliko toliko aktivna, a još uvijek nemam puno volje za to... sa ljudima mi se uglavnom ne priča uopšte.

To je to.

frieda welcome to the club

Samokažnjavanje je pokušaj izbjegavanja kazne od strane drugih. Stavljanje na stranu onog (onih?) koji sudi služi izbjegavanju straha od te osude i kazne. Jer, poenta je da ako se vidi da si se sama kaznila, niko drugi te neće dirati... možda umjesto osude počne stizati sažaljenje. Samokažnjavanje može donijeti određenu satisfakciju zbog stalno prisutnog straha od osude.

Postoje različiti načini da se staviš na stranu onog koji sudi. Jedan je da prihvatiš bilo čiji autoritet samo zato što je taj neko voljan da mlati koješta (ne nužno upućeno tebi, vjerovatno kupiš sve izrečene osude koje čuješ na bilo čiji račun, i gledaš kako ti stojiš u odnosu na njih, kao i svi drugi).
Drugi je da sama naučiš i uspostaviš neka mjerila. Recimo, da se pozabaviš etikom, logikom, pa i sociologijom. Da učiš o razlici dobrog i lošeg, o odgovornosti, o greškama u rasuđivanju, i, na kraju, o primjeni svega toga u društvu koje je sve, samo ne etično, logično i pravedno. (moram da dodam i antropologiju svemu tome, daje jednu širinu čovjekovoj perspektivi)
Zašto? Zato da ne može bilo ko da ti priđe i kaže: ti si ovo, ti si ono, trebaš tako i tako... Zato da ne uzimaš svašta za validan sud. Zbog svega što znaš, bićeš jača, imaćeš više povjerenja u sopstveni sud i moći ćeš da ga braniš pred samom sobom.

P.S. Naravno, etika, logika, sociologija, antropologija... ne nude konačna rješenja, ali nude poznavanje, dublji i detaljniji uvid u čovjekovu situaciju u društvu. Sve to daje jednu slobodu u odnosu na izbjegavanje svih mogućih osuda.

_________________
A ja zebem od mnogo mišljenja...

Da sad ne citiram sve: sve si pogodio. Kažnjavam se jer se bojim osude, imam osjećaj da ništa za šta znam da je uzrok mojih postupaka neće biti dovoljno dobro obajšnjenje za druge (možda podsvjesno znam da i nisu dovoljno dobri), iako ti razlozi na mene snažno utiču. A kada sam u tom stanju, to je nešto grozno, ne znam šta bih sa sobom, hoću da iskočim iz kože, često govorim da bih voljela da padnem u komu na mjesec-dva, samo da neko vrijeme nema ničega u glavi i da nema ničega oko mene. Vjerovatno bih da pobjegnem od problema.

Samokritična sam i nesigurna u sebe i kad mi neko kaže ti si ovo ti si ono, ja obično razmišljam previše o tome i često me sud drugih ljudi pogađa, ali u posljednje vrijeme manje obraćam pažnju na te stvari, manje razmišljam, trudim se da me ne pogađa i sve više uspijevam...

I razmišljam o sociologiji, o svom položaju u društvu,o onome što društvo očekuje, o normama, i postavljam se nasuprot njima jer smatram da norme nemaju pravo da upravljaju mojim emocijama, mojom slikom o sebi i mojim životom uopšte, nemaju pravo da određuju da li sam uspješna ili ne, da li sam dovoljno dobra za društvo, iako me nekad norme natjeraju da odradim neke obaveze, pa su s te strane ok. Samo još da mi se to upiše u mozak, da ne moram stalno da se podsjećam na to sve.

Po meni, čovjeka zarobljava upravo želja za tim odsustvom pritiska. Dok se ti baviš razmišljanjima o tome kako bi bilo lijepo da si van svega, napuštaš jedino samu sebe.
Mi, ljudi, nismo van društva, nikada nećemo pobjeći njegovom uticaju (čim govoriš, već si društveno određena). Upoznavajući društvo, sve ono što nas pritišće u njemu, možemo da budemo slobodniji. Kao kad učiš da hodaš, stičeš sposobnost da se pokreneš, da promijeniš svoj položaj. Čini mi se, da ako ima slobode, onda je ona u tome.

Niko nije normalan, niko još nije stao u norme. Norme su kao gruba skica na nečemu veoma kompleksnom. Pritisak nastaje onda kada bi norme da budu sve, iako nisu ništa. U društvu, norme postavljaju temelj za ljudske odnose, otuda potreba za njima. Niko ne mora, niti može, svaki put iznova da izmišlja svijet i svoju poziciju u njemu. Ali, norme su previše siromašne da život stane u njih.

_________________
A ja zebem od mnogo mišljenja...

Po meni, čovjeka zarobljava upravo želja za tim odsustvom pritiska. Dok se ti baviš razmišljanjima o tome kako bi bilo lijepo da si van svega, napuštaš jedino samu sebe.

XIX: Meni se to dešavalo kad mi se pred mojim očima odigravao film koji je "trebao biti moj" i kad sam gledala sreću kod drugih ljudi koja je "trebala biti moja". Nije bilo nimalo lako. Slomilo me.


Mi, ljudi, nismo van društva, nikada nećemo pobjeći njegovom uticaju (čim govoriš, već si društveno određena). Upoznavajući društvo, sve ono što nas pritišće u njemu, možemo da budemo slobodniji. Kao kad učiš da hodaš, stičeš sposobnost da se pokreneš, da promijeniš svoj položaj. Čini mi se, da ako ima slobode, onda je ona u tome.

XIX: Vis-a-vis onog mog gornjeg komentara, nisam nikakvu "slobodu" iskusila u tome, samo inhibiranje, odbrambenu indiferentnost i gorko-kiseli okus u sjećanju.

Niko nije normalan, niko još nije stao u norme. Norme su kao gruba skica na nečemu veoma kompleksnom. Pritisak nastaje onda kada bi norme da budu sve, iako nisu ništa. U društvu, norme postavljaju temelj za ljudske odnose, otuda potreba za njima. Niko ne mora, niti može, svaki put iznova da izmišlja svijet i svoju poziciju u njemu. Ali, norme su previše siromašne da život stane u njih.

XIX: "normalno" se definiše na nivou individue, naposljetku. Pa kad sam sebe na uspiješ postaviti u ono što želiš, eto ti nezadovoljstva.

@Frida: I meni se sve to dešavalo, pročitala sam šta si napisala..to ti je sasvim normalan dio sazrijevanja i života.. znam da ti je sad teško, al će proći.. to što pričaš je tipična potraga za identitetom, koji ćeš opravdati pred samom sobom i pred drugima.. To ti je duhovno uzrastanje, razvijanje, sazrijevanje.. kao i fizičko: dok si se fizički razvijala isto su tu promjene, boli, nejasnoće, pubertet itd.. isto ti je s psihom
Ne možemo biti sretni van društva.. niti negirati norme društva i parametre prema kojima se mjerimo sami sebi i prema drugima..
Sjetim se one Andrićeve:
" Ne znam šta je to sreća, ali sam primjetio da najviše šanse za sreću imaju oni ljudi koji nastoje da što više ljudi oko sebe učine sretnim"
Ovaj citat jasno govori o potrebi povezivanja i odnosa s drugim ljudima..

_________________
Šekspir je ukrotio svoju goropadnicu, ali mene još niko nije !