Susrela sam se anorexijom. Jedna moja rodjaka je patila od ove bolesti nekoliko godina nakon nestanka oca. Onda kad je napokon zaista shvatila da njega vise nema. ( Kad je nestao u toku rata bila je jos dijete ).
Strasna bolest. Moje misljenje je da se radi o sporom samoubistvu u najtezim slucajevima.
Zanimljivo je da se cesce javlja kod zenskog roda ( najvise u tinejdzerskom dobu ). Mislim da ulogu igra vise faktora, neprihvatanje odnosno odbijanje odrastanja, strah od istoga ( i seksualnog sazrijevanja ), velika trauma u ovom periodu, itd.
Kod pojedinih djevojcica se razvije " Body Dysmorphic Sy", kada one same sebe percipiraju debelim, bez obzira kako u stvarnosti bile vitke.Kao sto znamo problem je narusenom samopouzdanju zbog kojeg sam ciklus zapocne. Takodje je bitan osjecaj da se posjeduje kontrola nad unosenjem hrane ( ako ista nedostaje u nekim drugim bitnim aspekima zivota ).
Socijalno smo istrenirani da vitko smatramo lijepim. Vjerovatno se u prvoj fazi ove osobe osjecaju tako. Uz to se razvije navika unosenja minimalne kolicine hrane, isforsirana paznja okoline ( sto im prija ), vjerovatno se luci i pojacana kolicina endorfina ( koji daju psiholoski osjecaj ugode ) i spirala nadole pocinje.
Kako je zaustaviti je "Million Dollar question".
Potrebna je beskrajna volja i strpljenje, psiholoske intervencije, itd. Pa opet ni ovo ne uspije u svim slucajevima.
Moja rodjaka se uspjela izvuci. Detalje nazalost ne znam, jer nije bas voljna o tome pricati.
Micelijus: Nije zgodno čitati tekst koji je cijeli italic. Molim te da u buduće na ovom podforumu ne "friziraš" cijele tekstove. Hvala.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
