Zanima me, kako osobe koje imaju neki problem psihičke prirode očekuju da se bliski ljudi ponašaju prema njima? Naime, ja nemam taj problem, i kao većina ljudi koji nisu imali dodirnih tačaka sa tom problematikom, prosto ne razumijem "problem". Meni je sve kristalno jasno, ja kad imam neki problem, pa makar to bila i banalnost , ja to rješim na neki svoj način.
Da ne dužim, moj problem je, zapravo, moj muž. On je anksiozan i povremeno je imao napade panike. To se desilo , nekako, odjednom, iznenada. U početku sam još i ja vršila dodatni pritisak u smislu : ma daj, ne izmišljaj, nije ti ništa, radi nešto što voliš, imaš sve, šta ti fali, blablabla.... Mislila sam da ćemo izaći na kraj s tim, na kraju krajeva, ja sam tu, za razgovor, podršku, šta god treba.
Inače, imamo potpuno normalan i skladan brak, volimo se , vjenčali smo se iz prave , iskrene i uzajamne ljubavi.
Naravno, one je rekao, da ne dolazi u obzir, prevazićemo sve , zajedno. Potražio pomoć psihologa, psihijatra, išao na terapije, čak je dobio i neke pilule da pije (naravno, čim odeš psihijatru , dobiješ antidepresive i vidimo se za mjesec dana, to je jedina pomoć od njih)
I to za sad , funcioniše ...nekako.... Ali
Imam osjećaj da od on od mene ne dobija podršku kakva mu treba. Sad mene zanima, šta je to što on želi čuti, osjetiti od mene, a da mu pomogne??
Opet ponavljam, ja sam jaka, ponekad bahata, ali stvarno želim da mu pomognem.
Uh, ovo mi zvuči kao "Draga Savjeta"

, ali nadam se da će mi neko ozbiljno odgovoriti na ovo, jer , ljudi koliko god da je vama teško sa vašim problemom, vjerujte, tu smo i mi, oni koji vas vole , i kojima je teško da vas gledamo kako patite a ne znamo vam pomoći.