bubble girl je napisao:
Tipa stajanje na zebri na samo bijele dijelove, ne smijem nagaziti crtu ne nekom dijelu puta, ako ima drukkčiji dio asfalta prvom nogom moram stati na početak, drugom na kraj.
Utopija je napisao:
Pore toga, dobro ne preskacem bas linije, ali ih zaobilazim na svaki moguc nacin. Uvek sa trotoara kad prelazim ulicu moram zapoceti sa odredjenom nogom, zebra je naravno klasika

, ukljucivanje svetla nekoliko puta, dok ne osetim da je to to, onda odvajanje hrane u tanjiru tj. nista ne sme da se dodiruje (pre sam brojao grasak, bar dok je bio prilog

), uvek meso u tanjiru mora biti na desnoj strani, supu uvek jedem istim redosledom uzimanja sledeceg zalogaja tj. kao kazaljka na satu, brojanje stepenica, pomeranje zavesa na odredjeno odstojanje od ivice prozora (znate ono kao kad osecate da je to to), lupkanje stvari odredjen broj puta.
Pa čovječe vas dvoje ste ko rodjeni za marince!!!
Mene je moja bivsa cura navukla da zaobilazim sahtove, koji navodno donose nesrecu, pa sam ih zaobilazio/preskakao, kasnije mi je to ostalo. To je vise bila kao neka igra, a onda sam jednom rekao sebi da cu poceti ici preko njih, i pri prelasku se javljao neugodan osjecaj, kao da ce me šaht proždrijeti

. Znaci usadio sam si misao da saht stvarno donosi nesrecu.
Uglavnom, moja metoda je da uvijek pokusavam da to sto cinim izvedem potpuno svjesno posmatrajuci kao gledaoc na tribinama neutralno sta se desava. Nase misli su te koje izazivaju te kompulzije, barem se meni cini, i zato moramo da mislima oduzimamo snagu, znaci moramo ih posmatrati, ne ucestvovati u njima, eto barem dok se javlja taj osjecaj. Evo primjer u vezi sahte, ja nisam sad osjecao taj neki snazan poriv da je zaobidjem, ali mi je bio interesantan taj neugodan osjecaj, ali to opet ima veze, barem mi se cini, sa nasom slikom svijeta. Npr. ja sam se prije bojao mraka, zato jer sam u svojoj glavi zamisljao neke figure (Jason-a

) kako cekaju u sumi, znaci JA, u SVOJOJ GLAVI. Ja vjerujem da ljudi koji "VJERUJU" u duhove (koje nikad u stvari nisu vidjeli) cesto sanjaju u duhove, da ljudi koji osjecaju neizvjesnost pred buducnoscu cesto sanjaju katastrofe, smrt itd... Znate vec na sta mislim.
Mislim da moramo da stvaramo sebi jednu drugaciju sliku svijeta, da razmisljamo o tome kako mi gledamo na svijet oko nas i kako ga dozivljavamo, da se pitamo da li je to u redu. Mislim, ono, covjek mora negdje poceti, znaci prvo problem opisati. Kao sto rekoh, nisam sa time mnogo eksperimentisao pa ne mogu nista da kazem.
Moj savjet je da cak i dok to radite, da se u mislima ne uzivljavate u to sto radite, nego samo da posmatrate, svoje osjecanja, misli, energiju koja vas kontrolise, tako joj barem oduzimate snagu. I taj osjecaj trijumfa na kraju je veoma interesantan, razmisljajte i o njemu, zasto se uopste javlja. Pada mi na pamet rijec 'mentalni kavez', mi smo stvarno u svom mentalnom kavezu. Ja vjerujem da smo mi krivci svih svojih strahova i da je rijesenje u nama.Mozemo i reci da nekako nasa podsvijest kontrolise nas, da pokusava da nadje neku satisfakciju za tijelo, da postigne dusevnu ravnotezu, sjetite se npr. kada... sta ja znam, kad osjetite da neki posao niste dovrsili, pa kod kuce u mislima zamisljate kako dovrsavate taj posao a pri tome budite ORIGINALNA osjecanja kao da ste zaista tako nesto uradili. Evo npr. zamislite da vam neko prijeti ili vam izrekne smrtnu uvredu, i vi onako mirni odete lagano kuci i kazete sebi da ste mu oprostili, a citavo vece zamisljate u svojoj glavi kako ga rostiljate

, i, interesantna stvar, u jednom trenutku postanete SVJESNI sta radite i kazete sebi "Sta je to radim". Takve stvari treba posmatrati a ne ucestvovati aktivno u njima jer mislim da je tu covjek rob svoje podsvijesti ili... matrix-a

. Jos jedan primjer koji moze posluziti za razmisljanje je situacija gdje iz sasvim smirenog stanja pocinjemo da glumimo ljutnju, znaci pocnemo da dahcemo, da se crvenimo, da se mozemo zaista istinski naljutiti i nekoga premlatiti

. Isto kao sto postoje fizikalne manifestacije pri dusevnoj uzbudjenosti, tako i imitiranje fizikalnih manifestacija moze da izaziva dusevnu uzbudjenost, OSIM ako smo potpuno SVIJESNI. Evo recimo ja licno smatram da se svijet moze doziviti onakav kakav je zaista u svojoj prirodi tek onda ako ga tako gledamo, svjesno, bez uplitanja emocija, bez nasih unutrasnjih slika svijeta, ideologija, filozofije, itd... Jer sve je to neka mrena koja nam zaklanja vidik svijeta kakav jeste, znaci tzv. SUBJEKTIVNOST. Ja se recimo vjezbam u OBJEKTIVNOSTI, any time - any where. Ali ne vjezba u smislu igre, nego istinsko nastojanje da pokusavate da budete objektivni prema sebi i prema svijetu oko sebe. Po meni je autenticnost biti ono sto jesi, a pokusaj da budes ili glumis nesto drugo, ako nesto potiskujes, stvara PODIJELJENOST u nama, dvije osobe, svijest i podsvijest, kako god. Mislim da moramo uciti da ne lazemo, da govorimo istinu, da se realno postavljamo prema sebi, da ucimo da mislimo i govorimo i cinimo jedno te isto. Tako cemo osjetiti tu harmoniju u sebi, u nama ce biti sve manje i manje tog nekontrolisanog ponasanja, a sve vise cemo sve sto cinimo ciniti svjesno. I naravno, osjeticemo ogromnu slobodu, jer kao sto sam rekao negdje drugdje, sloboda je harmonija.
Htio sam jos nesto napisati u vezi nacina na koji mi ljudi zivimo, to je samo neko moje posmatranje i razmisljanje, a malo mi je teze da to objasnim, a i nemam bas jasnu viziju toga, osim toga i čitači na kratke staze bi se pobunili.
Pozdrav!