banjalukaforum.com

Ja mislim da covjek koji je istinski svoj moze naci nacin da ne dodje u konflikt sa drustvom jer biti svoj po mome misljenju ne znaci automatski raditi sve uz nos drustvu, vec vise imati teziste u sebi a ne negdje na pola puta izmedju sebe i drustva. Ipak mi zivimo u drustvu i moramo da se prilagodjavamo drustvu i njegovim normama, ali sloboda od drustva nije objavljivanje rata drustvu vec, nalazenje one harmonije za kojom drustvo tezi, u sebi. Zamislite da imamo drustvo od 100000 ljudi i svako je slobodan od drustva na nacin da ga boli briga sta ce neki tamo "nikogojevic" reci: kako bi to drustvo moglo da opstane? Zato mislim da biti svoj znaci postupati ISPRAVNO, prema sebi i prema drugima. Nije bitno kako ce ono sto ja cinim izgledati drustvu, vec moj unutrasnji stav pri tome, tj. da li sam ja potpuno usredsredjen u tome sto radim, da li ima podijeljenosti u meni. Npr. ako ucinim nesto za sta znam u sebi da nije u redu ali sam ucinio da bih nekom napakostio to je po meni neautenticnost, nema slobode. Po meni su autenticni ljudi jaki ljudi, koji imaju oslonac za sve u sebi. Evo sta mi pade na pamet: zamislite da ste nosac aviona , natankate se gorivom za tri mjeseca i idete u bitku, idete na otvoreno more, sve zalihe koje vam trebaju imate sa sobom, ne morate da idete ni u jednu luku da se opskrbljujete. Takvi su autenticni ljudi, sve sto im treba da bi zivjeli autenticno i ispravno imaju u sebi. Da li je to neki unutrasnji vodic, glas, mozemo nazvati kako hocemo. Ako se nalazimo u skandirajucoj masi koja vice "rat, rat, rat!!!", a ja znam da je to neispravno, znaci pitam SEBE: "Da li je to ispravno" i dobijem negativan odgovor, onda sam autentican, jer odgovor trazim u sebi a ne trazim koherenciju sa masom. Ja licno ne mogu da odvojim autenticnost od ispravnog, racionalnog postupanja.

Interesantna mi je stvar je da obicno ljudi kada kazu da su ucinili nesto i da ih boli briga sta ce drugi reci, da su ucinili po pravilu nesto na neciju stetu, PROTIV DRUSTVA. Recimo ako neko kaze da nema dlake na jeziku i da ga je briga sta ce neko reci, obicno se ta "obrijanost" jezika odnosi na tracanje nekoga tamo, reci istinu (naravno gorku istinu) nekome u lice. Svako ima svoje principe bez da se trunke mijenja, a svi "principi" sa izgradjeni na postojecem stanju, znaci bez da je neko razmislio i rekao: "Do sada sam cinio ovako, ali to nije ispravno, ajde da cinim drugacije".

Autentican covjek po mome misljenju cini sve sto cini bez potiskivanja, bez podijeljenosti, i kad popusta drustvu on je cjelovit, i kad cini prateci unutrasnji glas on je cjelovit, nema potiskivanja. Sta ja znam, i sama definicija autenticnosti je mozda skovana od covjeka i pitanje je sta uopste predstavlja, za jednog psihoterapeuta je ona jedno, za duhovnog aspiranta je nesto drugo, za nekog treceg nesto trece, znaci nema univerzalne definicije autenticnosti. Mislim da je nemoguce da se ama bas svi slozimo oko toga sta je autenticnost.

S druge strane, pitam se da li onaj usamljeni beduin u Sahari moze biti autentican, znaci da li covjek moze biti autentican svakog momenta, bez obzira sta radi i gdje se nalazi. Da li se to onda zove kao neka prisutnost duhom uvijek ovdje i sada, potpuno prisustvo kad ispijam casu vode, dok zatvaram vrata kuce ili dok radim bilo koji rutinski posao koji inace radim potpuno mehanicki.

Na kraju zakljucujem, a mozda nisam u pravu , da je autenticnost jedno stanje covjeka, stanje bica, a sve ono sto sam opisao gore je manifestacija tog kvaliteta koje se ne mora vidjeti golim okom, ali koje je izraz covjekove cjelovitosti.

Pozdrav!