banjalukaforum.com

Trazeci djecije bisere na natu nasla sam i ovaj tekst.
Tekst je sa http://www.forum.hr (arhiva starog foruma, tekst je iz januara 2003).
Autor je Crow Jane.

Crow Jane
12-01-2003, 14:39
Naišla sam na jednu knjigu, gdje su prikupljena pisma i sastavci djece koja odrastaju u Domu za nezbrinutu djecu, pa sam odlučila s vama podijeliti neke njihove misli!

"Najviše na svijetu volim svoju mamu. Ona nije znala što će sa mnom, pa me dala u dom. Već su prošle 2 godine, a od nje ni glasa!
Kad bih se ponovo rodila opet bih htjela istu mamu, ali tada bih je još jače molila da me nikada ne da od sebe."

"Drugi tjedan mi je rođendan. Volio bih dobiti motorić. Kad bih bio veliki, išao bih s njim u školu, a kad bi bio zmazan ja bih ga opral i uvijek bi se sjajil. Čuval bih ga i ne bi ga strgal. No, ja da dobijem motorić, trebao bih se učiti i imati sve četvorke i petice.
Mislim da si ga bum ipak jednog dana sam kupil!
Tomislav, III.r."

"Dok je tata bio živ često se svađao s mamom. Ona je htjela da ostanem kod kuće, a on neka me vrag odnese! Na kraju sam završio tu gdje i jesam - u domu!"

Nastavak slijedi.....



* * *


Crow Jane
12-01-2003, 17:09
evo nastavka....

"Ja sam došla u dječji dom zbog toga što su moji roditelji bili alkoholičari. Ja svoju majku i oca volim. Volim ih mnogo! Jedino ih nisam voljala kad su se opijali i kad su se tukli. Plakala sam svaki puta kad su se svađali. Ja sam uvijek mamu branila. Ovdje mi je najteže kad se netko na mene dere ili me ogovara. Teško mi je i kad mi se mama ne javlja. Sad mi je u domu lijepo, a prije nije bilo."

" U noći se često budim. Ne mogu spavati. Jučer sam valjda 3 sata ležao otvorenih očiju i gledao tamu sobe. Ja ne znam kako neki mogu hrkati? Najčešće zamišljam sebe kako sam uz mamu, tatu, brata. S obzirom da mi je mama umrla, znam da više nikada ne mogu biti s njom. Tata je, čuje, negdje u Austriji, a brat kod tete. Kad bih ja bio tata nikada ne bih zaboravio sina!"


"Nikada neću zaboraviti svoj šesti rođendan. Brat i ja smo radio navinuli do daske i lijepo se veselili. Tata je došel pijan, zderal se na nas, ugasil nam radio i čokolade nam bacio u peć! Kad sam to ispričal mami ona je rekla da pravi tata to nikada ne bi napravil!"

"U domu mi je najteže u nedjelju. A još teže za Božić i Novu godinu. Tada i ne volim silaziti u prizemlje. Ne mogu gledati kako svima netko dođe, a ja nemam kome ni pisati. Bolje da me nema!"

"Meni je najteže učiti i pisati zadaće. Dok sam išel u prvi razred štel sam biti konobar, a danas dok idem u sedmi najradije bi da me nema. Doma mi je dosta, a drugog izlaza ne vidim."

Crow Jane
12-01-2003, 18:04
"Kad je teta iz socijalnog došla po mene, tate nije bilo doma, a mama je rekla neka idem. Nitko nije plakal, ni ja ni mama. Sjećam se da mi je mama stavila u džep čokoladu, ali mi se rastopila. Teta je uzela stvari, pogladila me po kosi i mi smo krenuli. Vozili su me u Fići i tek kad smo prošli tablu moga sela, ja sam osjetil da mi oko suzi. Tada mi je bilo 7 godina, a danas mi je 11. Čul sam da su se mama i tata rastali. Mama je negdje u Njemačkoj. Svima dolazi neko u posjetu, samo meni ne. Najteže mi je nakon polugodišta ili kraja školske godine. Mislim, bude netko došel po mene...Ja ih nisam zaboravil!"

"Ja se sjećam svoga djetinjstva, ali bolje bi bilo da ga se ne sjećam. Najviše pamtim kad me je mama udarila s glavom u zid. Tada sam imala 9 godina. To sam dobila zato što nisam znala računati. Razmišljam o mami koju najviše volim i za kojom najviše tugujem. Voljela bih da mi se vrati i da me prihvati kao svoju kćer. Meni je kod kuće bilo dobro, samo nisam voljela kad su se tata i deda tukli. Mene više voli tata nego mama, a ja više volim mamu nego tatu."

"Ja sam roditeljima pomagao sve što je trebalo. Ja sam bio na selu, igrao sam se kod djeda i bake. Ja sam vozio traktor, vozio sam sjeno, gnoj, išao sam na polje. Ja sam bio dobar dečko. Danas sam ovdje, u domu, a ne znam zašto."

"Dok gledam drugu djecu najviše mislim kako su oni sretni.

Crow Jane
13-01-2003, 18:35
"Dugo nisam bila kod majke. Kad sam došla kod nje rekla sam "zdravo" i ona je rekla "zdravo". Onda je otišla na sprovod, pa je opet morala negdje. Htjela sam je nešto pitati, ali ona je samo šutjela. Htjela sam je pitati kako je, da li mogu doći kod nje, da li me hoće, da li me hoću braća...Ništa nije odgovorila. Moja je mama inače dobra. No, ja sam pobjegla od nje, jer me u prvom razredu tukla, najviše zbog toga što nisam znala moliti. Čak su ona i baka rekle da će me staviti na peć. Lagala sam da idem na WC i - otišla."

"Najviše me tukla mama i baka. Više baka nego mama. Najviše su me tukli do trećeg razreda. Tukli su me šibom, debelom botom, dobila sam sa štilom od metle po glavi, nogama....Dok nisam znala čitati mama me vukla za kosu i po podu...Moj brat Iva se na to smijal."

"Rekli su mi nek nešto napišem o mami i tati. A ja ne znam ni kako izgledaju. Znam samo da ih volim!"

"Često se veselim nedjelji i praznicima, jer tada idem popodne u grad. Lutam ulicama, gledam izloge ili šećem parkom. Ako imam novaca nešto si kupim, a ako ne nikome ništa. Sram me je od ljudi tražiti koju kunu, a ne znam jel' bi mi i dali. Tko je meni kriv što nisam bogat i što nemam mamu, pa da mi ispunjava sve moje želje?"

Crow Jane
25-01-2003, 17:29
A evo i najtužnije priče.

"meni je danas 12 godina. Odmalena sam živio u Bjelovaru, a nakon 2 godine preselili smo baki i djedu na selo. Tamo sam živio sa ostalom braćom i s majkom i ocem. Išao sam u školu. Svašta sam radio, nisam imalo prijatelja i bilo mi je žao. Zatim su mama i tata otišli u Sloveniju, gdje su živjeli kod tetka i tete. Majka je uvijek više voljela brata nego mene, a sestra je bila baš kao i mama. Ime joj je bilo Renata, a svi su je zvali Milica. Kod tete na selu mi je bilo lijepo, imao sam puno prijatelja. Dok sam odlazio, brat je plakao, jer je znao da me nikada više neće vidjeti. Vratio sam se natrag k baki, ali sam zaboravio ime brata koji je ostao s njom. Duže vrijeme sam ga zvao Slavko, jer sam zaboravio njegovo ime. Kad sam saznao da mu je ime Miroslav, bilo mu je drago što ga više ne zovem Slavko. Nakon mjesec dana dobio sam pismo od mame. pročitao sam ga, ali se sjećam samo ovih rečenica: "Dragi sine, moraš se oprostiti od svog brata. Ponestalo mi je novaca, pa ga moram prodati".
Znao sam odmah da je majka bila protiv moje braće i znao sam da će otići od svoje rođene kuće. Zaplakao sam i izašao van. Tako se sjećam svog djetinjstva."

I jedan od komentara na temu:

deatwin
28-01-2003, 11:18
crow jane...

dobro je da si pokrenula ovaj topic, bez obzira koliko bolno bilo citati ga...

to je stvarnost koja je oko nas, ali koju upravo zbog bola koji nas obuzima-ne djelimo, ne komentiramo..
to su misli koje mislimo tiho u sebi, podijelimo sa dvoje troje ljudi koji su nam ili bliski ili su u tom trenutku pored nas...
obicno ljudi i reagiraju na nacin-nemoj o tome, tuzno je, a ne mozemo nista promijeniti..

ja sam dijete koje je pisalo takve price. nisam bila u domu, ali sam ostavljeno dijete i smjesteno, putem socijalne sluzbe, kod jedne zene koja me odgajala. nisam samo pisala takve price, nego sam ih sanjala, pricala sa imaginarnom majkom i imaginarnim ocem. koji puta dijelila sam lijepe stvari sa njima, koji puta ih psovala, koji puta se bojala.

najvise od svega mucila me misao: ne vrijedim!
toliko ne vrijedim da me cak niti rodjena mater ne zeli.

to je ona najgora poruka, najgori input koji si dijete stavljeno u takvu situaciju, stavlja u svoju zivotnu matricu i iz koje krece zivjeti, razmisljati, djelovati.

a to je ujedno i mjesto u kojem drugi ljudi mogu djelovati spram takve djece. davati im i ukazivati na njihovu osobnost, potencirati njihove vrline i sposobnosti, davati im prostor u kojem se mogu razvijati kao sposobne i vrijedne jedinke ovog drustva.

to je radila zena koja me odgajala, to su radili susjedi te zene uz koju sam rasla, upravo to su mi pruzili u osnovnoj skoli - prostor da sama vidim da vrijedim i koliko vrijedim (prof. sukunda, hvala ti), stavljali su ispred mene sve vece zadatke dajuci mi alate i prostor da ih rijesim.. i nisu zaboravili staviti mi, nakon svake pobjede, lovorike oko vrata, postaviti me na pobjednicki tron i slaviti..

svime time poslali su prema meni, a onda ja u sebe, poruku: znas, mozes, vrijedis..
i iz toga znas, mozes, vrijedis - kreirala se zena koja stvarno zna, moze i vrijedi...

tako da jesu to tuzne, uzasne price..
i naravno da nas bole...
ali nije istina da nista ne mozemo uciniti....

mozemo toj djeci, svjesni da postoje oko nas (zato bravo c.j. sto si dala si truda da nam ih u ove dvije dimenzije pokazes na ovaj nacin), dati mogucnost da se izraze, ne micati od njih pogled i ne misliti da ako ih ne mozemo usvojiti-nista ne mozemo napraviti..

mozemo! mozemo im dati osjecaj vrijednosti kad se nasi putevi susretnu sa njihovima, na bilo koji nacin, u bilo kojem omjeru, u bilo kojem vremenskom intervalu..

papa

dea

Bila sam na poslu kad sam ovo nasla i tako sam se isplakala.
Sva sreca sto je danas praznik, pa nikog nije bilo.

Nisam znala gdje bih ovo stavila, ovaj podforum mi je djelovao najprimjerenije.
Mislim da bi svi trebali ovo procitati, da bolje shvatimo, da razumijemo, da budemo bolji ljudi i bolji roditelji svojoj djeci, a oni koji mogu mozda i da usvoje neko djete koje ovako sanja, masta, koje ovako tuguje.

_________________
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti.
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

Ma liberté

Zalosno.
Najzalosnije je sto ta djeca moraju da ispastaju samo zato sto im roditelji nisu zreli za zivot.