Otvaram ovu temu inspirisan Leoninim postom na temi "Emotivna nepristupačnost" koji ovde prenosim
Leona je napisao:
Ja ipak mislim da je za emotivnu nepristupacnost kriva ova brzina zivljenja. Ova tehnika, mobilni tel. , kompjuteri, televizori...itd.. sve to utjece na nasu psihu, na nas raspored zivota.
Znam to po sebi. Nekad imam osjecaj da dan duplo manje traje nego prije.
Nedavno sam citala jedan clanak; Pre par god. je , dal u Americi ili neznam vec gdje, u jednom gradu nestalo struje za par sati. Nakon 9 mjeseci, rodjeno je duplo vise beba nego proslih godina.
Tako da su naucnici dosli do saznanja, da su ti ljudi, dok nije bilo struje, imali tek tad vremena za svoje partnere.
Narod je previse preopterecen sa elektronikom. Sad smo jednostavno mnogo vise zauzeti, sve je vaznije, biti uvijek dostupan na tel., biti uvijek online...
Ja kad zaboravim mobilni kod kuce, kao da sam zaboravila pola mozga. To je zalosno, ali to mi je uslo u krv! Kao droga! Mada bi zeljela da to promenim.
Nikome vise nije ni stalo do toga da se veze za nekoga, da ima djecu, porodicu...
U Austriji npr. retko ces vidjeti mladi bracni par. A i one sto vidis, vecina voda pse, nose ih, tepaju im kao maloj djeci.
Sta nama ljudima fali, to je VREMENA! Slobodnog vremena! A toga ce nam biti sve manje i manje! Jer smo ovisni o tehnici, a tehnika se sve vise i sve brze siri i obnavlja!!
Dobar post Leona.
Sinoć je bila emisija o bogatašima tj. njihovim odmorima i atraktivnim ljetovanjima, putovanjima. Prikazali su i neki turistički prestižni kompleks pored mora i direktor je rekao da je jedan od uslova za odmaranje (pored velikog novčanika) i zabrana od upotrebe mobilnih telefona i tako neke elektronike, da bi se gosti zaista opustili i odmorili.
Leona je napisao:
Nekad imam osjecaj da dan duplo manje traje nego prije
Ja često imam takav osjećaj. Pored bržeg tempa života ima i nešto drugo, a spada u svojevrstan fenomen, vrijeme na Zemlji prolazi nešto brže tamo negdje od sredine ili kraja 80- tih godina. Mnogi su to primjetili. Čitao sam knjigu koja je tada objavljena i u kojoj je najavljeno da će do toga doći. Mada sve to ima svoje.
Leona je napisao:
Sta nama ljudima fali, to je VREMENA! Slobodnog vremena! A toga ce nam biti sve manje i manje!
Tako je. Mada kad pogledaš, svi mi IMAMO vremena (više-manje), ali ga raspoređujemo tako da izgleda da ga nemamo, pa onda kažemo: "nemam vremena". Recimo odlučio sam da uradim nešto i kasnije me neko pita da negdje odemo i ja mu kažem "nemam vremena" ali nije da nemam vremena već sam vrijeme koje imam planirao za nešto drugo.
Tako da pitanje imanja ili nemanja vremena se svodi na naše planiranje onog vremena koje imamo. A to planiranje nam je često pod uticajem sadržaja i reklama o načinu života kojima smo okruženi.
Po mom skromnom mišljenju ljudi danas troše mnogo vremena na gluposti, ili bar manje korisne stvari. To vidim i na sebi. Razlog za to su jednim djelom upravo razni "sadržaji" kojima smo okruženi, razni TV sadržaji, obaveze koje preuzimamo, aktivnosti koje obavljamo, časopisi koje redovno čitamo itd. A toga je sve više i više, neki se trude da je tako jer zarađuju veliki novac na tome, show biznis. Zbog toga su ljudi udaljeniji od sebe i od drugih, pri čemu je po meni ovo prvo gora varijanta.
Ljudi pod uticajem raznih "reklama", ali ne samo bukvalno reklama za proizvode već prvenstveno reklama za "način života", rade nešto jer je to moderno i prihvatljivo, čim se moda promijeni onda odbacuju staro i rade ono što je po novoj modi.
Da li onda ti ljudi to rade zbog sebe, zato što je to što rade izraz njih samih?
Ili to rade samo zato da bi bili in, da bi bili "u koraku sa vremenom" i prihvaćeni, i jer ne znaju šta bi sami sa sobom radili?
Jasno je da je u pitanju ovo drugo.
Ljudi se pod uticajem današnjeg načina života udaljuju i od sebe, ili se ni ne pronalaze već samo zuje od jednog do drugog, i nigdje ne mogu da se smire. Čim nešto novo izađe, a u ovom furioznom vremenu je to skoro svakodnevno, trče za tim. Pa onda opet...i opet. To je samo pokazatelj da ih ništa trajno ne ispunjava, a svi ljudi podsvjesno teže ka onome što će ih ispuniti, stalno to traže, više ili manje uspješno.
Meni se dešavalo da me nešto (jedan od produkata modernog doba) ponese da radim nešto što bi možda moglo da me ispuni kada bih to radio u umjerenoj mjeri, ali me ponese da to radim u pretjeranoj mjeri a zanemarim ono što me provjereno ispunjava, i već nakon 7-10 dana osjetim da me to ne ispunjava i da sam izletio iz nekog svog kolosjeka (hvala Bogu na tom osjećaju, to je veliko blago), i onda gledam da se vratim na ono što me provjereno ispunjava.
Šta sa ljudima koji ne prepoznaju u sebi taj alarm koji govori "ovo što radiš (ili u ovoj količini u kojoj radiš) te ne ispunjava, isprazno je...radi nešto drugo...traži..."? Vjerujem da svi ovo više-manje osjete ("čuju"), ali mnogi ne znaju šta bi radili, pa spas traže u nekom drugom "sadržaju" savremenog doba (a ima ih nebrojeno) koje je jednako neispunjavajuće kao i prethodno.
Ili neipunjenost identifikuju sa tim da im treba neka promjena pa promjene frizuru, garderobu, urade pirsing ili se tetoviraju, urade estetsku promjenu na tijelu, promjene ili prevare momka/djevojku, promjene prijatelje, neki probaju cigare, travu, drogu. A lako se odlučiti za neku od ovih primjena kad nam se one u ovom brzom savremenom životu reklamiraju na svakom koraku, i mnogim im padnu pod uticaj. A reklamiraju se u smislu da nam nema ništa bolje od toga, i da je to ono što smo cijeli život čekali.
Na temi "Vrli svijet" na Čovjek i Društvo ima i vijest o porastu depresije kod britanskih tinejdžera. A depresija je u porastu i u mnogim drugim zemljama, i to zemljama koje važe za razvijene, sa dobrim standardom. Po meni je to pokazatelj da ljudi ne uspijevaju pronaći nešto zdravo što će ih ispunjavati. Porast nezadovoljstva, beznađa, izgubljenosti, ozlojeđenosti je pokazatelj da ljude ne ispunava ono što rade (a to je često ono što im je nametnuto kroz "reklame" o tome kakav bi život trebao da im bude), i da ne uspijevaju pronaći ono što će ih ispuniti, već u nesvjesnoj potrazi za ispunjenjem lutaju kroz razne "savremene sadržaje" koji im se nude, i zato samo još dublje tonu.
Mnogo toga što radimo, ili bar količine u kojima to radimo, su ispraznosti. Ali su veoma dobro reklamirane, upakovane u šareni celofan, a mi zbog brzine života ne uspijevamo zastati, razmisliti, zapitati se, pitati
sebe da li mi to zaista želimo.