banjalukaforum.com

Znanstvenici s Harvarda proveli su zanimljiv eksperiment 1989. godine. Uzeli su volontere starije od 70 godina u odmorište i zamolili ih da se tjedan dana ponašaju kao da je 1959. godina. Okruženje u centru bilo je uređeno u stilu 1959. Puštala se glazba iz 1959., bili su tamo magazini iz 1959., volonteri su nosili odjeću iz 1950-tih, na TV su se prikazivale snimljene emisije iz 1950-tih. Volonteri su morali razgovarati jedni sa drugima kao da je 1959., raspravljajući o temama i zbivanjima iz tog vremena.

U početku, znanstvenici su obavili niz fizioloških mjerenja, uključujući visinu, dužinu prstiju, snagu, mentalnu kogniciju i vid. Nakon deset dana u centru, opet su izmjerili te funkcije, i otkrili da su se volonteri fiziološki pomladili nekoliko godina samo time što su se ponašali kao da su mlađi. Povisili su se, prsti su im se izdužili, poboljšale su im se mentalne funkcije i vid. Neki volonteri su se mentalno i fiziološki pomladili za 25 godina.

Dear Ellen,
I read with delight the article regarding your experiment with ageing. When my mother came to live with me after my father died she had turned 71. Her blood pressure and cholesterol was high, she shuffled rather than walked, she was afraid to leave the house and she constantly considered herself old and useless and she even stooped. She practically expected me to carry her everywhere. I refused from the get-go to do anything for her. I constantly told her 71 was nothing but a number and getting old was all in her mind. I did not even pick up the phone for her, buy groceries or help in anyway. Friends thought I was a mean and nasty daughter. Today, at eighty-two she is a vibrant, healthy woman who walks with vigor, is proficient on the computer, completely independent and loves life. Her best friends are younger than myself, envy her vitality and her health is perfect. Her granddaughter, a doctor, states that she hopes to grow old like her grandmother. You can call and ask her grandson (Carmel Salhi in Public Health) who studies in Harvard about his grandmother who travels the world and now refuses to be old in anyway. Her long and short term memory is fantastic and she reads constantly and listens to opera. If she met you only once ten years prior she can remember your name and what the conversation was. Yes, Prof Langer MIND IS THE NUMBER ONE CAUSE OF ILLNESS OR HEALTH. Only we get to choose.
Now that I see it has worked with my mother I am going to make sure my thoughts are constantly at an age when my health was at its best.
A fan now
Christina

Istraživanje koje je 2007. godine provedeno na Sveučilištu Harvard čak je otkrilo da ljudi koji vježbaju na istoj razini kvalitete različito napreduju, ovisno o tome vjeruju li da je vježba dobra ili ne.

U istraživanju su sudjelovale 84 hotelske spremačice, koje svakodnevno na poslu vježbaju i više nego što je preporučeno od strane organizacije US Surgeon General. Međutim, žene to nisu znale, a većina se nije smatrala fizički aktivnima. Kad su ih znanstvenici s Harvarda ispitali, pokažalo se da 56 žena uopće ne vjeruje da se bave bilo kakvim oblikom tjelovježbe. Zato su podijelili žene u dvije skupine. U jednoj skupini znanstvenici su sa ženama prošli kroz sve njihove dnevne aktivnosti, od nošenja teške opreme, preko usisavanja i mijenjanja posteljina, pa do općeg čišćenja, i objasnili im koliko kalorija troše na svaku od tih aktivnosti. Zatim su ženama rekli da vježbaju više no što preporučuje organizacija US Surgeon General. Drugoj skupini nisu rekli ništa.

Nakon mjesec dana, znanstvenici su proveli fizička mjerenja na ženama. Skupina koja je znala da dovoljno vježba izgubila je na težini, a smanjio se i omjer struka prema bokovima, indeks tjelesne mase i postotak masti u tijelu. Pored toga, krvni pritisak smanjio se za 10 posto. Um je moćna stvar!

Nije aktivan samo mozak. Budući da živci povezuju mozak s mišićima, mišići jačaju ako zamišljamo kako ih koristimo. Istraživanje koje su 2004. godine sproveli znanstvenici na Odjelu za biomedicinski inženjering na Istraživačkom institutu Lerner u Clevelandu mjerilo je povećanje snage kroz zamišljenu tjelovježbu. Sudjelovalo je trideset dobrovoljaca. Neki su vježbali prstom fizički, ali neki su samo zamišljali da vježbaju. U svakoj seansi, dobrovoljci su radili po 15 kontrakcija, pravih ili zamišljenih, nakon čega bi uslijedilo razdoblje od 20 sekundi odmora. Svaka seansa trajala je 15 minuta i odvijala se po 5 dana tjedno tokom 12 tjedana. Nakon 12 tjedana, znanstvenici su testirali snagu malih prstiju dobrovoljaca. Kao što je i iočekivano, grupa koja je radila pravu tjelovježbu ojačala je - snaga njihovog mišića povećala se za 53 posto. Ni, što je nevjerojatno, grupa koja se bavila mentalnom vježbom povećala je snagu za 35 posto, iako nije ni "podigla prst".

Poznajem mladog sportaša, sprintera zvanog Thomas, koji je morao ići na operaciju ramena, i rečeno mu je da cijelu sezonu neće moći trenirati. Budući da nije htio izgubiti snagu u mišićima, u svojem je umu odlazio u teretanu, podižući utege kao da je zaista tamo. Ne samo da se oporavio od povrede mnogo brže no što je očekivao, nego se i vratio na treninge gotovo jednako brz i snažan kao što je bio prije operacije. Njegovo je poboljšanje bilo brzo. U kratkom roku, izabran je u reprezentaciju svoje zemlje (Škotska).

Nova istraživanja čak su pokazala da će, ukoliko zamislimo kako podižemo teške utege, mozak i mišići biti stimulirani više nego ako zamišljamo kako podižemo lakše utege. U izvješću znanstvenika sa Sveučilišta u Lyonu 2007. godine, 30 dobrovoljaca dizalo jeili zamišljalo kako dižu bučice različite težine. Znanstvenici su otkrili da je aktivacija mišića odgovarala težini koju su dobrovoljci zamišljali da dižu. Primjerice, kad bi zamišljali dizanje teških utega, njihovi su mišići bili aktivirani više nego ako su zamišljali dizanje lakših utega.

Od 2006. godine vizualizacija je pokazala pozitivne rezultate u rehabilitaciji nakon moždanog udara i ozljeda kralježnice, kao i upoboljšanju kretanja oboljelih od Parkinsonove bolesti. Pacijenti usvojim umovima zamišljaju kako se normalno kreću, i čim to učine, ruka ili noga čiju kretnju zamišljaju stimuliraju se na mikroskopskoj razini, kao i područje mozga koje upravlja tom rukom ili nogom. S vremenom kretanje se poboljšava. U slučajevima moždanog udara neka oštećena područja mozga počinju se regenerirati.

Placebo efekt nam je godinama pokazivao da moć vjerovanja može utjecati na tijek cijelog niza bolesti, uključujući astmu, peludnu groznicu, zaraze, bol, Parkinsonovu bolest, depresiju, srčani zastoj, anginu, razinu kolesterola, krvni pritisak, artritis, sindrom kroničnog umora, sportske rezultate, gubitak težine, čireve na želucu i nesanicu, pa čak i da može utjecati na razine hormona imunosnog sustava i rasta. Novija istraživanja pokazala su da se, kad osoba uzme placebo i vjeruje da je to pravi lijek, u njezinom mozgu počinju događati promjene utemeljene na tom vjerovanju. Sada zasigurno znamo da misli, emocije i vjerovanja nisu samo subjektivne ideje u umu, nego uzrokuju stvarne kemijske i fizičke promjene u mozgu i cijelom tijelu.

Osim toga, korištenje uma u iscjeljivanju nije novost. Ljudi su se tisućama godina služili umovima u iscjeljivanju. Primjerice, vedska učenja starija od 3000 godina spominju upotrebu uma u iscjeljivanju kroz meditaciju.

Istraživanje moći uma tijekom proteklih 26 godina (svoju prvu knjigu o toj temi, Magična moć uma Waltera M. Germaina, pročitao sam kad mi je bilo 12 godina) pokazalo mi je, da ljudi intuitivno znaju kako izliječiti sami sebe. Znamo da se moramo smiriti i riješiti se stresa. Znamo i to da moramo razviti pozitivan stav. No, moramo znati i pravilna načela praktične vizualizacije. Kao potvrdu toga, prikupio sam nekoliko priča ljudi iz cijelog svijeta koji su se izliječili od teških bolesti poput raka i dijabetesa, kao i od ne toliko ozbiljnih bolesti poput peludne groznice i boli. Čitajući te priče, zapanjio sam se otkrivši jednu upečatljivu sličnost - ljudi su se služili istim načelima, koja su intuitivno poznavali, a ista ta načela bila su ona kojima sam ja podučavao druge i koja sam i ja intuitivno poznavao. Prvi dio knjige otkriva ta načela, a u drugom dijelu možete ih vidjeti na djelu.

Knjiga se sastoji od tri dijela. Prvi dio ocrtava istraživanja iz područja znanosti odnosa uma i tijela, koje se brzo razvija. Uključio sam i dokaze za moć pozitivnog razmišljanja i placebo efekta, najnovija istraživanja o tome kako naše misli i osjećaji uzrokuju mikro-promjene u mozgu, kao i posljednja istraživanja o korištenju uma u iscjeljivanju tijela. Drugi dio ove knjige sadrži priče ljudi o iscjeljivanju. Ti ljubazni ljudi podijelili su svoja iskustva o tome kako su se poslužili umom da se izliječe od raznih bolesti. Opisivali su slike kojima su se služili i to koliko su često vizualizirali. Nadaju se da će njihova osobna iskustva nadahnuti druge ljude da povjeruju kako se i oni mogu izliječiti, i pružiti im neke praktične informacije o tome kako to učiniti. Treći dio ove knjige najkraći je, ali možda i najsnažniji, i govori o moći ljubavi. Uvijek sam vjerovao da ljubav iscjeljuje. Knjiga ima i tri dodatka. Prvi je tehnika liječenja koju zovem "Liječenje kvantnim poljem" (LKP), drugi je popis bolesti i vizualizacija za njihovo izlječenje, a treći se sastoji od dvije DNK vizualizacije.

Čini se da mozak ne zna razliku između stvarnog i zamišljenog, što je sjajno ako želimo vizualizirati sebe kako se oporavljamo od bolesti. Mozak registrira da se stvarno oporavljamo i vjerojatno je da se, kao u istraživanjima placeba opisanim na početku ovog poglavlja, prave kemikalije oslobađaju na pravim mjestima, kao i da se aktiviraju i deaktiviraju određeni geni, tako da na kraju postajemo ono što zamišljamo.

Ne brinite se ako niste dobri u vizualizaciji. Dio vašeg mozga koji sudjeluje u tome širit će se s vježbom i vaša sposobnost će porasti, kao da napredujete u sportu. Čak i ako je vaša sposobnost u početku niska, ipak ćete utjecati pozitivno. I misli i riječi stimuliraju mozak.

Ako ste bolesni, slušanje ljudi koji govore o savršenom zdravlju pomaže vam na putu prema zdravlju, osobito ako spomenu kako je tijelo sjajno i kako ima čudesne sposobnosti regenracije. Posljednja stvar koja nam je potrebna kada smo bolesni jest da ljudi oko nas stalno potvrđuju koliko smo bolesni.

Stres je povezan s velikim brojem bolesti. Primjerice, dugotrajni stres povezan je s tjeskobom i depresijom, problemima sa spavanjem, povišenim tlakom, srčanim bolestima, moždanim udarom, rakom, čirevima, prehladama i gripom, reumatoidnim artritisom, pretilošću, pa čak i s brzinom starenja. On takođe potiskuje imunosni sustan i smanjuje našu sposobnost borbe protiv infekcija. Bio je to zaključak metaanalize koja je 2004. godine načinjena na 293 znanstvena istraživanja koja su ispitivala vezu između stresa i imunosnog sustava. Definitivno je dokazano da stres oslabljuje imunosni sustav. Stoga, ako smanjimo stres u svojim životima, možemo više uživati u zdravlju. Istraživanja su pokazala i to da se brže oporavljamo od bolesti ukoliko smanjimo stres.

Trebali bismo shvatiti da stres ne uzrokuju događaji u našim životima, nego naš stav prema tim događajima. Razumijevanje da stres proizlazi iz naše percepcije situacije daje nam sposobnost da kontroliramo stvari. One se nekad jednostavno dogode, ali o nama ovisi kako će to utjecati na nas.

Neurologija samorazvojnih tehnika


Mozak se sastoji od živčanih stanica (neurona) i potpornih stanica (glija); neuroni su povezani aksionima (prenose signale drugim neuronima) i dendritima (koji primaju signale od drugih neurona), a glija stanice sačinjavaju većinu moždane mase - njihova uloga još nije potpuno istražena, ne prenose signale, ali je sve više dokaza da imaju važnu ulogu u razvoju živčanog sustava.

Svaka je anatomska podjela ljudskog mozga relativna. Ona koja je danas općeprihvaćena dijeli mozak na moždano deblo, mali, srednji (limbički sustav) i veliki mozak. Moždano deblo regulira osnovne životne funkcije poput disanja, mali mozak kontrolira izvođenje tjelesnih pokreta, srednji je mozak sjedište žlijezda sa unutarnjim izlučivanjem, a kemijski spojevi koje izlučuju žlijezde srednjeg mozga podešavaju aktivnost viših moždanih središta.

Veliki se mozak sastoji od dvije polutke (lijeve i desne); kora velikog mozga podijeljena je na polja sa određenim funkcijama poput vida, sluha, njuha i osjeta dodira, te upravlja višim funkcijama poput govora, mišljenja i pamćenja. Najvažniji dio mozga koji se odnosi na djelovanje samorazvojnih tehnika je prednji dio kore velikog mozga, frontalni korteks.



Evolucija živčanog sustava

Naš je mozak slika evolucije živčanog sustava tijekom povijesti planeta.

Reptili (gušteri, zmije, kornjače itd.) imaju razvijeno samo moždano deblo, ptice imaju razvijeniji živčani sustav, ali vrlo sličan reptilima, sisavci (poput mačke ili psa) imaju razvijeno moždano deblo, razvijen mali mozak i razvijen limbički sustav, a veliki je mozak još u povojima, u usporedbi sa čovjekovim. Viši sisavci poput gorile i čimpanze imaju razvijenu koru velikog mozga, koja je kod čovjeka četiri puta veća.

Kako ljudski mozak djeluje kao cjelina?

Doslovno, u skladu sa podjelom na reptilski mozak, mozak sisavaca i razvijenu koru velikog mozga, sa mnogobrojnim neuronskim vezama unutar frontalnog korteksa.

Reptilski mozak ima funkciju preživljavanja - samoobrane, napada, hranjenja i seksualne reprodukcije; reptili ne poznaju nesebičnost, ne shvaćaju pojam zajednice, u stalnoj su napetosti opstanka, u sukobu sa svima.
Tako djeluje i reptilski dio ljudskog mozga.

Mozak sisavaca je sposoban za emocije i djelovanje unutar zajednice, sisavci štite i odgajaju mlade; sposobni su za emocije i privrženost. Viši sisavci poput primata razumiju jezik i koncepte poput računanja, pokreti ruku kod primata gotovo su jednako razvijeni kao i kod čovjeka.

Što nas dijeli od ostalih životinjskih vrsta, što je zaista jedinstveno čovjeku?

Funkcije frontalnog korteksa poput planiranja, predviđanja, apstraktnih ideja o bogu i univerzumu, maštanja, intuicije i stvaralaštva u najširem smislu. Sve što smo stvorili, a druge vrste u prirodi nisu, prvenstveno je zasluga razvijenog frontalnog korteksa, prednjeg dijela kore velikog mozga, smještenog iza čela.



Mozak i samosvijest

Svaki pojedinac poznaje promjene koje se svakodnevno događaju u njegovoj svijesti.

Emocije se stalno mijenjaju, a sa njima i odnos prema sebi; danas sam "na vrhu svijeta", sutra "ne vrijedim ništa", danas sam u društvu ugodnih pojedinaca, a sutra u borbi na život i smrt sa njima - tipična su previranja čovjekove samosvijesti. Da bi shvatili neurološke procese koji vode tako različitom tumačenju sebe i stvarnosti valja osvijestiti još jedan važan dio mozga - amigdalu:



Položaj amigdala

Postoje dvije amigdale, svaka u svojoj polutci velikog mozga, smještene nekoliko centimetara iza sljepoočica; svi sisavci imaju amigdale, središta koja imaju presudnu ulogu u stvaranju emocija. Što je još važnije, one su svojevrsni prekidači između naprednih funkcija frontalnog korteksa i primitivnijih dijelova mozga.

Amigdala djeluje kao prekidač; možete biti uronjeni u duboke misli, sve dok nešto ne zaprijeti vašem fizičkom opstanku, kad se fokus energije prebacuje iz frontalnog korteksa u primitivnije dijelove poput moždanog debla, te naglo tražite zaklon bez razmišljanja.

Ako najčešće koristite primitivnije dijelove mozga, mentalnim sklopom vladaju depresija, nesigurnost, egoizam i strah; ako koristite frontalni korteks, životom dominiraju altruizam, rad za opće dobro, shvaćanje sebe kao dijela univerzalne cijeline, osjećaj sigurnosti i moći.

Gledate li vijesti na televiziji?

Kako djeluju informacije o nesrećama, ratovima, sudskim procesima i akcijama policije na vas?

Koje dijelove mozga stimuliraju takve informacije?

Kakvo društvo može stvoriti takvo ispiranje mozga?

Um reptila, usamljenog, preplašenog stvorenja, gramzljivog i egoističnog, nažalost, još uvijek vlada većinom pripadnika ljudske vrste. Osjećate li kronični umor, stalni egzistencijalni strah, bojite li se kažnjavanja i neprijatelja svake vrste?
Većinom koristite primitivne dijelove mozga.

Volite li svoju obitelj iznad svega, radite za njih i spremni ste sve žrtvovati radi njih? Drugi su ljudi stranci (ima loših ljudi, groznih), sve izvan obitelji, provjerenog društva i neposredne zajednice može biti opasno?
Ovo je malo bolje, sada su vam aktivni dijelovi mozga na evolutivnoj razini nižih sisavaca.

Shvaćate li svijet kao cjelinu, osjećate li se kao građanin svijeta, sastavni dio univerzalnog sklada, mislite li da imate neku misiju za opće dobro koju trebate provesti u djelo, imate li dojam da su vaši potencijali neograničeni? Događa li vam se da ostanete uronjeni u svijet ideja satima i danima?
Pretežno vam je aktivan frontalni korteks...

Da li ste sposobni intuitivno predvidjeti događaje? Planirati život unaprijed služeći se simboličkim sustavima? Možete li uživati u samoiscjeljenju i iscjeljivanju drugih ljudi? Da li ste doživljavali izmijenjena stanja svijesti? Možete li djelovati neograničeno?
Ako ste nešto od ovog iskusili, frontalni korteks vam je izrazito aktivan i u stalnom razvoju.
"Problem" može biti da uronjeni u misli zaboravite jesti... a vrlo često, takvi su spremni žrtvovati i život za ideje u koje vjeruju; to su osobine svojstvene samo čovjeku, kada je fokus aktivnosti mozga u frontalnom korteksu.



Društvena evolucija u svijetlu neurološkog razvoja

Djelovanje pojedinaca unutar društvenih skupina i društvene hijerarhije prirodno bi trebalo odgovarati hijerarhiji funkcionalnih dijelova mozga. Kažem prirodno, što ne znači da u svim društvima vlada takav prirodni sklad.

Platon je na hijerarhijski vrh svoje vizije idealne države postavio filozofe (frontalni korteks); filozofi su nažalost u većini društava danas na dnu... Tko je na vrhu? U krajnje destruktivnim društvima diktatori, vojni režimi, policijska represija (pretežno korištenje evolutivno nižih djelova mozga); u nešto manje destruktivnim jake političke, obiteljske veze, podržane novcem istomišljenika, koji kroz državnu politiku i nepotizam vraćaju uloženo i osiguravaju zaradu (um na razini sisavaca nerazvijenog frontalnog korteksa).

Da li ja to tvrdim da je država evolutivno zastarjela?

Da.

Sama država i ostale institucije nastale su na razini društvenog razvoja koji je evolucija ljudskog živčanog sustava nadišla, što je i razlog zašto danas institucije (čak i znanstvene) koče ljudsko osvještavanje i razvoj; to je i razlog zašto proučavanje mentalnih sposobnosti predvode izopćenici iz znanstvene zajednice, redovito neshvaćeni.

Zašto većina znanstvenika odbija ideje o svemoći ljudskih mentalnih potencijala? Jednostavno, njihov frontalni korteks nije dovoljno razvijen za teorijsko (još manje praktično) osvještavanje takve stvarnosti.

Da li ja to tvrdim da je znanstveni svjetonazor evolutivno zastario?

Da.

Razvijeni frontalni korteks u svemu vidi međupovezanost, subjektivnost i relativnost; znanost u svom temelju ne odgovara tom idealu, znanstvena metoda je redukcionistička i analitički determinirana da klasificira stvarnost podjelama u kontekstu dualizma "subjekt proučava objekt".
Gdje je dualizam tu je nemoć.

Samo je jedan put razvoja; kako unutar ljudskog mozga, tako i unutar društva; frontalni korteks (evolutivno najrazvijeniji pojedinac) mora voditi sustav, stvarati (potpuno objektivno promatranje je nemoguće, moguće je samo subjektivno stvaranje) društvene zakonitosti i voditi zajednicu; sve ostalo stvara svijet gramzljive borbe za opstanak i razaranja.

Kako je danas u Hrvatskoj?

Mozak djeluje kao cjelina i prilagođava se društvenim uvjetima; koliko je djelovanje frontalnog korteksa naglašeno u hrvatskom društvu? Koliko u vašem mentalnom sklopu, kada niste izolirani od društvenog okruženja?



Mozak, opstanak i osobni razvoj

Spomenuo sam da se loše osjećamo kada nedovoljno upotrebljavamo frontalni korteks. Život bez smisla, sa stalnim ponavljanjima koja nam jedva omogućavaju preživljavanje, nije nikome i nikada donio sreću i ispunjenost. Zašto?
Zbog toga što priroda stimulira i podržava viši stupanj evolucije; neurološki sklop kao cjelina djeluje tako da potiče upotrebu frontalnog korteksa.

Zašto se taj idealistički, stvaralački i mistični dio mozga preferira?

Zato što njegova upotreba donosi najučinkovitije preživljavanje i razvoj...

Taj dio mozga je uzdigao čovjeka iznad drugih životinja i osigurava pobjedu nad prirodnim neprijateljima; nekada su to bile krupne zvijeri, danas su ostali virusi i neke bakterije.

U životu pojedinca vlada ista zakonitost - što više koristite frontalni korteks, lakše ćete preživjeti i ispuniti život pobjedama; njegovo intenzivno korištenje stvara osjećaj euforije, a što ga manje koristite, veći je pakao preživljavanja...



Nastavak evolucije ljudskog mozga

Mozak je izrazito fleksibilna stuktura u stalnoj promjeni; fiziološki je mekan poput maslaca, a neurološki - svakodnevno se mijenjaju veze između neurona, mozak je u stalnom razvoju (ili stalnom opadanju sposobnosti, ako ga ne razvijate).

Danas postoji svojevrstan sukob između dualističkog/redukcionističkog pristupa stvarnosti koji zastupa znanost, i opozicije takvom svjetonazoru, koju zastupa misticizam.

Neurološki, frontalni je korteks nekih pojedinaca po broju neuronskih veza superiorniji od prosjeka, superiorniji od svjetonazora koji definira znanost putem "objektivnog promatranja" i redukcionističke analize. Danas je frontalni korteks mnogih sposoban za funkcije koje su se smatrale zagonetkama ljudske svijesti, poput vidovitosti, telepatije, djelovanja izvan vremenskih i prostornih ograničenja; sposoban je za praktično shvaćanje univerzuma kao međupovezane cjeline, u kojoj je pojedinac potencijalno svemoćan stvoritelj.

Taj proces, koji je vidljiv kod pojedinaca i osvještava se kolektivno, nastavak je evolucije ljudskog neurološkog sklopa, nastavak razvoja frontalnog korteksa.

Apstraktni pojam boga približava se egzistencijalnom ostvarenju.
(Čitanje ove rečenice snažno aktivira frontalni korteks, kako se osjećate?)



Ninoslav Šafarić

27.10.2007.

U životu pojedinca vlada ista zakonitost - što više koristite frontalni korteks, lakše ćete preživjeti i ispuniti život pobjedama; njegovo intenzivno korištenje stvara osjećaj euforije, a što ga manje koristite, veći je pakao preživljavanja...

Apstraktni pojam boga približava se egzistencijalnom ostvarenju.
(Čitanje ove rečenice snažno aktivira frontalni korteks, kako se osjećate?)

u Islamu je to poznata "tajna". Licno sam vidjela covjeka koji je vizuelno "izgubio" barem 15 godina nakon Hadzdza. U mojoj porodici je bilo vjernica koje su zivjele preko 100 godina, zahvaljujuci molitvi koja je odrzavala gipkost tijela i posebnoj zivotnoj filozofiji.

Ali posto o tome tu nece niko da cita, da vas ne gnjavim pretjerano. Sto bi jednostavno, kad moze komplikovano.

Мене занима. Причај.