Mislim da je vrtic za djecu s posebnim potrebama bio zaista nuzan ovom gradu i da je divno sto je otvoren.
Ali ja ne bih zabranila da djeca sa laksim poremecajima i blazom retardacijom idu u regularne skole.
Cak mislim da je to bolje za njih,nego da idu u skolu s djecom s teskom mentalnom retardacijom.Oni ipak mogu vise od toga,mozda ne mogu sve kao uslovno receno normalna djeca,ali mogu savladati dobar dio gradiva,pa ako nisu agresivna ne vidim razlog da ne idu u normalne skole i ostvare svoj maksimum.
U osnovnoj skoli sam imala jednog skolskog kolegu koji je bio sporiji,ali ga je cijeli razred prihvatio takvog kakav je,tako da sam sigurna da on ne nosi iz osnovne skole ni komplekse,ni ruzne uspomene.
Volio je racunare,to ga je zainteresovalo,kad smo bili pred kraj osnovne ,pa je isao i na racunarsku sekciju.Imao je svoj komp kuci i baratao na njemu kad ja nisam znala kako komp izgleda.
U istu skolu su u specijalno odjeljenje isli domci,tj. domska djeca.To odjeljenje je bilo cak i fizicki izdvojeno u stari dio skolske zgrade.
Vecina njih nije imala nikakve specijalne potrebe,sem obicne ljudske potrebe za malo ljubavi i njeznosti,sto ne smatram nekim specijalnim prohtjevom,niti potrebom.Cak su pojedinci bili intelektualno iznad nas,dosta zreliji.
Nastavnica koja je vodila literarnu sekciju je organizovala literarno vece gdje su sa svojim pjesmama pred nas izasle i djevojcice iz tog specijalnog dijela skole (naravno,one su citale nakon nas
).Ma meni i sad klapne vilica kad se sjetim njihovih pjesama,tih emocija,toga kako su te pjesme bile jake,zrele,zivotne,upecatljive,opisivale surovost,patnju i bol o kojima mi nismo imale pojma,a kako su nasi pjesmuljci djelovali smijesno i za vrtic,ta 'silna tuga' zbog smedjih ociju i plavog cuperka opisana isfuranim i otrcanim rimama moja-tvoja,voli-boli.
Nasa i njihova nastavnica su sjedile jedna kraj druge,a mi smo formirali dvije grupe,one su se drzale zajedno i posjedale jedna kraj druge,kao i mi.
U srednjoj sam imala dvojicu kolega,jedan je i zavrsio s nama,a jedan je,zbog agresivnih ispada,ipak morao napustiti skolu.
Bila je i pokoja sala na njihov racun,ali ne zlonamjerna.Onako,drugarski,zezali smo se i sa njim,kao i sa svima ostalim.Mene su zezali zbog piskutavog glasa,nekog zbog viska kilograma ili grudi koje su kipile na sve strane.Ali cisto,one drugarske sale.
Takodje ne mislim da je njemu bilo lose i da ima neke ruzne uspomene.
ALi mislim da je svaki roditelj duzan svom djetetu objasniti da se ne smije s omalovazavanjem odnositi prema takvoj djeci i da razrednica/razrednik,ako se ispravo postave mogu stvoriti prijateljsku atmosferu u kojoj bi i djete koje je malo sporije moglo normalno funkcionisati i postici uspjeh.
Ja sam za to da sva djeca koja mogu da se uklope medju normalnu (uslovno receno) djecu imaju tu mogucnost.
Djeca koja se ne mogu uklopiti trebaju imati obezbjedjene sve uslove i strucni kadar da postignu maksimum,da dotaknu vrh svojih mogucnosti.
Ali to sto takve djece nema na ulici,u skolama,daje nam laznu sliku da ih ima malo i stvara u ljudima strah od nepoznatog kad se jednog dana susretnu s tim.Mislim da dobar dio predrasuda,odbojnosti i pogresnog reagovanja i djece i odraslih pri susretu sa hendikepiranim osobama lezi bas u tom nepoznavanju i neiskustvu.