Nemam pojma kakvi su bili kao ljudi, ali znam da je tadašnji školski program i sve te dječije emisije i serije bio osnova mog djetinjstva. Nisam propuštala Kockicu, Fore i fazone, Muzički tobogan, Metlu bez drške... Kasnije je došao Šareni bukvar koji je takođe bio obavezan. Sad gledam kad uhvatim Kvizologa.

Sjećam se da su u jednoj epizodi školskog programa za srednje škole (ili starije osnovce) prikazivali neke hemijske eksperimente. To je bilo negdje prije rata, znači imala sam negdje 5 ili 6 godina. Tada nisam znala šta je to, ali oduševila me je boja rastvora
kalijum-permanganata, koja "nestaje" (boja se gubi u određenim reakcijama) i sva ta laboratorijska oprema. Sjećam se da sam mislila da su to neke super čaše.

Pošto sam bila sama u kući, pokupila sam sve različite čaše iz kuće koje smo imali, uzela kečap i pomiješala ga sa vodom, da bih pokušala da dobijem tu boju i mućkala to sa kafom, sokovima i ko zna čime sve već što je bilo u kuhinji.

Mantil mi je bila tatina bijela svilena košulja, taze donesena iz hemijske čistione (moji su se spremali za neku večeru, svadbu, šta li). Kada je mama ušla u kuhinju, imala je šta i da vidi, cijeli rusvaj i na tatinoj košulji veeeelike mrlje od kečapa.

"Šta radiš ćeri?" "Mućkam mama. Vidi..."
Istina je da još kao mali znamo šta volimo i šta će nas istinski činiti srećnim.

Koliko god to glupo zvučalo, i koliko god to banalno i lagano bilo da se uradi, kada sam napravila svoj prvi rastvor u laboratoriji, onako kako to treba da se radi, bio je to jedan od onih rijetkih savršenh trenutaka u životu.