Baš tako.
Ja ne znam da li taj neki stil spada u evropske filmove, tj. ne znam da li su evropski filmovi inače takvi, ali ovi filmovi od Tarkovskog, pa onda onaj novi švedski "Let the Right One In", svi su...usporeni, scene su često duge a ništa se u njima ne dešava, lik sjedi i kamera ga snima i snima, lik nešto gleda a kamera snima i snima i snima šta on gleda, ili snima i snima šta se nalazi pored nekoga, i tako to. Dosta ih je neobično gledati pošto smo navikli na američke filmove gdje se sve dešava brže, konkretnije. Amerikanci bi količinu radnje iz filmova Tarkovskog snimili u pola sata, to bi kod njih bio kratki film, dok kod Tarkovskog to traje preko 2 sata. Sad ja pitam vas da li su "evropski filmovi" inače takvi ili sam ja naletio na takve? Da li ovi "usporeni" filmovi spadaju u te neke tzv. "umjetničke filmove"? Ne mogu reći da mi se takav stil nešto naročito sviđa. Zna biti nečeg privlačnog u takvom filmu, ali to se desi na trenutke. Za Nostalgiju sam jedva čekao da završi, a onda sam otišao na wikipediju da vidim o čemu se u tom filmu uopšte radi. Solaris i Stalker su manje dosadni

, ima nešto više radnje, i konkretne radnje (toga u Nostalgiji nema ni malo), ali i oni su usporeni, razvučeni.
Mada u svim tim filmovima zna biti pokoji zanimljiv dijalog (iako samog dijaloga ima jako malo), ili bar neka zanimljiva rečenica. Pored toga likovi se ne ponašaju prirodno, reakcija na situacije im je često čudna, ne vjerujem da bi se čovjek tako ponašao u tim nekim situacijama. Sve je psihodelično.