Komentar djevojke koja je pogledala film u Beogradu:
Citiraj:
Film je sjajan, užasno bolan, ali sjajan, i sve pohvale koje je dobio stoje. Što se tiče priče da je nagrađen "po političkoj liniji" - nisam stručna u oblasti filmske kritike, ali meni je film fenomenalan, nigde nije zaškripao, i definitivno je najbolji od svih koje sam pogledala na Festu. Pa ni to "sviranje radija" i tv zvuci nisu bili bez razloga, sve što se čulo imalo je smisla u odnosu na temu. Onaj momenat kad jedna žena od krvi i mesa, koja je lično preživela (i još preživljava) sav taj užas, i niko joj u tome ne pomaže, rezignirano sedi ispred televizora koji lamentuje nad Suzan Zontag, mnogo govori o odnosu društva i njegovih institucija prema pravim, živim ljudima koji su kroz sve to prošli.
Glumci su listom sve odradili bez greške, ali najpohvale Luni Mijović koja je toliko dobro odigrala to dete, nestvarno dobro za tako mladu glumicu. I ne bih se složila s komentarom oko njenog nedoživljavanja katarze - šta je onda "Sarajevo, ljubavi moja" na kraju filma? Meni je to baš izgledalo kao prelomljivanje sa onim što je bilo i okretanje onome što dolazi, obaška što se u tom trenutku upravo i nalazi u stanju kretanja napred -autobus pun dece, koja su, opet, sama po sebi simbolična.
Mhm, još su mi sveži utisci, pa se bojim da ne upadnem u prepričavanje, a to bi bilo nepametno.
So I'll stop now.
Ne znam baš da li je to bio pokušaj da se projekcija spreči, meni je više delovalo kao da im je cilj naprosto bio da budu glasni i viđeni, da izvređaju i eventualno isprepadaju ljude u sali i pokažu šta misle o "nama". Bili su izviždani, a tu i tamo im je uzvraćeno povicima "napolje, stoko", i tome sl. Sve to nije dugo trajalo, ali je bilo jako mučno i gadno, naročito mi je zasmetala neadekvatna reakcija obezbeđenja, s obzirom da je još pri ulasku bilo jasno ko će praviti probleme, i to je moglo da se spreči. Oni su se sami potrudili da se vrlo jasno istaknu deleći nekakve božemesakloni pamflete i noseći majice sa likovima "srpskih heroja", tako da, da sam ja bila u obezbeđenju, znala bih tačno gde da pošaljem ljude i na koga da obrate pažnju. Onog trenutka kad je izvesna alfa ženka, predvodnica krda, skočila za mikrofon, celu ekipu je trebalo lepo po kratkom postupku izbaciti napolje, pa tek onda pustiti film.
Sve u svemu, jadna farsa, kojoj je ipak kao kontrast ostala krcata sala Sava Centra i par hiljada ljudi koji beskrajno dugo aplaudiraju i filmu i ekipi koja je izašla da se pokloni posle projekcije, uključujući i autorku i glavnu glumicu. Što reče moj drug - ne treba dozvoliti da banalni ispad desetak siledžija prevagne nad tim trenutkom.