PREUZETO SA
http://WWW.KURAC-PALAC.COM
Rane i hrvatski titlovi
Evo jednog zanimljivog clanka. Nadam se da ce vam se dopasti. U svakom
slucaju mozda se izvuce i neka pouka. Stigao je iz Bostona. Kao sto cete videti radi se o filmu "Rane" S.Dragojevica prikazanom u Hrvatskoj.
Feral Tribune br. 707, 5. travnja 1999.
(Dragan Jurak u rubrici Film & video)
"Vezite se, polecemo", kaze lik s filmskog platna, a ispod pise: Vezite se, polijecemo. Bas tako. Onda se na platnu pojavi latinicni natpis "Beograd, jesen 1991.", a ispod njega nam latinicni titl objasnjava: "Beograd, jesen 1991."... U kinu ludilo. Smijeh, suze radosnice i odusevljeno pljeskanje po koljenima, a jos nije prosla ni prva minuta filma. Nema zbora, ovo je valjda najludje filmsko ostvarenje u povijesti filma, usporedivo mozda tek s otvaranjima filmova iz americke njeme komedije. Naravno, ovo su "Rane i titlovi", prvi srpski film u sluzbenoj i suverenoj hrvatskoj filmskoj distribuciji..., a sve ostalo vec je legenda. Kozmicki happening dijaloga i titlova koji je nama nasa borba i nasa Partija dala.
[...]
Hrvatski prijevod srpskog filma "Rane" ili kako zapakirati isti njeznik u drugi tetrapak
MARS U SPORNI ORGAN!
(Pise: Miljenko Jergovic)
U Hrvatskoj vec devet godina traje cupanje jezika. Do 1990. smo, misljenja su nasi jezikotvorci, uglavnom govorili srpski, a nakon sto je dosla demokracija propisano nam je sto zapravo hrvatski jezik jest. To je onaj jezik kojim nitko, pa ni sam Tudjman, ne govori, ali je njegova golema lingvisticka prednost u tomu sto taj jezik nije srpski. A kakav god neki jezik bio, on postaje hrvatski cim prestaje biti srpski.
Stvar je malo komplicirana, ali tu su brojni jezicni savjetnici, nadglednici i policajci u svim nasim dnevnim novinama i na televiziji, sve sami sveucilisni profesori i ugledni lingvisti, koji nas uce kako bismo trebali govoriti da ne bismo bili Srbi i sto bismo trebali uciniti da cijeli svijet u nama prepozna Hrvate, jer ako je tocna sentenca "govori srpski da te
ceo svet razume", tada je jednako tocno i da ce cijelom svijetu biti jasno da nismo Srbi cim toliko vremena trosimo u borbi protiv svoga jezika za koji smo, eto, uvjereni da je srpski, pa sad moramo izmisliti novi i pritom se pretvarati da Srbe uopce ne razumijemo.
Hrvatska premijera srpskoga filma "Rane" oznacila je i prvi prakticni eksperiment u razgranicenju srpskog od hrvatskog jezika. Donedavno su nasi jezikotvorci sve svoje snage uglavnom iscrpljivali na teorijskoj razini, te na opcenarodnom montiranju proteze koja ce zamijeniti onaj iscupani jezik, a sada smo, eto, dobili i prvi titlovani (a zasto se ne bi kazalo -- titlirani?) srpski film. I kakvom nam se na primjeru "Rana" doima razlika izmedju srpskoga i hrvatskog? Je li ona jednaka razlici izmedju njemackoga i engleskog, kako sasvim ozbiljno tvrdi jedan zagrebacki sveucilisni profesor?
Jesu li nam se zahvaljujuci prijevodu otkrile neke sasvim nove znacenjske nijanse u Dragojevicevu filmu, koje ne bismo mogli prepoznati da smo se pouzdavali tek u vlastito znanje stranog -- srpskog -- jezika?
Tvorba deminutiva
Jezicna osnovica "Rana" je beogradski sleng, ispunjen poprilicnom kolicinom zivopisnih psovki, a tu lezi i prvo iskusenje prevoditelja. Naime, nasi su jezikotvorci u proteklih devet godina izmislili cak tri hrvatske rijeci za
helikopter (uvrtnjak, vrtolet i zrakomlat), ali nisu nas do dana danasnjega izvijestili kako stoje stvari sa spolnim radnjama i organima, koji se, valjda igrom slucaja, i u Srba i u Hrvata najcesce rabe za tvorbu psovki. I tako, ostavljen na suhom i od akademika Brozovica i od akademika Babica i od svih drugih jezikotvornih bojovnika, nas se prevoditelj nasao u grdnom cudu kad mu se odmah na pocetku dijalog-liste ukazala recenica: "Necu da bezim ko
picka!" Tko zna koliko mu je samo trebalo vremena i konzultiranja s literaturom da dodje do ovakvog prevodilackog rjesenja: "Necu bjezati kao pizda!"
Zanemarivsi suptilnu semanticku razliku izmedju picke i pizde, tj. izmedju -- kako je to serbedzija rekao u filmu "Variola vera" -- spolnoga organa i karakterne osobine, prevoditelj je ocijenio kako je Hrvatima i njihovom jezicnom osjecaju primjerenije spolni organ zvati po karakternoj osobini, a ne po imenu koje je znano i u Srba. Pritom, kao sto to obicno ne cine ni nasi lingvisti, nije uocio sasvim logicne posljedice svojega jezicnog zahvata, a filmskim je gledateljima prepustio na volju da cijelu stvar shvate i kao uvredu. I to uvredu bas po srpskoj mjeri. Naime, ako ce
Hrvati picku zvati pizdom, tada je njihov odnos prema zenskom spolnom organu upravo onakav kakav je sugeriran u jednoj davnoj beogradskoj predrasudi o Hrvatima kao notornim i nepopravljivim pederima.
No, nesto kasnije eto nam deminutiva iste rijeci, ali tu je prevoditelj bas sasvim doveo u pitanje nase poznavanje materinskog jezika i tvorbe rijeci u njemu. Naime, ako ste mislili da bi hrvatski bilo reci pizdica, e tu ste se grdno prevarili: kaze se -- pickica! Ej, gdje ste sad, Brozovici i Babici, pa da nam objasnite zasto se mala pizda zove pickica!
Jezicke razlike nisu sadrzane samo u rijecima nego i u frazama, uci nas prevoditelj "Rana", pa frazu "isti kurac drugo pakovanje" prevodi kao "isti kurac drugi tetrapak", a frazu "ko vam jebe kevu" kao "tko vam jebe mater", cime se ponajprije istice suptilna razlika u uljudjenosti izmedju dva naroda. Srbi su jos ostali pri pakovanju, a Hrvati su vec otkrili tetrapak i jos dobro paze da i u psovci uredno i pravilno izgovore svoje "tko".
Medjutim, ne prodje ni polovica filma, a vec se pitamo je li veca jezicna razlika izmedju Zagreba i Beograda ili Beograda i, recimo, sibenika iliSplita. Srbin nam s platna veli "svi su se lozili na rat", sto je, priznat cete, fraza koja je razumljiva svima od Vinkovaca do Prevlake, ukljucujuci i bodule, ali nam prevoditelj to prevede kao "svi su kurili na rat", sto mogu razumjeti, eventualno, zitelji Zagrebacke zupanije, iako ni sami takvu frazu ne koriste.
I neprijatelj i zasluznik
Ili, kaze Srbin: "Je l' biste bambusali ovu moju curicu?" Na sto Hrvat prevodi: "Je li biste svajsali ovu moju curicu?" I bambusati i svajsati nepostojeci su glagoli, kako u beogradskom, tako i u zagrebackom govoru. Radi se o onim rijecima koje izmisljas da bi slusateljstvu bio duhovit, pa mozda jednom i udju u neki sleng, ali prevoditelju se, eto, bas
svidjelo da srpski bambus zamijeni hrvatskim svajs-aparatom. Zasto? Pa iz jednostavnog razloga sto je nesretni covjek morao nesto prevoditi, a nije mu bilo jasno ni zasto ni komu to cini, osim da ugodi jezikotvorcima i s nesretnoga hrvatskog distributera skine izdajnicki zig.
Onaj koji uvozi srpske filmove u Hrvatsku, taj je neprijatelj Lijepe nase, ali je onaj koji titluje srpske filmove istovremeno i njezin visoki zasluznik. A cim si istovremeni neprijatelj i zasluznik, cijeloj drustvenoj zajednici cinis dobro. Brozovicu i Babicu bit ce drago sto smo konacno poceli prevoditi sa srpskog na hrvatski, pa mozda interveniraju kod Tudjmana da prevoditelju i distributeru izruci tuce Danica sa svakakvim likovima i lentama, dok ce svekolikom bioskopskom pucanstvu biti drago da napokon vidi odlican film na jeziku koji svi razumijemo i s temom koja nam je svima bliska.
Ali uzaludan ce vam biti trud da saznate ime prevoditelja, da ga potom potrazite u telefonskom imeniku i izrucite mu svoje najsrdacnije pozdrave. Naime, covjek se pod film uopce nije potpisao, sto je jedinstven slucaj u povijesti ovdasnje filmske distribucije, ali i potvrda da se nesretnik strasno srami svojega posla, za razliku od jezikotvoraca koji svoje kolumne ispisuju svakoga tjedna i uopce ih nije sram. Ali naseg anonimnog prevoditelja ipak ne bismo smjeli previse osudjivati, i to iz najmanje dva razloga.
Stopama Petra Lukovica
Prvi je taj sto je od svoga posla u jednom trenutku odustao, tako da vec od polovice filma uopce i nije prevodio, nego je mehanicki ispisivao ijekavizirane srpske recenice, a na kraju nam je spasio i nacionalnu cast jer je najednom i picku poceo prevoditi kao picku, a karakternu je osobinu prepustio onima koje ista i krasi. Drugi razlog zbog kojeg bi nam prevoditelj mogao biti i simpatican jest taj sto je njegov posao, u trenucima dok ga je marljivo obavljao, frapantno slicio onome sto u svojim tekstovima radi Pero Lukovic, pa se mogla javiti i sumnja da je taj znalac
srpskohrvatskih razlika sva svoja znanja stavio u sluzbu ovoga pionirskoga posla hrvatskoga jezikoslovlja.
U biti, nije se dogodilo nista strasno. Dragojevicev film ovim titlovima nije nista izgubio, gledateljstvo je dobilo priliku da se u prvih deset minuta filma smije na racun hrvatske drzavne i jezicne politike, a prica o apokalipsi koju je Beogradu donio Slobodan Milosevic samo je, ispod slike, nadogradjena jednim malim i slatkim Tudjmanovim prilogom. Gledano iz perspektive narodnih paranoika i zasluznika, moglo bi se reci da je Srdjan Dragojevic gadno ocrnio svoju zemlju i uopce nije nastojao da mrak trazi i na drugim stranama, ali su se Hrvati ipak pobrinuli da njegovo djelo ucine politicki korektnijim. Zasto bi, naime, samo Srbi bili degenerirani manijaci i zasto i sami ne bismo nasli svoje mjesto u prici, barem u dnu platna, barem u titlu.
Na kraju ostaje mjesta i za jedno zgodno pitanje. Ne narusavaju li "Gruntovcani" hrvatski jezicni identitet u vecoj mjeri od Dragojevicevih
"Rana"? Nije li Boris Dvornik u "Velom mistu" gledatelju iz Krapine manje razumljiv od Dragana Bjelogrlica u "Ranama"? Pa, zasto se onda i hrvatski filmovi i serije ne bi titlovali u skladu s vladajucom jezicnom politikom?
Ako se vec ne razumijemo, hajde onda da se ne razumijemo totalno. Bila bi to krajnja konzekvenca cupanja hrvatskoga jezika.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
