Dakle, gledam taj, očekivano tužni, i "moving, emotionally involving" što bi rekli Ameri, film, i vrlo brzo shvatam da nešto nije u redu. Na kraju otprilike i skontam šta mi nije štimalo, sama tužna sudbina, po sebi, ne može da izazove osjećanja, to moraju da budu likovi koji tu sudbinu proživljavaju, što sa ovom ekipom mladaca nije slučaj.
Ovaj film vrlo brzo stavlja gledaoca u situaciju da zahtijeva visok stepen suspenzije nevjerice. Saznajemo da su oni klonovi, koji treba da doniraju organe nekim svojim vlasnicima, originalima. Da im je predodređeno tridesetak godina života u najboljem slučaju. I da sasvim mirno prihvataju sudbinu. Nekako progutamo da je društvo u alternativnoj stvarnosti doguralo do te tačke, bilo je i gorih. Jbg, ima čak i filmova sa nevjerovatnijom pričom od ove, koju lakše "gutamo". Međutim, ja preko nekih stvari jednostavno nisam mogao preći, jer su mi likovi i njihovi odnosi zapinjali o njih, ili se odbijali kao od teške zidove.
Malo sam prčkao po IMDB forumu, ne bih li našao istomišljenike hejtere, i naletio na temu naslovljenu "Suspension of disbelief", čiji autor kao da mi je čitao misli. Sa obe strane je bilo zanimljivih mišljenja, koja su bacala svjetlo sa više strana. Najviše dilema je bilo oko mogućnosti da moralni standardi nekog društva uopšte dozvole kloniranje i takvu upotrebu klonova. To mi i nije bilo nevjerovatno, ljudi su znali pasti i niže. Bilo je dosta polemika oko toga, zašto nisu bježali, jer je taj dio prilično mutno objašnjen, ili nije uopšte objašnjen. Nije bilo nikakve strašne kontrole ili slično. Niti mehanizma samouništenja.
Onda sam naišao na jedno mišljenje koje mi je rasvijetlilo moje vlastito, tj. objasnilo ono što nisam mogao artikulisati. Kroz priču se provlači ta dimenzija traganja za dušom klonova (Galerija, poticanje na kreativno izražavanje), i da su oni normalna ljudska bića koje je grehota klati, ali se na kraju, na osnovu više stvari, čini kao da oni baš i nisu u potpunosti ljudi, kao da im fali baš djelić ljudskosti. Ni u jednom trenutku se ne vidi ni najmanja želje, ili postojanje svijesti o pobuni protiv "sudbine", a upravo su pobuna, i nemirenje i nadanje do granica beznađa neka od osnovnih ljudskih odlika.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
