Uh, ova godina je baš bila dobra što se muzike tiče, pa idemo standardno sa 20 najboljih iz 2013. koje biste trebali poslušati, ako već niste.


Ovaj album nema nijedne jedine sekunde koja nije na mjestu! Ostavlja utisak dugog
mukotrpnog rada u kojem se satima birao svaki detalj, a bogme ima ih puno.
Aranžmani savršeni, prateći vokali, dionice na gitari, duvači, gudači, bas linije,...
i sve to u nekoliko slojeva. Gosti na albumu su, između ostalog, Prince, Solange,
Erykah Badu, Miguel. Ubačeno je i nekoliko isječaka iz perfektno odglumljenog radio
programa, sa žargonom i forama, koji slušaoca još više stavlja u vrijeme odvijanja radnje.
Electric Lady inače obuhvata poglavlja 4 i 5, sage o Cindi Mayweather, androidu
bjeguncu u godini 2719.
Album je toliko slojevit, da i nakon 30. preslušanog puta i dalje u pozadini otkrivam
neke dionice koje nisam ranije primjećivao.


The National nastavljaju u svom dobro poznatom maniru. Jednostavno ne mogu da omanu.
Pronašli su svoj zvuk i ne moraju ići nigjde dalje, dovoljno će biti da ostanu tu gdje jesu.
Ovaj put su okupili i sjajne goste kao što su Sufjan Stevens, St. Vincent i Sharon Van Etten.


Aaronu Dressneru (The National) odlično stoji uloga producenta. Ne radi puno, ali ono što uradi
je uvijek prvoklasno. Pored prošlogodišnjeg
Tramp Sharon Van Etten, ove godine je novu
dimenziju dao i zvuku Local Natives-a. Jasno se vidi i da je bubnjar čuo koju pametnu od
Bryan-a Devendorf-a (The National).
Puno bolje od debitantskog albuma, osjeti se zreliji zvuk i jasan pravac kojim su krenuli.
Jedan od onih albuma koji su sjajni kao cjelina, dok sa druge strane nijedna pjesma nema
tu istu snagu izdvojena ponaosob.


Trevor Powers vas ovim albumom vodi na putovanje u imaginarni svijet u koji se ulazi
kroz ormar njegove spavaće sobe. Struktura pjesama je slična kao i na prethodnom albumu,
ali je zvuk dosta bogatiji i obojen psihodelijom. Potrebno je nekoliko slušanja da sve legne
kako treba, ali posmatrajte ovaj album kao tvrdi bombon kojeg morate dugo topiti u ustima
da biste na kraju došli do finog slatkog punjenja u sredini.

Paracosm je bio sjajan pratioc ovog ljeta, idealan za odlutati u daljine mora u smiraj dana.
Imam utisak kao da je snimljen pod vodom, gdje se njiše morska trava, a sirene sviraju
harfe. Definitivno korak naprijed u odnosu na prethodni album.


I dok 99% njegovih fanova čeka dan kada će izaći
Continuum 2, John Mayer je i dalje
u svojoj country fazi, koja je, rekao bih, tek ovim albumom došla na pravo mjesto.
Jako sam pozitivno iznenađen albumom s obzirom da mi je već izgledalo da je Mayer
krenuo nizbrdo bez kočnica. Šteta samo što Frank Ocean nije više zastupljen.


Iako mi na prvu nije zvučalo tako, ali da, to je Kanye, na istom visokom nivou
kao i do sada. Trebalo mi je malo više vremena da svarim ovaj album, ali se
uloženo vrijeme definitivno isplatilo.


Nije mi jasno zašto, ali ovaj album je prošao totalno nezapaženo ove godine.
High Highs su
dreamy verzija Fleet Foxes-a i to rade jako dobro.


Iako je nakon debitantskog hita
Alors en Danse, izgledalo da se radi o još jednom
one hit wonder, Stromae se na ovom albumu razbacuje talentom na svim nivoima,
miješajući razne stilove i uticaje, oblikujući svoj prepoznatljiv zvuk.
Bravo maeStro!


Ono što se najviše ističe na ovom albumu je svakako izuzetan vokal Hane Reid.
Prateća muzika je minimalna i tu je da isprati ambijent i ne pametuje previše.
-----
Drugih 10 u pripremi...