Al Tunjo razvali 60 minuta. Svaka cast
Nezavisne novine
Ideološko-poli(cijski) politički mediji
Piše: Muhamed Filipović
26.12.2007 18:43
Ko god je pratio razvoj političke situacije i ukupnih odnosa u Bosni i Hercegovini, ako je pri tom imao na umu interese zemlje i njenih stanovnika, morao je biti ozbiljno zabrinut činjenicom da naši vodeći političari dugo vremena nisu nalazili načina da sjednu za stol i u miru, uvažavajući se međusobno, bez predrasuda u odnosu na pojedine ličnosti i u odnosu na interese koje legitimno predstavljaju i izborna tijela koja stoje iza njih, započnu razgovore i povedu pregovore o veoma velikoj agendi krupnih problema koji stoje pred ovom zemljom.
U nekim prilikama i na stranama ovog lista, a posebno u nizu televizijskih razgovora s vodećim političkim ličnostima ove zemlje, kao što su Radmanović, Komšić, Silajdžić, Špirić, Tihić, Belkić i još neki drugi, ova pitanja su postavljana, otvarana, raspravljana s ciljem da se sagledaju razne mogućnosti koje se nude kako bi razgovori i rješavanje problema ove zemlje započeli. U tom kontekstu su razmatrani različiti pravci otpočinjanja razgovora, kao da li započinjati od pojedinačnih pitanja, koja su kočnica procesima razvoja i kao takva su najurgentnija, ili, pak, započeti od cjeline problema tj. od ustavnih pitanja koja određuju i otvaraju pravac rješavanja svih ostalih pitanja. Iz tih debata je proizašao jedinstveni stav svih koji su u njima uzimali učešća, a taj stav se mogao sažeti u uvjerenju da je dijalog jedini mogući način da se otpočne proces rješavanja bitnih pitanja zemlje i to da se on otpočne od onih pitanja koja je moguće brzo i plodno rješavati, a sam napredak u jednoj oblasti života države i društva otvaraće mogućnosti i olakšavati napredak i u drugim oblastima koje se čine komplikovanijim i tako dio cjeline, tj. do jednog normalnog ustavno-pravnog stanja.
Opće i općenito prihvaćeno polazište debate je bilo da izvan nas samih nema nikog drugog ko bi nam ta pitanja mogao rješavati. Rata više nema da bi bio moguć i prihvatljiv diktat pomiritelja. Stanje je normalno u onom opsegu u i značenju - privremenog ustavnopravnog stanja, u kojem ga je kao takvog definirao dejtonski mir. To stanje je važeće bez obzira na to šta ko o njemu mislio i kako ocjenjivao njegove tvorce i aktere. Kako je to stanje privremeno po svojoj biti, to je njegovo konačno definiranje zadatak i način da se ovoj zemlji konačno donese jedno stabilno stanje i uspostavi logičan poredak stvari, te da ona započne funkcionirati bez potrebe i opravdanja za intervenciju drugih u njene poslove.
A izbori su dali legitimaciju ljudima koji su u tom procesu najodgovorniji i oni su sada na ispitu. Njihov konstruktivan, demokratski i odgovoran stav se legitimira prije svega u pripravnosti za raspravu i otvoreni dijalog, uz uvjet da je osnova dijaloga koncept teritorijalnog integriteta, suvereniteta i jedinstva države Bosne i Hercegovine, tj. njena sposobnost da efikasno štiti jednake interese i prava svih svojih građana, bez ikakvih razlika i uprkos njima, ma kako ona našla i ma koja ona našla unutarnja rješenja za odnose koje je najnovija tragična historija stvorila i kao hipoteku ostavila nama i budućim generacijama.
Nažalost, upravo onda kada su se pojavili jasni znaci ne samo otvaranja dijaloga nego i političkog otvaranja do tada zatvorenih vrata i insistiranja na zakovanim pozicijama i kad su ljudi pokazali da im je odgovornost prema zemlji u cjelini i njenoj zajedničkoj budućnosti veća nego onaj politički odnos iz kojeg potiče njihova politička legitimacija, tj. kad političari počinju da pokazuju smisao za mišljenje cjeline situacije ove zemlje, kod nekih političara i medijskih podržavalaca njihove politike se javio strah od mogućnosti da se u ovoj zemlji postine napredak i to bez njihovog odlučujućeg uticaja, pa je došlo do napadne i agresivne reakcije dijela takve javnosti i posebno nekih medija, koja se ne može nikako drugačije protumačiti nego kao želja da se vratimo na stanje quo ante, tj. na stanje iz kojeg tek što smo izašli, a to je stanje separacije, političke zatvorenosti, nepovjerenja, diskvalifikacija i osporavanja legitimiteta i ljudima i njihovim stavovima. Pratim život i djelovanje medija i o tome sam nedavno objavio i jednu knjigu pod naslovom "Etika javnog djelovanja", pratim posebno medijske reakcije na najnoviji politički razvoj, ali mogu reći da toliko intelektualnog, političkog i moralnog jada, prolivene žuči, isijane negativne energije i zloćudnosti u tretiraju ljudi i njihovih stavova nikada do sada nisam vidio.
[b]Kvalificirati ljude koji su nosioci najviših funkcija i odgovornosti u zemlji kao zločince, kriminalce, vođe kriminalnih gangsterskih organizacija, kao počinitelje svih zala u zemlji i prije i sada, definirati ih kao glavnu prepreku svakom napretku ove zemlje, a pri tom ne navesti nijedan jedini dokaz za tako kapitalne tvrdnje i optužbe, osim rekla-kazala, nedopustivo je i u mnogo ležernijim vremenima i stanjima stvari u bilo kojoj zemlji, a da ne govorim o našoj zemlji u kojoj je bitan svaki korak ka boljem razumijevanju i uvažavanju[/b]. Ne znam kako funkcionira svijest takvih ljudi, čak ni obrazac ideoloških žandarma koje smo trpjeli godinama, ne opravdava ovakvo ponašanje. Zar autori takvih stavova ne mogu da smisle ni elementarni logički izvod po kojem, ako su najvažnije i najuticajnije ličnosti naše zemlje i njihove političke pozicije razultat kriminalne i kriminogene aktivnsti, ako je sve to samo mafijaški posao, u kakvom smo to mi stanju uopće, kakvi smo to mi ljudi, šta je mislilo onih 1.500.000 ljudi koji su glasali za programe i politiku tih ličnosti. Izgleda da tu logika uopće i ne igra nikakvu ulogu.
Stvar je prizemna, lična i gadna, ali i jadna. Ne znam do kada će to tako da ide, ali znam da, ako je neko stotinu puta javno i urbi et orbi ustvrdio da je neko drugi lopov, prevarant, kriminalac, vođa i organizator mafije, itd., a to nije na jasan i adekvatan način dokazao i iz toga nije izašlo ništa osim prljava voda koja ostaje među nama i zagađuje prostor u kojem živimo, tada se moraju izvesti neke konzekvencije i to prije svega za one koji se tako ponašaju i koji javne medije uzurpiraju za svoje inate i liječenje povređenih sujeta.
