From this distant vantage point, the Earth might not seem of any particular interest. But for us, it's different. Consider again that dot. That’s here. That’s home. That’s us. On it everyone you love, everyone you know, everyone you ever heard of, every human being who ever was, lived out their lives. The aggregate of our joy and suffering, thousands of confident religions, ideologies, and economic doctrines, every hunter and forager, every hero and coward, every creator and destroyer of civilization, every king and peasant, every young couple in love, every mother and father, hopeful child, inventor and explorer, every teacher of morals, every corrupt politician, every “superstar,” every “supreme leader”, every saint and sinner in the history of our species lived there–on a mote of dust suspended in a sunbeam.

The Earth is a very small stage in a vast cosmic arena. Think of the rivers of blood spilled by all those generals and emperors so that, in glory and triumph, they could become the momentary masters of a fraction of a dot. Think of the endless cruelties visited by the inhabitants of one corner of this pixel on the scarcely distinguishable inhabitants of some other corner, how frequent their misunderstandings, how eager they are to kill one another, how fervent their hatreds.

Our posturings, our imagined self-importance, the delusion that we have some privileged position in the Universe, are challenged by this point of pale light. Our planet is a lonely speck in the great enveloping cosmic dark. In our obscurity, in all this vastness, there is no hint that help will come from elsewhere to save us from ourselves.

The Earth is the only world known so far to harbor life. There is nowhere else, at least in the near future, to which our species could migrate. Visit, yes. Settle, not yet. Like it or not, for the moment the Earth is where we make our stand.

It has been said that astronomy is a humbling and character-building experience. There is perhaps no better demonstration of the folly of human conceits than this distant image of our tiny world. To me, it underscores our responsibility to deal more kindly with one another, and to preserve and cherish the pale blue dot, the only home we’ve ever known.

Sa ovog udaljenog i privilegovanog mjesta, Zemlja možda izgleda beznačajna. Ali za nas je drugačije. Pogledajte ponovo tu tačku. To je ovdje. To je dom. To smo mi. Na njoj svi koje volite, svi koje poznajete, svi za koje ste ikada čuli, svako ljudsko biće koje je ikad postojalo - živjeli su tu. Skup svih naših radosti i patnji, hiljade samouvjerenih religija, ideologija i ekonomskih doktrina, svaki lovac i svaki plijen, svaki heroj i svaki plašljivac, svaki stvaralac i razarač civilizacije, svaki kralj i seljak, svaki mladi zaljubljeni par, svaka majka i svaki otac, dijete puno nade, pronalazač i istraživač, svaki učitelj morala, svaki korumpirani političar, svaka superzvijezda, svaki "vrhunski vođa", svaki svetac i grešnik u istoriji naše vrste - su živjeli tamo: na čestici prašine zaklonjenoj Sunčevom zrakom.

Zemlja je veoma mala pozornica u nepreglednoj kosmičkoj areni. Sjetite se rijeka krvi koju su prolili svi oni generali i vladari, da bi, u slavi i trijumfu, postali momentalni vladari dijela tačke. Sjetite se beskrajnih okrutnosti počinjenih od strane stanovnika jednog ćoška piksela prema jedva prepoznatljivim stanovnicima nekog drugog ćoška, njihovih toliko čestih nesporazuma, tolike njihove želje da ubiju jedni druge, njihove vatrene mržnje.

Naše zablude, naša umišljena važnost, obmana da imamo neki privilegovani položaj u Svemiru su suočene sa ovom blijedom tačkom. Naša planeta je usamljena mrlja obavijena velikom kosmičkom tamom. U našoj bezizražajnosti u svom tom prostranstvu, ne postoji ni naznaka da će pomoć doći s nekog drugog mjesta da nas spasi od nas samih.

Zemlja je jedino mjesto za koje znamo da sadrži život. Ne postoji ni jedno drugo mjesto, bar ne u skoroj budućnosti, gdje bi naša vrsta mogla migrirati. Posjetiti, da. Naseliti, ne još. Sviđalo vam se ili ne, Zemlja je mjesto gdje se trenutno nalazimo.

Kažu da je astronomija pokorno iskustvo koje izgrađuje karakter. Vjerovanto ne postoji bolji pokazatelj glupavosti ljudske taštine od ove udaljene slike našeg svijeta. Za mene, ona naglašava našu odgovornost da se jedni prema drugima odnosimo ljubaznije, i da sačuvamo i njegujemo blijedu plavu tačku - jedini dom za koji znamo.

Mozda nije vezano za temu, ali opet i jeste, film Kontakt sa Dzodi Foster o gradjenju kapsule prema nacrtima pristiglim iz svemira - snimljeno prema knjizi Segana koji je inace bio vrlo dobar s jos jednom legendom sf-a Arturom Klarkom!

Naše zablude, naša umišljena važnost, obmana da imamo neki privilegovani položaj u Svemiru su suočene sa ovom blijedom tačkom. Naša planeta je usamljena mrlja obavijena velikom kosmičkom tamom. U našoj bezizražajnosti u svom tom prostranstvu, ne postoji ni naznaka da će pomoć doći s nekog drugog mjesta da nas spasi od nas samih.