banjalukaforum.com

Dobrodošli na banjalukaforum.com
Danas je 29 Mar 2024, 14:24

Sva vremena su u UTC [ DST ]




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 6 Posta ] 
Autoru Poruka
PostPoslato: 09 Jun 2004, 09:48 
OffLine
Voajer
Voajer

Pridružio se: 09 Jun 2004, 09:35
Postovi: 5
nesika1 - Apr 04, 2004 19:47 (*.comcast.net)

Pomaze Bog,

Na samom pocetku imam samo jednu molbu: da procitate ovo moje pismo do kraja.

Ono sto u njemu pise nije ni najmanje prijatno, rastuzice vas i imacete zelju da prekinete citanje. Molim vas nemojte.

Kome god sam do sada pokusala da ispricam, ucutkivao me je i nje zeleo da slusa. Ipak, ne mozemo vecno okretati glavu od tudje nevolje i nesrece, a sve zarad svog “mira”. Zar nije nesreca bliznjeg zapravo i nasa nesreca? Na kraju ovog pisma zamolicu vas za pomoc, koja nece biti materijalna. Zamolicu vas za malo vremena i ljubavi, ili ako hocete za malu zrtvu. Toliko kao Pravoslavni, nadam se mozemo da pruzimo.


Krajem marta, posdenjih nekoliko dana svoog boravka u Beograd (zivim u USA) provela sam u Ortopedskoj bolnici na Banjici. Moj sin je morao proci razna ispitivanja i operaciju dobrocudnog tumora. Slava Bogu! Medjutim, sticajem okolnosti lezao je na odeljenju gde su oboleli od raka kostiju. Medju njima ima i dece ili sasvim mladih mladica i devojaka… O njima vam pisem i ne mogu drugacije, vec da krenem od pocetka:

Ponedeljak je : Marko (moj sin) i ja stizemo da bi on prosao razne analize i posle idemo kuci i vracamo se u cetvrtak kad treba da ostane u bolnici. Meni je receno da sacekam napolju. Posle nekih dva sata ipak provirim i sestra mi kaze da mogu da udjem u sobu u kojoj je Marko i da je on vec pitao “Gde mi je mama?”

Udjem u dvokrevetnu sobu i vidim Marka kako sedi na prvom krevetu a na drugom, do prozora sedi decak od 14-15 godina, bez kose… Prozborim par reci i uz izvinjenje istrcim iz sobe da ne bih briznula u plac tu pred njima. Nikada do tada nisam videla dete koje boluje od raka. Uvek je to nekako bilo “podaleko”, citalo se u novinama, gledalo na televiziji ili u filmovima. Sada je takvo dete bilo predamnom i valjalo je provesti sa njim nekoliko sati.

Pomolih se, udahnuh duboko i zarad decaka i zarad svog sina, koji ocito nije uzalud pitao “Gde mi je mama?” posto je dva sata proveo u sobi sa ovim malisanom. Vratih se u sobu. Milan, mu je ime. Ima predivne, plave oci, sada bez trepavica. Preplasen je i uznemiren. Kako nece biti, svakog trenutka treba da ga pozovu na tesku i dugu operaciju. Uklanjaju deo “pojedene” kosti i presadjuju kost sa kuka. Trese levom nogom dok sedi da se cini citava se soba trese, ali ipak odgovara na moja bezlicna pitanja. Preletim po sobi i sva beda i jad nase Srbije kao da se u nju sjatila: umesto duseka, viri prljav, zgnjeceni sundjer, pocepana posteljina, zardjali nocni stocic i neki medicinski instrument u uglu, oguljena farba sa kreveta…Sve to pojacava miris tuge, straha i teskobe. Jad i beda i spolja i iznutra. Na Milanovom nocnom stocicu nekoliko keksica i tri mala sokica. Nista vise. Na vecem stolu prastari mali televizor sa improvizovanom antenom od zice. Ona tri keksica i sokica mi ne daju mira… Moram brzo da mislim, nema panike jer, ovako ostavljena sama sa ova dva mlada bica, osecam se odgovornom i pozvanom da nesto ucinim, da im olaksam preveliki teret neizvesnosti i zadah preranih teskih muka i briga, da ne kazem zadah moguce smrti.

Iazdjem ponovo i vratim se sa “Covece ne ljuti se”. Milan spremno prihvata poziv na igru. Zacas raspakovasmo figure i kocku i krecemo da se nadmecemo i navijamo. Udruzise se “muskarci” protiv mene a ja se ne dam i tako…ima i smeha i “durenja” kao da sedimo negde na suncanoj plazi okruzeni sarenim suncokretima i veselim kupacima. Kao da nema tri sokica i keksica na nocnom stociu i kao da Milan nece svakog casa biti pozvan na operacioni sto gde ce mu se resiti sudbina noge a mozda i zivota. Sila je Milan! Tog jutra daje najjacu lekciju iz zivota, ne samo Marku vec i meni… Samo se noga i dalje nekontrolisano trese… Izmedju dve igre prica pomalo, a ja ne smem nista da pitam: Iz Kraljeva je, u bolnici je jos od novembra. Bio je prvo na onkologiji nekoliko meseci u sobi sa jos pedesetak dece. Neka su od rodjenja tamo i prve reci progovorila i prohodala medju bolnickim zidovima.

Milanovi roditelji sada zive u Beogradu kod prijatelja, ne bi li bili uz njega. Mladi brat je sa babom i dedom u Kraljevu. “Dobro ima i ova tri sokica i keksica”, mislim se dok slusam… Na pitanje sta voli da jede ne odgovara sem “Ma nista”… Sestra ulazi i kaze “Eh mozda te nece danas operisati zbog te kijavice.” Ne mogu da verujem, pa dobro postedite ga tog “mozda” recite mu kad bude “sigurno”pa sta god da bude. Mislim u sebi ali cutim. Neizvesnost…a noga se i dalje trese … vreme stoji, ja vise ne znam o cemu da pricam. Pobedila sam u igri “Covece ne ljuti se”. namerno ga nisam “pustila”. Milan je borac, Milan je sila , ne treba njemu sazaljenje. Milan drzi cas danas mom sinu i meni!



Konacno, ulazi sestra i kaze samo jednosatvno “’ajdemo”. Ustajemo naglo sve troje kao po komandi. Sestra je dovezla kolica. Nemam vremena da se priberem a on vec odlazi. Ne mogu ga pustiti tek tako i nogama od olova, napravim korak-dva, zagrlim ga poljubim, prekrstim i ne secam se vise sta sam mu rekla…ode…

Ode…

Marko i ja u nemom placu ostajemo sa pomesanim osecanjem olaksanja i uzasa, straha i neverice. Cekamo da se probudimo! Budjenja nema, ulazi sestra sa Milanovim stvarima koje nemarno slaze po krevetu. Sa nima izliva novu jezu i zebnju i pitam se ponovo kad cu se probuditi. Lagano izranjam iz neverice kao mamurna i Marko krece da prica sta mu je Milan sve ispricao u ona dva sata kad su bili sami. Pravim strasnu gresku i molim ga da ucuti!


Ispravila sam je tek nekoliko dana kasnije. Ostavila sam ga samog sa tim bolom iz svog egoizma i sebicluka. . Ovo mi je ispricao nekoliko dana kasnije: Milan je bez ikakvog problema sve vreme pricao o svojoj bolesti kao da prica o nekom drugom. Pocelo je tako sto je igrajuci fudbal odjednom oseto da “gubi” nogu i pao. Dobio je jedan iz fizickog! Krenuo je na ispitivanja i vec u Kraljevu je znao sta mu je. Mesecima je lezao na Institutu za onkologiju i na decijem odeljenju Ortopedske bolnice na Baljici. Na onkologiji je video decu koja su tu godinama, neka cak i od rodjenja.

Ima, kaze tamo jedan mali od tri godine, kome su sve vene na rukama i nogama vec upropascene od terapija i vadjenja krvi. Sad ga bodu u stopala i glavu. On kad vidi sestru da ulazi u sobu brzo navlaci kapu i carape da se zastiti jadan i ako ga mimoidje tog puta, srecno tapse rucicama i smeje se…

Postedecu vas daljih prica i ponovicu samo jos jednom da Milan o svemu tome prica kao da je gledao na filmu, pa i o tome kako neka deca iz sobe odu i nikad se vise ne vrate... a nisu otisla kuci… Mili Boze, ovo dete i mnoga deca rastu okruzena patnjama i smrcu ... i neka od njih ni ne znaju da postoji neki drugi zivot! Po prvi put takva misao prolazi kroz moju svest. Gde sam ja to zivela sve ove godine?

Decije odeljenje na onkologiji, koje ja nisam videla, je obnovio neki Amerikanac Edvard V. a medicinske aparate kupila italijanska vlada. Smejuci se Milan mi je kasnije pricao :Jedan je decak rekao tom Edvardu – ti si nam ovo sve napravio kad si bacao svasta na nas, nista nam od tebe ne treba… Decije odeljenje u ortopedskoj bolnici na Banjici niko nije obnovio. Nemaju ono najosnovnije, a pocesto ni lekove. Neka deca i ovde leze mesecima koji se ponekad sa prekidima produze u godine. Pocesto leze nepokretni a mnogi na stomaku…Na zgnjecenim sundjerima i krvavim carsavima. Cesto sami ...


Ne, ne trazim vam novcanu pomoc.. Trazim samo malo ljubavi i vremena da odvojite.


Da zavrsim pricu o Milanu. Danas smo se culi. Lepo se oporavlja, vraca se za koji dan na onkologiju i niko ne zna koliko ce tamo ostati. Posle operacije proveli smo dosta vremena zajedno. Nije nikad nista okusio od onoga sto sam mu nosila i stalno smo se “svadjali” oko toga. Odnela sam mu neke igrice koje moze da igra na televizoru, ali malo se poigra pa se zasiti… Najvise je voleo da se igra “Igre znanja” i “Na slovo na slovo”. Nista nije trazio, sve je odbijao, sve sto mu je bilo potrebno je “ziva” rec, necije prisustvo i “ziva” igra i smeh.

Kako smo se samo smejali nas troje svih onih dana dok je Marko lezao u bolnici sa Milanom. Bolje reci, kako je nas Milan zasmejavao! Dolazili su drugi bolesnici da vide sta se to desava kod nas u sobi. Njih dvojicu su bolele rane pa su se smejali nemo, samo siroko otvorivsi usta. Ne zna covek da li da place ili da se smeje na taj prizor, ali kako su se oni sami sebi smejali to sam ja onda i za njih onako naglas…

Evo jedne Milanove sale: Samo da prvo objasnim : dakle Milan i Marko su operisali nogu(e) i leze nepokretni, a Mileta (mladic od 27 godina ruku). U jednom momentu zove Milan Marka da kao igraju fudbal i kaze”A Mileta ce da brani”.

Eto to je Milan! Sigurno ste pomislili na Milanove roditelje? Divni ljudi, mirni, topli, dragi… Koliko li su prepatili i koliko ce tek. To se ne da opisati. Jednog dana pitam ja Milana zna li da se moli uz brojanice koje nosi na ruci. Kaze da ne zna i odmah je pristao da mu ih napisem, sto sam i uradila pomalo iznenadjena ali srecna. Dobro je sto sam pokusala. Uz pristanak roditelja pomazala sam ga uljem Svetog Jovana sangajskog. Ne zna se, u Srbiji mora jos uvek da se pita...


Dozvolite mi jos da vam kazem par reci o Daliboru i onda cu vam konacno reci, ako vec niste pogodili sta je svrha ovog mog pisma: Dalibor je mladic od dvadesetak godinica. Vidjala sam ga tih dana na hodniku kako seta na stakama,jedna noga sva u zavojima. Divne crne duboke oci pune i prepune tuge. Gleda vas onim preplasenim, toplim, ustreptalim ocima ranjene srne. Bezla sam od tog pogleda sve vreme, ali uzalud. Prate me evo i preko okeana i na javi a i u nocnim morama. Milanove ne uvek, ali Dalibor mi ne da mira ni u snu. Malo znam o njemu. Prvi put sam mu usla u sobu noc pred Markov izlazak iz bolnice. Usla sam jer je to popodne pricao sa Markom sa vrata dok sam se ja igrala sa Milanom. Rekao mu je da mu sutra amputiraju nogu iz kuka, da je sva kost istrulila… Hteli su da ga operisu jos pre nekoliko dana, ali su odustali jer mu je tog dana bio rodjendan!

Mili Boze Svemilostivi i Majko Bozija daj mi snage da udjem u sobu ovog mladica u ovo sumorno beogradsko vece. U ovo vece dok u nekom drugom svetu koji se zivi na ulicama, mladici njegovih godina trce za devojkama… a on to vise nikada nece…bar ne na s v o j i m mladim nogama! Mladici njegovih godina sede u kaficima, igraju po diskotekama, a Dalibor potpuno s a m provodi ovo vece pred… Posla sam, vratila se… i tako nekoliko puta. Ne sme nista da jede pred operaciju i nudjenje hrane bi mi bio slab izgovor. Setih se novina i podjoh sa par casopisa u njegovu sobu. Osecala sam se blago receno glupavo: nosim casopise detetu koje sutra ostaje bez noge.


Lezi odmah uz vrata. Na drugom krevetu lezi mladic od 17 –18 godina. Loknama uokvireno, lice neznih prelepih crta. Lezi na ledjima i gleda u plafon. Na moje “Dobro vece”, tiho otpozdravi. Treci krevet zauzima jedini starac na odeljenju, jedan od retkih pokretnih. Spusta “Politiku” i tuzno otpozdravlja. Poznajemo se. I njemu ce odseci nogu. Ali on samo tuzi nad tom mladoscu koja ga okruzuje, ide od sobe do sobe i pita ih kako su, treba li im sto. Sad kad ja njemu postavljam isto pitanje zahvaljuje se i kaze da mu nista ne treba.

Stojim nepomicno tu na sred sobe i plasim se ponestace mi reci, vrti mi se u glavi a valja mi se sad okrenuti ka Daliboru. Casopisi mi vuku ruke na dole kao olovo. Shvatam njihovu suvisnost i besmislenost u ovom vremenu i prostoru. Soba slabo osvetljena, zuckasta svetlost cini je jos sumornijom. Na Daliborovom nocnom stocicu mali tranzistor sa koji pusta neke skripave zvuke koji bi trebalo da lice na muziku. U trenutku pritisla nas tisina koja, cini se traje vecnost. Srecem konacno njegov pogled hrabro ga pitam pruzajuci casopise:”Hoces li?” Nadam se da ne primecuje moju unezeverenost. Spremno pruza ruku i kaze”Dajte”! Preli me osecaj olaksanja i kao da sam ispunila najtezi i najvazniji zadatak u zivotu pruzam mu da izabere.

Uzeo je Dalibor te veceri “Ilustrovanu politiku” iz mojih ruku… to poslednje vece u kome je jos imao svoju nogu. Izlazim lagano kao u celik okovana, prolazim pored Markove i Milanove sobe i odlazim kao robot u mrak da se isplacem i zamolim Gospoda i Majku Njegovu za milost. Majko Bozija spasi ga! Gospode Isuse Hriste molitvama Svetog Jovana sangajskog izleci slugu svoja Dalibora! Sacuvaj mu barem mladi zivot! Setih se oca Arsenija kako je jednom molio za zdravlje umiruceg deteta skoro z a h t e v a j u c i da dete bude izleceno! Ko sam ja da zahtevam ista od Gospoda i Majke Njegove? Ipak sam te veceri zahtevala! Oprosti Gospode!


Boze Mili, zar nije imao ko da drzi Dalibora za ruku veceras? Zar bi Milan isto tako pred operaciju bio sam da Marko i ja slucajno (je li ista slucajno)nismo onog jutra bili tamo?

Drzao se Milan sjajno svih onih dana. Jedino je malo "popustio" kad je Marko izlazio iz bolnice. Nije rekao mnogo, samo je prosaputao "Eto sad cu opet biti sam!" Kamen bi zaplakao!

Ako ste uspeli dovde da procitate evo saslusajte jos moju molbu vama: Znam da ne mozemo pomoci svoj oboleloj deci. Jedva sam to Marku objasnila i umirila ga objasnjavajuci da ako pomogne jednom, kao da je pomogao celom svetu…pa jedno po jedno…

Dakle, za sada cu se zadrzati samo na Ortopedskoj bolnici na Banjici, Odeljenje za kostane tumore u prizmelju! Dva su razloga za to: Prvo, tamo jos uvek leze ova deca o kojoj vam pisem. Drugo, posto su tamo tako tesko bolesni i mnogima zapravo nema jos mnogo zivota, dozvoljene su posete svim danima do kasno uvece. Ono cega mnogi od nas, recimo Beogradjana, nismo svesni je da vecina bolesnika u nasim bolnicama nije iz Beograda i da nema ko da ih redovno posecuje. Mnogima niko ne dodje nedeljama…


Ima li ikoga medju vama ko bi mogao da posecuje ovu decu bar jednom nedeljno? Ne morate im nista nositi ako nemate novaca, kazem vam nista njima ne treba do topla rec, malo price, neke “zive” igre, malo smeha, pa polako ucenje molitvi, neka ikonica, procitana prica i…ostavicu vama masti na volju. Ljubav ce vas nauciti, ona ce vas ojacati, dati snagu, pokazati smisao.

Potpuno sam svesna tezine zadatka koji stavljam pred vas. Moja vam ispovest svedoci koliko sam svesna. Bila sam potpuno iskrena sa vama i nisam ni pokusavala da ista prikazem “lakim”.

Javite mi se ili javno ili privatno i vi iz Beograda i vi koji ste daleko ali znate nekoga u Beogradu ko bi se prihvatio da obidje ovu decu i mlade ljude. Ja cu vam pomoci da napravite prvi kontakt.

Razgovarajte sa svestenicima u svojim crkvama ili sa parohijanima direktno. Razgovarajuci sa Milanom, Daliborom i Miletom, upoznacete i druge i ako nista bar kad bi nekako mogli da budete uz te mladice i devojke dan pred operaciju, da n i k a k o ne budu sami i gledaju nemo u plafon i tonu u mrak. Patnja im je sigurna., ali zasto je bar malo ne olaksati?
Ovde u Americi, gde nista nije ni crno ni belo, kao nigde u svetu, mnoge stvari ne volim ali se nekima i divim, a jedna od njih je i briga raznih crkava o bolesinima. Imaju jako dobro organizovane grupe volontera koji ih posecuju, prevoze, kupuju hranu, lekove itd.
Posle Vaskrsa cu obici neke od njih da bih naucila kako da se bolje organizujem.
M o l i m vas posaljite mi kontakte svestenika, crkava, manastira u okolini Beograda. Posaljite kontakte bilo koga za koga mislite da bi pomogao. Nemojmo bezati onako sebicno, kako sam pokusala ja, ne okrecimo glavu! Nasa ljubav je potrebna nasoj deci. Sve su to n a s a deca.

Mozda postoji neka crkva koja organizuje posete bolesnima po bolnicama,ili mozda postoji neka druga organizacija. Javite mi ako znate. U svakom slucaju malo je i treba ih jos... Dragi moji, nisam mogla da cekam vise sa ovim pismom i molim vas i preklinjem ne ostanite gluvi, pruzimo ruku milosrdja pred najveci praznik Pravoslavlja! Ponesite neko ofarbano jaje i parce torte Milanu, Daliboru, Mileti ...

Molim da mi se javite ovde ili na ewdesig@yahoo.com ako imate bilo kakvu ideju kome da se obratim za pomoc. Ako sami zelite da pomognete (za sada samo svojim vremenom)
javite se takodje meni za pocetak dok neko u Beogradu ne preuzme organizaciju.

Od Boga vam sve najbolje a narocito vasoj deci zeli

Vasa u Hristu Zorana


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 09 Jun 2004, 11:03 
OffLine
Voajer
Voajer

Pridružio se: 09 Jun 2004, 09:35
Postovi: 5
Rezultat toga je, da su se ljudi sirom sveta
ponudili da pomognu i pacientima a i samom institutu "Banjica"

U Beogradu je vec u Aprilu osnovan tim mladih volontera, koji redovno posecuju tesko obolele pacijente i decicu koja su nedeljama vezana za krevet, i oni svakodnevno dononose radost, smeh, ljubav i utehu kako deci tako i odraslima, i to sa velikim elanom!

Iz razgovora sa njima, saznali su sta bi vecina njih zelela da ima u bolnici, a to su: TV i radio aparat, kompjuter, igrice, knjige, igracke itd. – da bar malo prekrate one duge bolnicke dane, i bar na trenutak zaborave na strahove, brige, bolest.

Isto tako smo saznali da rezervne posteljine gotovo i nema, tako da se ona pacijentima nedeljama ne moze zameniti,
te mnogi leze na carsavima zaprljanim od hrane, pica, krvi, cak i urina ( jer sve moraju lezeci da rade ). Samo u ekstremnim situacijama neko dobije cistu posteljinu.

Ti carsavi ,da zlo bude jos vece, pokrivaju tanke sundjere, jer ni duseka nemaju.

Osim toga, potrebni su i kreveti, stolice, i ormarici sto stoje pored kreveta ....sve je to u stanju raspadanja! Zavesa nema u mnogim sobama, a i prozori su u katastrofalnom stanju te su izlepljeni izolir-trakom da im ne duva u sobu...neki su vezani krpicom da se ne otvaraju. Stalaka za infuziju isto nema.....

Sta da vam kazem........strahota! .......jad i beda... i to u sred Beograda i to u Institutu koji je jedini takve vrste za celu teritoriju SiCG a i RS .

U medjuvremenu smo uspostavili i bliski kontakt sa
Nacelnikom odelenja za kostane tumore Dr. Aleksandrom Djordjevicem i Direktorom "Banjice" Doc. Zoran Blagojevic, M.D.
Od njih smo saznali i porazavajucu cinjenicu:

Institut nema ni svoju laboratoriju!

Sve analize se vrse na Institutu za onkoligiju, koji je i sam preopterecen, te se na ispitivanja ceka i mesecima!
Zamislite coveka, ili dete koje je obolelo od tumora sa metastazama, i koje mora da ceka mesecima na dijagnozu!!!

Uz molbu za pomoc , dobili smo i spisak laboratorijskih aparata, od kojih su dva sa najvisim prioritetom, te bi trbali da se potrudimo da sakupimo sto vise sredstava kako bi ih kupili i poslali.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 09 Jun 2004, 11:19 
OffLine
Voajer
Voajer

Pridružio se: 09 Jun 2004, 09:35
Postovi: 5
U toku je izrada internet strane posvecene "Banjici" sa ciljem da se sto vise ljudi upozna sa ovom uzasnom situacijom, da se motivisu za pruzanje pomoci, da se daju sve informacije onima koji bi zeleli da pomognu a neznaju kako, cak se pruza i mogucnost, da se poblize upoznaju sa pojedinim pacijentima, njihovom pricom.


Isto tako ce i spisak svih potrebnih instrumenata, aparata i produkata za intenzivnu negu biti objavljeni, kako bi se omogucilo svim nasim gradjanima sirom sveta da se ukljuce i pomognu.
Mada je rad na toj strani tek u pocetnom stadijumu, ipak vam saljem adresu:
http://www.geocities.com/i_mi_smo_tu/ i molim vas da pogledate GALERIJU.


RTS je takodje pokazala veliko interesovanje za stanje u "Banjici", i
ponudili su se da naprave emisiju o tome, sa gostima u studiju a i ekipi na "licu mesta". Emisija bi trebala da se emituje u toku sledeceg meseca.
Obavesticu vas cim budem saznala tacan datum i vreme.


Srpska pravoslavna crkva u Becu je takodje obavestena o ovoj akciji,
i ocekujemo da ce (po odobrenju Crkvenog Odbora) organizovati
"bazar" , te ce se sve prikupljene novcane donacije upotrebiti za kupovinu nekog od lab. aparata.

Osim toga, u okviru Humanitarnog Fonda SPC-a u Becu imamo i ziro-racun na koji se moze uplatiti za pomoc "Banjici".


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 09 Jun 2004, 11:32 
OffLine
Voajer
Voajer

Pridružio se: 09 Jun 2004, 09:35
Postovi: 5
Evo i broja racuna
----------------------------------------------

Banka : Bank Austria
Br.racuna : 50 20 16 43 000
Br.banke : 12 000
Primalac: Serb.- Orth. Kirchengemeinde zum Hl. Sava in Wien, Humanitärer Fond
Svrha (obavezna): Projekt "Banjica"
------------------------------------------------
Druga varijanta, jednostavnija, jeftinija i brza je putem IBAN i BIC koda.
Samo se ode u banku, i sluzbeniku da sledece:
____________________________
IBAN: AT94 1200 0502 0164 3000
BIC: BKAUATWW
Svrha: Projekt "Banjica"
____________________________
i kaze mu se koliko novca zeli sa svog racuna da prebaci na taj racun i to je sve!
Sluzbenik ce za cas to da ubaci u kompjuter i za sekundu je sredjena stvar.


Da bi bilo jasnije:
IBAN ( International Bank Accuunt Number )
BIC ( Banc Indentifier Code)
Za nas racun je :
IBAN: AT 94 1200 0502 0164 3000
Drzava: AusTrija
Br. banke(BLZ): 12 000
Br. racuna: 502 0164 3000

Osim toga , narucila sam 100 vec ispunjenih uplatnica u banci, i mogu da ih posaljem svim zainteresovanima po Evropi - pa oni to mogu dalje to razdele (prijateljima, crkvama, organizacijama...).
Vazno je samo da ostave neku adresu.


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 09 Jun 2004, 11:39 
OffLine
Voajer
Voajer

Pridružio se: 09 Jun 2004, 09:35
Postovi: 5
Za sve dalje informacije vezane za pomoc “Banjici” stoje vam na raspolaganju:

Zorana Durkovic, koja zivi i radi u Njudzersiju, koja je pokretac a i centar citave ove akcije. mozete da
Email:ewdesig@yahoo.com

Nacelnik odelenja za kostane tumore Dr. Aleksandar Djordjevic:
Institut za ortopedsko-hirurske bolesti „Banjica“ / Odelenje kostanih tumora
Mihajla Avramovica 28,
11 000 Beograd
Tel: 011/660-466

Tim u Becu:Lela.LL@serbiancafe.com


Osim toga, od srca se zahvaljujem svima vama koji ste imali i snage i volje i strpljenja da procitate ovako dugacak tekst!

Puno toplih pozdrava!
Lela


Vrh
 Profil  
 
 Tema posta:
PostPoslato: 05 Avg 2004, 09:34 
OffLine
Majstorski kandidat
Majstorski kandidat
Korisnikov avatar

Pridružio se: 23 Okt 2001, 01:00
Postovi: 542
:cry: toliko tuzno.. ali prelijepo napisano.. podsjetilo me na knjigu "Oskar i gospođa u ružičastom mantilu" od francuza Eric-Emmanuel Schmitt-a.. Ne znam, voljela bih bilo kako pomoci, posto ne idem u Srbiju nikako, pitam se kako bih mogla pomoci.. pokusacu stupiti u kontakt sa institutom i naravno poslati koliko je moguce pomoci.. znam kako je toj djeci.. drago mi je da si se javila i hvala bogu da sam u mogucnosti da pomognem

Tebi i tvom Marku zelim sve najbolje, neka ga dragi Bog sacuva od patnje


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 6 Posta ] 

Sva vremena su u UTC [ DST ]


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 12 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Ne možete slati prikačene fajlove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
Hosting BitLab
Prevod - www.CyberCom.rs