
pa nekako nisi bas bio jasan u formulisanju, ali hajde...oprasta ti se
OK, dakle da korigujem, ono sto ja primjecujem je to da nedeljom mnogi idu u crkvu. Djeca su poprilicno ukljucena u vjeronauk, obavezno se obavlja prva i druga pricest, vjencanja i krstenja su bas cesta. Po mojoj procjeni nekih 70-80% vjernika u svom zivotu prodju sve te obrede i ceremonije.
Isto tako, prisustvujuci jednoj "nasoj" svadbi u Njemackoj, primijetih kako je u susjednoj svecanoj sali poprilicno velika grupa slavila. Saznali smo da je jedan djecak (iz Turske?) sunecen tog dana, pa su bas napravili veliko slavlje u ime toga.
Sto se tice osvjestavanja kuca, ima i toga cesto. Ako se ne varam katolicki popovi (nek` me neko ispravi ako je bolje obavijesten) u januaru zalaze po kucama, pa bijelom kredom oznacavaju kucne pragove tj. vrata kao nekakav vidljiv znak. Ljudi obavezno vode brigu da to ne izbrisu, pa to tako stoji mjesecima.
Na svim sahranama prisustvuje pop (izuzev ako je rijec o samoubistvu), odrzi lijep govor, opise malo zivot i vrline pokojnika...
Jedino primjecujem da ljudi imaju drugacija shvatanja vezana za zivot, a i za smrt. Oni sahranu dozivljavaju kao jednu "svecanost", na kojoj tiho i dostojanstveno ispracaju pokojnika, vrate se kucama i nastavljaju prilicno brzo normalnim zivotom. Jedan ekstreman primjer: komsinica (inace vec starija zena) je izgubila muza. Mi smo iz postovanja otisli na sahranu, meni su malo i suze krenule od dirljivih popovih rijeci

. Poslije sahrane obligatorni odlazak u jedan restoran/café, uz kolace se sluzila kafa i to je bilo to.
Isto popodne izlazim iz stana (bilo je ljeto), i vidim tu svoju komsinicu u jednodjelnom kupacem kostimu

kako sa kanticom zalijeva cvijece u hodniku, a televizor u pozadini tresti li tresti. Nesto se ne sjecam da joj je muz bio toliko "los", ali hajde, kad joj pase...
U sustini religija nije toliko dominantna, vec ima vise propratni karakter.