SOLEDAD

Elvira Koić

Stalna izloženost drugima osiromašuje ličnost i potiče osjećaj usamljenosti, a neprestani pokreti vanjskog svijeta i stalna zabrinutost zbog ovog ili onog, skreću pozornost pa je potrebno zaustaviti se barem na trenutak, kako bismo obnovili energiju i napuniti izvore snage. Većina ljudi današnjeg doba, barem pola ili čak cijeli sat samoće dnevno osjeća kao životnu potrebu, a četrdeset dana u pustinji doima se poput naslova luksuzne turističke ponude, koji bi si mnogi željeli priuštiti kad mi mogli. Tek toliko minuta koliko je dovoljno za zbrajanje i oduzimanje, čišćenje od koječega što se uz put pokupi, za smireno sabiranje, samopromatranje, poniranje u sebe, introspekciju, što je jedini način prikupljanja podataka iz unutrašnje stvarnosti psihičkog života. Te spoznaje nije moguće dobiti razmišljanjem o doživljajima, niti ogledajući se u drugima ili slušajući njihove dojmove. Tako samoća postaje lijek protiv usamljenosti, za koji se treba izboriti, kao i za šutnju, umjesto unutrašnje i vanjske buke ili površnog razgovaranja koje je stvara. A tek kada se izliječi usamljenost, tek tada se može svojom voljom biti u samoći, jedinom prostoru u kojem osoba može spoznati svoje prave istine i vrijednosti, snove i planove, bez sudova i zaključaka.
Kada može biti sam sa sobom točno takvim kakav je, čovjek može živjeti s drugima i biti sposoban za promjenu. Tako njegovana privatnost daje snagu za zajedništvo, a samopromatranje mijenja promatrano stanje i dovodi do svjesnosti mnoga nesvjesna događanja. Na primjer, kada promatramo svoju ljutnju, ona se već rasprši. A kada o njoj pokušamo razmišljati, pitati se zašto se dogodila i opisati je riječima, tada može potpuno nestati, jer smo je odmakli od sebe. No to je već psihoterapijski zahvat, nakon kojeg se spontano traži drugi obrazac ponašanja, umjesto dotadašnjeg automatskog reagiranja.
Pojedince koji se izoliraju od društva i odluče za samoću ili pustinjaštvo, drugi poštuju ili ih smatraju čudacima, djelomično im zavideći. Od takvih osoba se očekuje trošenje vremena na meditaciju, promišljanje, duhovni rast i spoznaju koja je svima dragocjena. Oni se uglavnom odriču materijalnih vrijednosti, za što je oduvijek bila potrebna hrabrost, unutrašnja snaga ili Božja milost. Biti sam slobodnim osobnim izborom znači fizički ukloniti sve što ometa koncentraciju, kako bi se moglo aktivno i konstruktivno provesti vrijeme u miru. Tako je samoća zdravo, pozitivno, ugodno i osvježavajuće, obogaćujuće iskustvo i emocija, koja rađa kreativno izražavanje. (Tada sam shvatio da bi čovjek koji bi samo jedan dan živio na slobodi, mogao lako proživjeti i stotinu godina u zatvoru. Imao bi dovoljno uspomena da mu ne bude dosadno. Albert Camus – Stranac).
No, kako je model samoće multidimenzionalan, pa obuhvaća osobine ličnosti, varijable poput dobi, spola, zdravlja, situacija, obično se promatra na razini deficita. To jest, samoća se ne definira kao kvaliteta, nego kao odsustvo drugih ljudi, nedostatak ili gubitak prijatelja, nenamjerna izolacija, kao simptom neke tjelesne, zarazne ili duševne bolesti. Bolji pristup promatranju samoće uključuje kvalitetu i karakter odnosa, a ne njihovu količinu tj. učestalost interakcija. Jer na primjer, izolacija je za neke pojedince lijek ili zaštita za druge koji ih okružuju, na primjer ako su nasilni ili opasni.
Samoća je uostalom i temeljno prirodno stanje i zapravo bit svakog ljudskog bića, koje se samo rađa, putuje kroz život kao jedinka, a samo i umire. Sam proces rođenja počinje odvajanjem, čije savladavanje je osnova razvoja sve do zrelog doba. Neadekvatna prorada procesa separacije u svakom životnom trenutku dovodi do depresije. Djelomično je tako i zbog univerzalne ljudske potrebe za uspostavom trajno bliskog emocionalnog odnosa prožetog sigurnošću i povjerenjem, odnosa privrženosti, attachmenta. Zato razlikujemo odsustvo socijalnih kontakata tj. samoću, od odsustva privrženosti i emocionalne bliskosti tj. usamljenost.
Ona se doživljava kao nametnuto, neugodno emocionalno stanje snažnog osjećaja praznine, otuđenosti, odvojenosti, nedostatka kontakta i ljubavi drugih, a sadrži strah i nepovjerenje, sve do razvoja prave fobije od situacija "biti sam" (monophobia iil autophobia). Osjećaj usamljenosti nastaje kada se izgubi kontrola nad samoćom, kada postoje odstupanja od očekivanja između postignuća željenih odnosa i subjektivnog iskustva, ostvarene i željene društvene mreže i odnosa koji je ispunjen privrženošću. To je osobno iskustvo, koje se može doživjeti i u obitelji, braku ili u svakodnevnoj gradskoj vrevi, gdje se lako gubi identifikacija sa zajednicom zbog anonimnosti u masi. Ona može proisteći iz loših odnosa, duševnih bolesti ili uslijed okolnosti poput specifičnog radnog mjesta ili nekih zadesnih situacija. Izaziva je nasilna separacija uslijed nekih životnih događaja, poput gubitka partnera, raspada obitelji, važnog dugotrajnog odnosa, radnog mjesta udaljenog od obitelji, preseljenja u novi grad zbog školovanja ili posla, umirovljenje, starost, odvojenost od djece, ulazak u vezu samo zbog društva, a koja nije pravi odnos uzajamne privrženosti.
Usamljena osoba osjeća se društveno neadekvatnom, "socijalno nekvalificiranom", može pomisliti kako nešto nije u redu s njom, kako nitko ne razumije njenu situaciju. Zbog izrazito neugodnog karaktera osjećaja usamljenosti, socijalna izolacija je od davnina poznata kao najteža kazna i oblik mučenja, na primjer boravak u samici. Izolirane osobe su ustrašene, narušene spoznajne moći, doživljavaju distorzije vremena i percepcije, iluzije, pogotovo ako im je uskraćena i stimulacija senzornih sustava.
U samoći se uživa, jer je izabrana kao nešto najbolje za sebe, a u usamljenosti je osoba bolno svjesna kako nitko ne želi biti s njom. Zapravo je jedina razlika između samoće i usamljenosti u odnosu prema sebi. Osamljenost ne voli biti sama, a samoći je drago kada je sa samom sobom.
Kronična usamljenost može postati i po život opasno stanje, koje razara sposobnost svakodnevnog funkcioniranja jer može dovesti do razvoja kroničnih kardiovaskularnih bolesti, porasta krvnog tlaka, kolesterola, narušavanja imunog sustava, rasta učestalosti srčanog i moždanog udara, pa i pojave karcinoma, depresije i samoubojstva. Često vodi u alkoholizam i druge ovisnosti koje u početku anesteziraju socijalni hendikep. Kod djece usamljenost može izazvati neprijateljsko ili samoozljeđujuće ponašanje, a ima značajan negativni utjecaj na učenje i pamćenje, poremećaje spavanja.
Osim svojevoljno izabrane samoće, postoje i drugi lijekovi za usamljenost, a najbolji efekt dokazano daje podrška prijatelja, članova obitelji, drugih značajnih osoba i opća društvena socijalna podrška, dobro organizirane zajednice, volonterske organizacije, a u posljednje vrijeme i internetska komunikacija, koja ne može zamijeniti susret licem u lice, ali ipak neutralizira učinke tjeskobe. Izuzetno pozitivnu ulogu mogu odigrati kućni ljubimci što podrazumijevaju kontakt s vlasnicima drugih kućnih ljubimaca.
Test pitanja za usamljenost su: "Koliko imate bliskih prijatelja?" (Ne čudite se ako se broj sveo na jedan ili dva, što je opća pojava), zatim: "Bojite li se bliskosti?" ili "Gradite li obrambene zidove ili mostove prema drugima?".
Stanje koje smatramo problemom treba mijenjati, negativne misli, osjećaje i stavove preusmjeriti, potražiti pomoć psihijatra i psihologa u liječenju depresije, uključiti se u neku skupinu, krenuti u potragu za smislenim svrhovitim životom, preispitati svoje i vrijednosti drugih.
Sposobnosti i vještine treba koristiti zbog uživanja u njima, ovdje i sada, što dovodi do osjećaja ispunjenja. Tada više ne trebaju radio, TV prijemnik i glasovi drugih ljudi utišavati unutrašnju buku i odvraćati od slušanja unutrašnje svjesnosti, od straha od samoće. Učenje komunikacijskih vještina poboljšava odnose s drugima i pomaže prebroditi neželjene promjene.
Tada povlačenje u osamu donosi osjećaj unutrašnjeg ispunjenja, tišine i spokoja.