banjalukaforum.com

Za mnoge ljude susret sa invalidnim osobama potpuna je novost. Nedovoljna upućenost o prirodi invalidnosti, nepoznavanje osnovnih načina pružanja pomoći, predrasude ili strah od susreta sa nečim što prije nisu upoznali, sprječava najveći broj osoba da uspostave kontakt i ponude pomoć osobi sa invaliditetom.
Da bi razumjeli ovu grupu naših sugrađana, pratite ovu temu u cjelosti i obogatite svoje znanje. Svaki plemenit čovjek je bogat čovjek.

U bezbroj razgovora sa invalidnim osobama, svi oni imaju zajednički stav:" Mi možemo živjeti bez nadzora, sažaljenja i sentimentalnosti ali nemožemo bez bliskosti, poštovanja i saradnje sa drugima."

Zato molim učesnike foruma, da svojim učešćem doprinesu približavanje ove teme širem krugu svojih poznanika, a sve u cilju naše podrške invalidnim osobama, jer su istraživanja pokazala da su sve uspješne osobe sa invaliditetom imale podršku porodice, prijatelja i okruženja u kojem žive. Njihova volja i njihovi uspjesi zavise od podrške drugih.

Odlicno, moja puna podrshka.

Ovo sam juce gledao, taman ovde fino pase: http://www.ted.com/index.php/talks/aime ... nning.html

Ne vidim u čemu je razlika od čovjeka do čovjeka ako je jedan od njih invalid???

Jednom prilikom sam krenula na posao, kiša... prolaze automobili, prepoznajem moje radne kolege, koleginice, svi zabuljili ispred sebe, niko me ne vidi... dok se nije zaustavilo jedno auto.
Otvorim vrata i tek tada vidim jednog mog radnog kolegu koji je na ratištu ostao bez ruke.
On bez problema vozi, radi skoro sve poslove kao i prije...

I kasnije razmišljam, pa veći su oni invalidi koji su bezosjećajno i na mareći prošli pored mene nego on!

_________________
Kultne teme banjaluka foruma

Modeli invalidnosti

Širom svijeta, invalidi su među najsiromašnijim, žive u nepovoljnom položaju i na margini su života. Zašto? Postoje dva opšta objašnjenja invalidnosti: socijalni i medicinski model.
Socijalni model: Invalidnost kao društveni pritisak
Invalidski pokret vjeruje da postoje ekonomske i društvene barijere koje onemogućavaju ljude sa nekim oštećenjem da potpuno učestvuje u društvu i da su te barijere toliko rasprostranjene da praktično sprečavaju da se osigura pristojan i kvalitetan život invalida.
Ovo objašnjenje poznato je kao socijalni model invalidnosti jer prebacuje težište sa invalida pojedinca na društveno uspostavljanje barijere u ponašanju i okruženju. Socijalni model su razvili članovi međunarodnog invalidskog pokreta i danas je prihvaćen od sve većeg broja stručnjaka i profesionalaca koji nisu inavalidi.

Ključni elementi socijalnog modela invalidnosti
Socijalni model invalidnosti nudi nov način posmatranja i izučavanja pitanja invalidnosti iz nove perspektive, koja treba da zamijeni način na koji su ova pitanja posmatrana do sada. Generalno, to je izazov tradicionalnom pristupu i odgovoru na pitanje invalidnosti uopšte. Posebno sa ovim modelom namjerava se da značajno utiče na promjene u politici o invalidima i o načinu na koji su do sada servisi za invalide organizovani i kontrolisani. U medicinskom modelu, problem invalidnosti se vidi i prepoznaje kao problem pojedinca. Stoga se očekuje da je pojedinac taj koji treba da se mijenja. Da bi osoba sa invaliditetom prevazišla svoje probleme očekuje se, da ona treba da se pridržava savjeta i uputstava datih od strane ljekara, medicinskih sestara, fizioterapeuta, radnij terapeuta itd. Osoba sa invaliditetom se posmatra kao pacijent, gdje uspjeh zavisi od toga da li se pacijent pridržavao propisane rehabilitacije.
Suprotno prethodnom, socijalni model invalidnosti ne tretira problem invalidnosti kao problem pojedinca. Znači u socijalni model problem invalidnosti vidi u okruženju gdje invalidne osobe žive. U socijalnom modelu osoba sa invaliditetom nedoživljava se više kao pacijent, već kao korisnik-građanin. U suštini socijalnog modela nalazi se zastupanje, podrška među invalidima, samopomoć i kontrola korisnika. Samim tim, rješenje za pitanja invalidnosti vidi se u brojnim promjenama u oblasti arhitekture, životne sredine, odnosa društva i socijalnim/političkim stavovima. Kao primjer, mijenjajući način gradnje, osobama sa invaliditetom bi se omogućio pristup zgradama, dužim putovanjima i sl., mijenjajući stavove društva smanjila bi se diskriminacija i predrasude prema invalidnim osobama.
Socijalni model promoviše osobu sa invaliditetom kao aktivni subjekt, koji ima prava na benificije, a ne kao pasivan subjekt sažaljenja i milosrđakao što je to u medicinskom modelu.
Socijalni model promoviše uvjerenje da osobe sa invaliditetom mogu najbolje da procijene šta su njihovi lični interesi i da one moraju imati uticaj na odrđivanje vrste servisa i razvoj politike koja se tiče invalida. Nasuprot, medicinski model vidi profesionalce kao ljude koji najbolje mogu da odluče šta je dobro za invalide, (Primjer Rep. Srpska).

Socijalni model invalidnosti izazov je medicinskom modelu, koji vidi osobe sa invaliditetom kao bolesnike i pacijente kojima drugi ograničavaju način života i imaju kontrolu nad njima. Odnosno bolesni ljudi nemoraju da rade, oni su isključeni iz uobičajenih obaveza u životu i na taj način marginalizovani. Socijalni model zalaže se za to da invalidnost bez obzira kako je nastala ne nosi medicinski pečat, već umjeto toga promoviše aktivno pravo građanina i uključivanje u društvo na način na koji to on/ona želi.

Medicinski model: Invalidnost kao lična tragdeija
Drugo objašnjenje invalidnosti je da oštećenje (gubitak ekstremiteta, organa ili funkcija) ima takve fizičke i psihičke efekte na osobu da ona nije u stanju da osigurava razuman kvalitet sopstvenog života. Drugim riječima, invalidi su osobe zahvaljujući njihovim individualnim fizičkim, intelektualnim ili senzorskim ograničenjima.
Medicinski model pretpostavlja da je na pojedincu, uz pomoć rehabilitacije, da se prilagodi društvu, da nauči da se uklapa u njega i bude "normalan" što je više moguće.
Ovaj model invalidnosti je odbačen od svjetske organizacije invalida a takođe i od strane stručnjka i profesionalaca odbačen je kao neadekvatna osnova za razumijevanje invalidnosti.

Opšta zaštita invalida
Pod opštom zaštitom invalida treba podrazumijevati sveukupnu njihivu zaštitu, počev od: međusobnog uvažavanja, pažnje i razumijevanja, zajedništva, prijateljstva, nivoa svijesti društva o njima, koliko su uključeni u sva društvena zbivanja, koliko su im pristpačne ili prilagođene ključne oblasti života, koliko su i kako zaštićeni u korištenju ljudskih prava i mnogo toga još neophodnog za puno učešće i ravnopravnost u svim tokovima života, svakako onoliko koliko je to omogućeno i ostalim građanima.
Tek u posljednje tri decenije i Ujedinjene Nacije (UN) posvećuju više pažnje sveukupnoj zaštiti invalida. Tako su UN odredile 1981.godine za Međunarodnu godinu invalida, sa motom "Potpuno učešće u ravnopravnosti".
Treći decembar 1992.godine je proglašen Međunarodni dan invalidnosti, koji se obilježava svake godine sa ciljem da se javne institucije podsjete na postojanje invalida i njihove potrebe, ali i sposobnosti, odnosno na ostvarivanje njihovih ljudskih prava. Važno je napomenuti da je utvrđen Svjetski program akcije zaštite invalida na principima Međunarodne organizacije invalida. Tako je oktobra 1993.godine Generalna Skupština UN usvojila Standardna Pravila, koja su osnovni međunarodni dokument o zaštiti invalida svijeta, jer ona u sebi sadrže sava međunarodna i regionalna dokumenta o ljudskim pravima.
Opštu zaštitu invalida, države uglavnom rješavaju na različite načine i imaju jedno zajedničko da se ni u jednoj neostvaruju Standardna Pravila UN u punom kapacitetu.
U BiH, odnosno Republici Srpskoj invalidi se nalaze na marginama u svim tokovima društvenog života i već su zabrinjavajuće ugroženi u ostvarivanju svojih prava.

Propisana Standardna Pravila UN:
Pravilo 1. Podizanje nivoa svijesti,
Pravilo 2. Medicinska Njega,
Pravilo 3. Rehabilitacija,
Pravilo 4. Uslužne službe,
Pravilo 5. Pristupačnost,
Pravilo 6. Obrazovanje,
Pravilo 7. Zapošljavanje,
Pravilo 8. Prihod i socijalna zaštita,
Pravilo 9. Porodični život i lični integritet,
Pravilo 10. Kultura,
Pravilo 11. Rekreacija i sport,
Pravilo 12. Vjera,
Pravilo 13. Informisanje i istraživanje,
Pravilo 14. Formulisanje i planiranje politike,
Pravilo 15. Zakonodavstvo,
Pravilo 16. Ekonomska politika,
Pravilo 17. Koordinacija rada,
Pravilo 18. Organizacija osoba sa onesposobljenjem,
Pravilo 19. Obuka osoblja,
Pravilo 20. Praćenje i vrednovanje sprovođenja nacionalnih programa za osobe sa invaliditetom
Pravilo 21. Tehnička i ekonomska saradnja i
Pravilo 22. Međunarodna saradnja.
Naravno UN su u ovim standardima propisale i mehanizam za praćenje.

Zakoni Rep. Srpske koji se odnose na osobe sa invaliditetom:
1. Zakon o socijalnoj zaštiti,
2. Zakon i Pravilnik o zdravstvenoj zaštiti,
3. Zakon o uređenju prostora,
4. Zakon o osnovnoj i srednjoj školi,
5. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalidnih lica,
6. Zakon o slobodi pristupa informacijama

Doneseni zakoni su u većini slučajeva deklerativni ili se djelimično sprovode, čekajući neko bolje vrijema da bi zaživjeili u punom kapacitetu.

Респект.

_________________
РЕПУБЛИКА СРПСКА

http://www.youtube.com/watch?v=oXo4ox94 ... e=youtu.be

Drgo mi je što imaš tako lijepo mišljenje o tom gospodinu. Ova moja tema je više namijenjena osobama sa težim tjelesnim oštećenjem. Znači oni koji su vezani za kolica, slijepi, itd.
Pa te pitam kako bi se ponašala, recimo da ti je ustavila invalidna osoba bez obe noge. Da li bi ušla u auto ili bi se na neki način zahvalila.

Poražavajuće je kada zdravoj osobi pomogne invalidna osoba, to je na mene ostavilo jak utisak.
Poražavajuće u smislu što me je stid jer ja koja sam zdrava nisam u prilici da pomognem, a invalidna osoba pomaže meni.
U mom gradu ima mlad momak koji je nakon udesa ostao nepokretan. Perfektno vozi kola tako da bih bez razmišljanja sjela sa njim u auto.
Inače kada ga sretnem uvijek se naslonim ili sjedem da bar budemo u istoj ravni dok razgovaramo, nekako mi je bzvz da stojim iznad njega.
Takođe bile su dvije starije setre koje su bile izuzetno uredne, jedna je čak imala i ručne radove besprijekorno urađene.
One nisu dozvoljavale pomoć, nisu dale da im iko išta pomjeri jer je sve stajalo na svom mjestu.

Zadivljava me kada vidim invalidno lice koje ima jaku volju za životom i koji se bori i uspjeva bez obzira na svoj nedostatak.

_________________
Kultne teme banjaluka foruma

U suštini nema predrasuda ili straha od invalidnih lica.Kada mi se pruži prilika pokušam im pomoći ali ne po svaku cijenu jer ne bih želio da misle da ih smatram nesposobnim.U ophođenju sa njima trudim se da im pokažem da ih smatram sebi ravnima,što i jesu.

_________________
Bubi frubi

Možda u vašoj sredini postoji invalidska organizacija u kojoj želite da volontirate pri pomoći osobama sa invaliditetom. Veoma lijepo od Vas. Ali napominjem o čemu mora razmišljat svaki volonter ili volonterka:
1. O vlastitim iskustvima sa bolešću u porodici,
2. Možeš li prihvatiti bol, patnju i žalost kao prirodni, sastavni dio ljudskog života?
3. Jesi li osjetljiv/osjetljiva za nevolje druge osobe?
4. Jesi li spreman/spremna suočiti se u sebi s činjenicom kako ono što činite nije isključivo motivisano željom da se učini dobro djelo?
5. Jesi li otvoren/otvorena za daljnje učenje?
6. Da li je tvoja/njena vrelina pouzdanost i sposobnost za saradnju?
7. Stojite li uporno pri svom vrednovanju događaja i ljudi?
8. Možete li se lako prilagoditi?
9. Poznate li lične izvore snage?
10. Da li je vaša porodica saglasna sa vašim volonterskim radom?
11. Da li je važna udaljenost od mjesta volontiranja?

Naravno invalidska organizacija može da smanji ili poveća zahtjeve za volontiranje.

Opšte znanje o osobama sa invaliditetom nije na odmet svakom građaninu, a on će procijenit, da li ima sposobnost da ukaže pomoć invalidnoj osobi. Nije sramota neukazat pomoć, ako se osjećate da niste sprmni pametnije je odustat.

Prema tome, osobe sa invaliditetom su osobe sa umanjenim tjelesnim ili senzornim oštećenjima, koje zbog oštećenja, odnosno zbog posljedica oštećenja imaju poteškoće u svakodnevnom funkcionisanju i socijalnoj integraciji.

Osobe sa invaliditetom razlikujemo sa:
- oštećenjem vida,
- oštećenjem sluha,
- tjelesnom invalidnošću i hroničnim bolestima,
- oštećenjem govora i glasa,
- višestrukim oštećenjima,
- ispod prosječnim intelektualnim funkcijama,
(mentalnom retardacijom, duševnom zaostalošću).

Posljedice navedenih oštećenja, takve osobe svrstavaju u kategoriju osoba sa invaliditetom i posebnim poterbama u komunikaciji, socijalnoj integraciji ili funkcionisanju u svakodnevnom životu i radu.

Pre nego što pređem na pojašnjenja o direktnom druženju sa invalidnim osobama, odnosno pomoći na bilo kom mjestu (ulica, stubište, javna ustanova, u stanu....), potrebno je da nešto više znamo o navedenim tjelesnim oštećenjima.

Oštećenje vida: osobe sa oštećenjima vida su slijepe i slabovide osobe. Slijepe osobe su one kojima je vid sačuvan do 10%, a slabovidne one koje imaju sačuvan vid od 10% do 40%. Slijepe osobe zbog gubitka vida i nedostatka vizuelne i optičke sposobnosti znanja, vještine i navike stiču uglavnom putem opipa i sluha, dok se slabovidne u svim aktivnostima služe preostalim vidom. Slijepe osobe pipaju predmete, dio po dio. Upoznavanje dijelova stvara se slika o predmetu. Kretanje slijepih i teže slabovidih osoba ograničeno je od samog rođenja. Nerijetko njihovi pokreti su vrlo siromašni, djeluju neizgrađeno i neusklađeno. Oni nemaju mogućnost oponašanja pokreta, niti njihovog nadzora. Posebne probleme doživljavaju u kretanju, zbog specifičnih zahtjeva u uspješnom kretanju. Zato je potrebno pružiti smišljenu i planski pomoć takvim osobama u svakodnevnom osposobljavanju za sigurno kretanje i snalaženje u prostoru.

Oštećenje sluha: U grupi građana sa oštećenim sluhom, postoje znatne razlike obzirom na vrijeme nastanka, etologiju i stepen oštećenja, odnosno razvijenosti glasovnog govora kao bitnog preduslova za razvoj govorno socijalne komunikacije. Oštećenje sluha može nastupiti prije rođenja a i kasnije. Rana oštećenja ozbiljno utiču na cjelokupni razvoj i razvijanje, jer je receptivni slušni kanal isključen kao i daljinsko čulo za primanje zvučnih simulacija, zato dijete nemože spontano usvojiti i razviti oralno glasovni govor. Takva se osoba razvija bez slušnih i govornih iskustava jer nemože steći slušnu i govorno pamćenje spoznaje. Srednji problem takvih osoba je upravo njihova govornosocijalna komunikacija. Neadekvatnost i teškoće komunikacije mogu navesti na netačne zaključke o takvoj osobi. Naj jednostavnija podjela ove populacije invalidnih osoba jeste na gluhe i nagluhe. Gluhoćom se smatra gubitak sluha od 81 decibel i više - kada se ni uz pomoć slušnog aparata nemože precizirati glasovni govor. Prema procentu razvoja glasovnog govora, u kojem je nastao gubitak sluha, gluhoća se razvrstava na: gubitak sluha bez i sa usvojenom vještinom glasovnog sporazumijevanja.

Tjelesna invalidnost: Pojam tjelesne invalidnosti, s medicinskog stajališta, obuhvata tri gupe: tjelesnu invalidnost kao posljedica oštećenja lokomotornog aparata; tjelesnu invalidnost zbog oštećenja srednjeg i krajnjeg živčanog sistema i tjelesnu invalidnost zbog hronične bolesti. Osnovna osobina tjelesne invalidnosti je funkcionalno oštećenje organizma u različitim oblicima i intenzitetima: deformacija kičme i zglobova, lomovi i amputacije, plegije- pareza, miopatije, neuropatije, cerebralna paraliza, rahitis, tuberkuloze, reumatska oboljenja i druge hronične bolesti, koje zahtijevaju dugotrajan pa i doživotno poseban način života, prehrane, njege i zaštite.
Tjelesna invalidnost može biti urođena i stečena. Ukoliko nisu posljedica akcidentnih situacija (nesreća na poslu ili u saobraćaju, ratovanju u ratu.....) redovno su povezana sa teškim oboljenjima koja pogađaju organizam.
Bolesti koje teško degeneriraju tijelo su:
1. Dismelija: Dismelija je urođena degeneracija tijela. Manifestuje se potpunim ili djelimičnim izostankom formiranja pojedinih ekstremiteta. Nastaje posljedicom konzumiranja neodgovarajućih medikamenata u periodu trudnoće.
Javlja se kao:
- amelija: ruke i noge su djelimično razvijene ili nedostaju u potpunosti;
- ektomelija: nedostaju samo ruke ili samo noge, češći je prvi slučaj;
- fokomelija: šaka ili i stopala su vezana direktno za ramena, odnosno kukove, a bez formiranja ruku odnosno nogu.
Osobe pogođene dismelijom u stanju su realizovati zadivljujuću samostalnost kroz nevjerovatno umijeće korištenja onih dijelova tijela koji su im preostali, česti su slučajevi vještog finog pisanja ili slikanja ustima i nogama.
2. Infantilna cerebralna pareza: je zajednički naziv za različita oštećenja mozga nastala u fetalnom periodu, tokom poroda ili u ranoj mladosti bolesnika. Može biti uzrokovana virusnom infekcijom majke u vrijeme trudnoće, nedostatkom kisika (vazduha) tokom i neposredno nakon poroda ili infekcijom mozga.
Razlikuju se
- Atetoidna cerebralna pareza : manifestuje se nekontrolisanim kretanjima, grimasama lica i plaženjima jezika.
- Ataksična cerebralna pareza: manifestuje se gubitkom ravnoteže. Zbog sekundarnih posljedica (nekontrolisanih padova) može biti vrlo opasna. Bolesnici zahtijevaju nadzor i pomoć drugih lica.
- Spastična cerebralna pareza: manifestuje se nategnutošću i očvršćavanjem mišića. Često se noge u koljenima uopšte nemogu savit. Mišići nogu mogu toliko očvrsnuti (izgube elastičnost, ukoče se) da oboljela osoba nije u stanju saviti stopala u skočnim zglobovima, pa pod može dodirivati samo vrhovima nožnih prstiju.
- Diplegija: je bolest kod koje dolazi do kočenja ekstremiteta, pri čemu su ruke manje pogođene od nogu. Karakteristični su nagetost stopa i obim glave, veći od 46cm. Duhovne sposobnosti nisu ili su vrlo malo umanjene.
3. Paraplegija: Povreda ili oboljenja kičmene moždine koja imaju za posljedicu nedostatak ili gubitak pokreta i osjećaja donjeg donjeg dijela tijela-nogu. Stepen tog gubitka zavisi od visine i težine oštećenja kičmene moždine. Najčešći uzrok je povreda, iako postoje i drugi uzroci (krvaenje, tumor...). Glavni znaci su: oduzetost nogu, nema pokreta, ne osjeća noge ni donji dio tijela, ima smetnje mokrenja ili stolice (nemože prazniti ili nemože zadržati), problemi sa potencijom, spazm mišića.
4. Kvadriplegija: je najčešće posljedica povrede vratnog dijela kičmene moždine sa oduzetošću ruku i nogu. Paraplegija i Kvadriplegija mogu biti ili mlitave ili krute oduzetosti sa nevoljnim pokretima i grčenjem mišića - (splazmi). Glavni znaci su: Isto kao i kod paraplegije uz oduzetost ruku, ograničena pokretljivost zglobova-kntrakture, bolovi zbog spazma, oštećenja kože-dekubitusi, infekcije mokraćnih puteva istvaranje kamenca, povrede i opekotine zbog gubitka osjećaja.
Pravilni postupci u kućnim uslovima:
svakodnevno provoditi naučne vježbe za zglobove i mišiće, kontrolisati stanje kože uz redovnu higijenu,

Tjelesna invalidnost ne prati i smanjeno intelektualno funkcionisanje, osim veće pojave mentalne retardacije u osoba sa cerebralnom paralizom. U ovoj populaciji uz psiho-socijalne barijere, najprisutnije su građevinske barijere, koje utiču na njihovo kretanje i svakodnevno funkcionisanje kao i komuniciranje sa užim i širim okruženjem.

Peki, kakvo je tvoje iskustvo sa invalidnim licima? Da li imaš iskustva ili si samo naišao na ovu ideju i tekst?

U mom gradu ne postoje ustanove gdje bi se moglo volontirati, imaju udruženja, gdje se invalidne osobe susreću, a pri tome imaju i lokal pri Savezu slijepih i slabovidih lica, slastičarnu, tako imaju i neki svoj budžet.

Još ima Udruženje paraplegičara, Udruženje za djecu sa posebnim potrebama, tamo rade samo
stručne osobe (završena min. med. srednja škola).
Možda sam zaboravila još koje duštvo...

_________________
Kultne teme banjaluka foruma

ima i u Mostaru. najpoznatije Los Rosals radi sa mentalno zaostalom djecom.
prave neke cvjetice od furnira, kupovao sam par puta te cvejtice. na ulazu u stan imam jedan njihov cvjetic okacen kao znak upozorenja meni samome: ako je jedno takvo dijete sa maksimalno ogranicenim sposobnostima moglo da napravi ovaj cvijet, nema toga sto ja kao zdrav hvala Bogu ne mogu.
nazalost, sam mnom malo ko dijeli misljenje.

inace, ajd dobro invalidne osobe, donekle ili neko ima da skrbi o njima ili nekako se mogu sami snaci. i treba im pomoci uvijek.
ali moji miljenici i moji mezimci su napustena djeca. njima fakat treba pomoc.e tu sam slab...

_________________
Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer nista nije znao o zivotu.

Talija, hvala na pitanju. Sa invalidnim osobama imam nešto više iskustva nego prosječan drugi građanin sa opštim znanjem. Direktno im nemogu pomoć, nego sam prepoznao ovaj forum da ima jaku medijsku ulogu, pa pokušavam ovom temom zajedno sa ostalim učesnicima foruma da približimo probleme invalidnih lica, kao na primjer: samim osobama sa invaliditetom, fizički zdravim građanima, poslovnom sektoru, medijskim kućama, osoblju u institucijama vlasti, donosiocima raznih odluka, svim ostalim koji imaju želju da aktivno učestvuju u unapređenju razvoja civilnog sektora.
Nisam opširno opisivao Standardna Pravila UN i zakonska rješenja Rep. Srpske, jer bi tekst bi preopširan i zamoran čitaocima foruma, ali je suština da svaka država članica UN treba da obezbijedi implementaciju ovih pravila u punom kapacitetu. U narednom periodu pomenut ću neka pravila, radi ilustracije gdje se najviše vrši ili može nenamjerno vršiti diskriminacija prema invalidnim osobama.
Naravno, ova tema traži i primjereno korištenje literature pa navodim sledeće izvore: Službeni glasnici Republike Srpske, Standardna Pravila UN, Madridska deklaracija, Pekinška deklaracija i članci sa interneta pretežno iz zemalja okruženja.
Kažeš da u tvom gradu nepostoje ustanove gdje bi se moglo volontirat. Otiđi u Udruženje paraplegičara pa im predloži volontiranje. Vidjet ćeš da će prihavtit tvoj predlog a onda na posao.
Narednih dana opista ću na koji način se može družiti sa invalidnim osobama.

P.S. Koristim latinicu, kako bi ovu temu mogli da prate i građani FBiH, jer se ova tema tiče i njih.

Čičak svaka čast. I to je veliki vid pomoći. Za tebe novčano mali izdatak koji te duhovno obogatio a za njih moralna podrška.

Kakvu pomoc pruza drzava invalidima? Ima radna mjesta za njih? Obezbjedila im je dobru saobracajnu infrastrukturu? Obezbjedila im je pomagala?

_________________
Ali, izvinite, što se vi brinete kakvi ste u očima drugih ljudi i šta se o vama misli i zna? Kao da je to važno? Važno je koliko čovjek ima od života i šta u životu načini od sebe, od svoje sredine i svoga potomstva.

Slučajno ste sreli ili poznajete gluhu osobu koja vam se obraća. Šta bi trebali da prethodno znate da komunikacija uspješno završi.

Druženje sa osobama koje su gluhe

Ne postoji ništa što bi vas trebalo plašiti da se počenete družiti ili ukazat pomoć gluhim osobama ili nagluhim. Oni mogubiti jednako sposobni da govore skoro kao i oni koji čuju, a može se dogoditi da koristite veoma oganičen jezik tako da ustavri komuniciraju samo sa osnovnim gestovima.
Stvar je u tome da nismo svi jednaki. Gluha osoba koju srećete na poslu može biti potpuno drugačija od vašeg djeda koji postepeno gubi sluh.
Sa sljedećim preporukama bićete bolje pripremljeni da se snađete u različitim situacijama pri susretu sa gluhom odnosno nagluhom osobom, bilo to situacija društvene prirode, neka urgentna situacija ili na poslu.
- Pitajte osobu koja je gluha kako ona više voli da komunicira, da li čitajući sa usana, pišući ili gestovnim govorom. Pokušajte biti strpljivi, jer će vam se u većini slučajeva pri komuniciranju trebati više vremena.
- Nastojte da bude dovoljnoa svijetla (vidljivost). Ako ste napolju u vrijeme dana, nastojte da budete negdje u sjeni tako da odsjaj sunca nebude prejak.
- Da bi ste pridobili pažnju gluhe ili nagluhe osobe, možete ili mahnuti rukom, taknuti nježno rame osobe, zatreptati svjetlom ili zatoptati po podu ako je on drveni a sa tim će se prenijeti vibracije.
- Ako ste muška osoba, trebate znati da kosmatost vašeg lica može uticati na komunikaciju sa gluhom osobom. Neki ljudi mogu čitati sa usana onih koji nose brkove ili bradu, ali najčešće se smatra da je to nemoguće. Nemojte odustati i pokušajte naći drugi način komuniciranja.
- Nemojte vikati. U većini slučajeva ovo jednostavno ništa neznači.
- Iako neki ljudi čitaju sa uasna veoma dobro, takvo čitanje je ipak nesavršeno. U većini slučajeva, može se razumjeti 35% od onog što je rečeno, a ostatak je najobičnije pogađanje. Pokušajte da dijelovi razgovora koji se izmjenjuju budu što kraći. Kad god je to moguće pokušajte umanjiti ili izbjeći buku u pozadini. Nastojte da vaše lice bude u liniji gledanja. Ako osoba pokazuje znakove konfuzije ili nerazumijevanja, pitajte da li je razumjela/razumio šta ste upravo rekli i ponovite vaše izjave ako je to neophodno. Čak i ako izgleda da vas osoba savršeno razumije i prati šta govorite, ipak pitajte.
- Modelirajte vaš glas i šablone govora. Ako normalno govorite veoma tiho, pokušajte svjesno govoriti glasnije. Ako obično govorite brzo, pokušajte usporiti. Znamo da je to ponekad teško upamtiti ali pomaže i jednom i drugom.
- Za većinu gluhih osoba komunikacija na nivou jedan sa jednim je mnogo lakša nego u situacijama kad grupa ljudi komunicira. Ako se nađete u situaciji kad komunicira grupa ljudi, a jedan od učesnika je gluha osoba, pokušajte dat do znanja kratkim upustvom gluhoj osobi šta se dešava. Ako je to povezano sa radom, nađite vremena da napišete dobre zabilješke i podijelite ih sa učesnikom. Pitajte da li je razumio/la šta se dešavalo, a ako treba razjašnjenje kod pojedinih stvari, dajte ga.
- Neke gluhe osobe govore loše zbog slabog školovanja. Nemojte biti iznenađeni ako vam njihov govor izgleda čudan. Ako nerazumijete, pitajte. A ako primate proizvod gluhe osobe preko releja, imajte na umu da je treća strana (relej operator) tu samo da prevodi. Nemojte govoriti stvari kao što su "reci joj da dođe ovdje". Gluha osoba je ona sa kojom vi razgovarate, a ne operator - obraćajte joj se u prvom licu jednine.
- Zapamtite svi oni koji zapošljavaju gluhu osobu ili intervjuišu gluhu osobu koja se javila na konkurs za posao: gluhe osobe su isto tako sposobne da vrijedno rade kao i svi drugi. Možda nisu u mogućnosti da odgovaraju na telefonske pozive, ali druge poslove mogu raditi sasvim dobro.
- Najvažnije od svega je: ne paničite! Gluhe osobe su isto što i mi, osim što njihove uši nerade dovoljno dobro.

U mojoj firmi radi gluvonijem čovjek sa kojim se odlično "ispričam".
On je naučio da "govori", tj toliko da ga mogu razumjeti, a on meni čita sa usana. Pri tom pričam sporije i tiho, skoro nečujno da ne bih skretala pažnju, a njemu i nije potrebna jačina mog glasa.
Osim što je naučio da govori (iako je od ranog djetinjstva gluvonijem) meni on nekad tako približi neki opis gestikulacijom bolje nego riječima, pogotovo kad je šala u pitanju.

Inače, ima razvijen osjećaj tako da mu se ne treba posebno skretati pažnja, vozi auto bez problema jer osjeća rad motora, osjeća pokret iza sebe, vispren je i uočava sve mnogo brže nego druge osobe.

_________________
Kultne teme banjaluka foruma

Evo prilike da svog radnog kolegu upoznaš sa ovim upustvom, pa neka on da svoj komentar. Ako ima predlog dopune još bolje, jer je najmjerodavnije kada u njigovoj izradi učestvuje i invalidna osoba.
Da bi ova upustvo a i ostla koja ću napisat u praksi pomogla , predlažem da učesnici koji prate ovu temu oštampaju potrebno upustvo, desetak stranica A4 formata sa fontom slova 14 i podijele u komšiluku invalidne osobe. Na taj način više će se njegovih komšija upoznat o načinu pružanja pomoći i oni koji su bili nesigurni u sebe, počet će se družiti sa invalidnom osobom.

Peki, a moj post?

_________________
Ali, izvinite, što se vi brinete kakvi ste u očima drugih ljudi i šta se o vama misli i zna? Kao da je to važno? Važno je koliko čovjek ima od života i šta u životu načini od sebe, od svoje sredine i svoga potomstva.

Neka upustva koja će poboljšati našu komunikaciju sa osobama koje otežano govore.

Druženje sa osobama koje otežano govore

- Sačekajte i ne usakčite da završite rečenicu koju vi mislite da hoće izgovoriti. Trudite se da pažljivo slušate i pokušajte da razumijete što osoba govori.
- Nepretvarejte se da ste se razumjeli, ako stvarno niste. Zamolite osobu da izgovori to još jednom što ste razumjeli da biste se uvjerili da ste dobro razumjeli.
- Ukoliko osobi koja ima teškoća u govoru neko pomaže u sporazumijevanju, koristite to lice kao "prevodioca", odnosno nemojte se upuštat u direktan razgovor sa trećom osobom.

I koliko ima invalidnih osoba na forumu?