Nekidan mi prijateljica priča o svom bratu. Mali se ne skida sa kantera, u stanju je po 9 sati provesti sjedeći za kompjuterom. Jedno vrijeme je bio prvi u svijetu, da bi nakon povratka sa ekskurzije pao na dvjesta i neko mjesto, što je naravno bila tragedija i morao se dobro potruditi da se vrati u top 10.
Mogu misliti kolika je to zaraza, ne daj Bože nikome samo mogu da kažem. Drago mi je što ipak spadam u generaciju koja je znala za igralište, blato, snijeg, selo, vozanje biciklom i rošulama i crtani prije dnevnika. Mislim da je danas najteže biti roditelj. Naravno da je nekome ko je djetinjstvo proveo kod bake na selu ili igrajući se sa djecom iz ulice neshvatljivo što se njegovo dijete druži preko internetske mreže i igra igrice. Ali ono nije naučilo drugačije. Sve je u načinu vaspitanja, bitno je dijete na pravi način odvući od kompjutera i naučiti ga na to da kvalitetno provodi svoje slobodno vrijeme, da se bavi sportom, sviranjem, jezicima,...
Ma ko zna na kojoj je to listi... neka dječija vjerovatno