Већ дуго људи који живе у центру БЛ кукају на форуму како имају проблема са паркирањем, како не могу ни паркирати у своју гаражу од силних погрешно паркираних аута. А то је само један од проблема који носи живот у центру неког града.
Centar je postao romantična, ali i nepraktična opcija
Zagreb, Opatička ulica: Gornji grad u podne. Zatvoreni lokali, rijetki prolaznici i automobili. Noću je još gore.
Prije dvadeset godina s tim je problemom glavu razbijala zapadna Europa, prije deset Ljubljana. Sada je problem došao i do nas, i zaprepastio nas onako kako nas uvijek “zaprepaste” fenomeni koje se jasno moglo predvidjeti. Tako smo se i mi, najednom i neočekivano, jedno jutro probudili i otkrili da nam - vidi sad - zamiru središta grada.
Zamiranje centra - taj fenomen s kojim su ratovali brojni razvijeni gradovi - u Hrvatskoj je zarazio u većoj ili manjoj mjeri nekoliko urbanih središta. Pritom svaki od njih ima svoje specifične, lokalne nijanse.
U Zagrebu je urušavanje centra rezultat ekspanzije trgovačkih centara, ali i veličine grada s kojom pod ruku ide i više vožnje, duži “commuting”, više problema s parkingom, dulji radni dan. Za većinu zaposlenih koji su postali dnevni nomadi u automobilu, centar je postao romantična, ali nepraktična opcija.
U Dubrovniku centar grada je zamro u potpuno drukčijim okolnostima i iz posve drugih razloga. Onima koji to ne znaju zvuči nestvarno činjenica da skupi i navodno elitni grad poput Dubrovnika nema niti jedan pravi šoping-centar te da Dubrovčani i danas moraju putovati do Splita da bi kupili nevjerojatne tričarije. U Dubrovniku stoga šoping-centri nisu ispraznili centar, to je učinio turizam. U centru grada trgovački kvadrati postali su naprosto predragocjeni da bi se koristili i za što osim servisa turizma. Tome su pridonijele i neke nerazumne odluke, poput one da se u starom gradu prenamijeni ribarnica.
Posljedica je ta da Dubrovnik danas živi kao dvoglavi grad: ima povijesni centar kao turističku scenografiju i pozornicu oficijelnog javnog života i ima Gruž u kojem su komunikacije, ribarnica, luka, tržnica i većina radnih mjesta.
Splitski slučaj kombinacija je zagrebačkog i dubrovačkog. U Splitu je bujanje šoping-centara počelo još početkom dekade, ali su oni zbog specifičnog poluotočkog položaja bili daleko od centra. Pravi udar na središte prouzročilo je otvaranje Kerumova Jokera koji nije bio samo ogroman, nego je uključivao večernji segment (kina, restoran), a k tomu je bio relativno blizu centru i nudio ono što je u Splitu nužan preduvjet trgovini: neograničeni besplatan parking. Posljedice su se odmah osjetile. Već za nekoliko mjeseci iz centra su se u Joker iselili McDonald’s i niz robnih marki, a knjižare i kina na Brodarici pregazili su one u centru.
Drugi čimbenik bio je turizam. Premda je to slabo poznato, Split je najveći pobjednik hrvatskog turizma u ovom desetljeću, s rastom koji je nekih godina bio i dvoznamenkast. S jedne je strane postao city break destinacija, s druge je počeo primati kruzere, što je proizvelo blažu verziju dubrovačkog slučaja. Radnje koje su se nalazile u centru grada i služile lokalnom stanovništvu (recimo, željezarije, trgovine hrane, urari) počele su ustupati mjesto djelatnostima u striktnoj funkciji turizma: vinotekama i oleotekama, suvenirnicama, galerijama, fast foodovima.
U takvim okolnostima Split je postao dvosezonski grad. Od prvih jesenjih kiša do proljetne promjene vremena povijesni centar je posve pust, beživotan, bez sadržaja i slabo osvijetljen. Od Uskrsa do rujna život se s turistima vraća u grad, a onda se u njega počnu vraćati i domoroci, pjacete se napune kulturnim i ugostiteljskim sadržajima pa vam se koji put čini da ta “mala Barcelona” ne može biti isti onaj grad koji je do prije dva mjeseca izgledao kao da ga je stanovništvo nepovratno napustilo.
Splitsko središte od potpunog utrnuća brani još nekoliko komunalnih institucija. Neke od njih su kulturne (kazalište i tri preostala kina u centru). Druga, i najvažnija, je tržnica (Pazar), koja je tisućama Splićana još uvijek neizostavni obred. Treća je ribarnica, koju je Split, za razliku od Trogira, Makarske i Dubrovnika, uspio spasiti iako su svojedobno čak i konzervatori (!) predlagali da je se pretvori u - restoran. To se nije dogodilo, pa je danas peškarija turistička atrakcija baš zato što nije - prepuštena turizmu.
Zamiranje centra u Splitu nije neprepoznato kao problem. Postojao je niz inicijativa da se ono uspori, uključujući čak i tu da mali trgovci iz centra kolektivno i paušalno uplaćuju besplatni parking svojim kupcima na javnim parkiralištima. Nakon dolaska nove vlasti o takvim se inicijativama više ne govori, a kako i bi: današnji gradonačelnik bio je najveći profiter smrti središta, a kani joj pridonijeti gradnjom još jednog šoping-centra pod imenom Keri blizu sjeverne luke. Jedan od mnogih apsurda kerumovskog konflikta interesa je i taj da bi Kerum gradonačelnik spašavajući centar morao potpomagati vlastitu poduzetničku konkurenciju.
Postoji samo jedan način da se u gradu poput Splita spasi centar grada - a taj je dovesti ljude u centar ili po zabavi ili po poslu. Centar se može spasiti sa što više radnih mjesta i što više kulture, ali kulture koja nije muzej. Zato se ljutim na moje kolege novinare iz lokalnog tiska koji svakih nekoliko mjeseci započnu kampanju na “parazite” iz državnog aparata koji zauzimaju najbolje lokacije umjesto da ih prepuste turizmu. Doista, u Splitu se gradska uprava, sjedište ZZZO-a, porezni ured, ortopedsko lječilište i privredna komora nalaze na frontalnom dijelu Rive ili odmah uz nju. Kad bi sve te ustanove izbacio iz centra, grad bi vjerojatno dobro unovčio te prostore turizmom. Ali, rez koji predlažu moji dobronamjerni, no lakomisleni kolege definitivno bi ubio središte grada i konačno pretvorio centar Splita u beživotnu scenografiju za turiste.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
Ja zivim u centru i ne mogu da se sjetim kada mi je smetala buka, i ne zbog toga sto sam gluv, vec zato sto je nema!!!