Naucena bespomocnost je najveci problem ovdasnje omladine, slozicete se..
Evo nekoliko zanimljivih citata koje izguglah, da njima pocnem ovu temu:
Citiraj:
Generacije koje su živjele na Balkanu u posljednjih devedeset godina naucile su da je trud
cesto uzalud. Mnogi naši roditelji su po tri puta pravili dom za svoga kratkog života, dok je u
sretnijim društvima normalno da tek svaka treca generacija pravi kucu iz temelja.
Bespomocnost našeg covjeka je naucena! On ju je stekao u nekim teškim vremenima koja su
uglavnom iza nas, ali su njegov um i svijest zarobljeni u tim tegobnim vremenima.
Drugi razlog pasivnog odnosa Bosanaca jeste socijalisticka prošlost u kojoj se država
'brinula' za sve. Sada kada više država nije - niti želi biti - jedini agent razvoja, ranije stecene
navike pasivnog oslanjanja na državu predstavljaju kocnicu razvoja.
cesto uzalud. Mnogi naši roditelji su po tri puta pravili dom za svoga kratkog života, dok je u
sretnijim društvima normalno da tek svaka treca generacija pravi kucu iz temelja.
Bespomocnost našeg covjeka je naucena! On ju je stekao u nekim teškim vremenima koja su
uglavnom iza nas, ali su njegov um i svijest zarobljeni u tim tegobnim vremenima.
Drugi razlog pasivnog odnosa Bosanaca jeste socijalisticka prošlost u kojoj se država
'brinula' za sve. Sada kada više država nije - niti želi biti - jedini agent razvoja, ranije stecene
navike pasivnog oslanjanja na državu predstavljaju kocnicu razvoja.
(http://docs.google.com/viewer?a=v&q=cac ... Lb6x0qORWg)
Citiraj:
Iako su psiholozi to kod ljudi primjećivali i ranije, naziv “naučene bespomoćnosti” dodijelio je američki psiholog Martin Seligman radeći istraživanja prvo na psima, a onda i na ljudima. Pojam označava pasivno prihvaćanje neugode, bez pokušaja bijega i kontroliranja situacije. Takvo stanje naučene bespomoćnosti proizlazi iz prethodnih iskustava živog bića koje je izlaganjem bolnoj ili neugodnoj situaciji naučilo da nad njom nema kontrole. Ta naučena reakcija generalizira se onda i na one situacije u kojima zapravo postoji mogućnost bijega odnosno kontrole. Osobe s naučenom bespomoćnošću lagano odustaju od svojih ciljeva ako su nekoliko puta doživjeli neuspjeh u njihovom ostvarenju, apatične su, nemotivirane, depresivne, pesimistične. Intenzitet doživljaja naučene bespomoćnosti ovisi o tome što osoba smatra da uvjetuje njezinu bespomoćnost – ona sama ili neki vanjski činitelji. Pretpostavlja se da se učinci voodoo-a, od blagih poteškoća pa do smrti, mogu pripisati naučenoj bespomoćnosti jer žrtve vjeruju da su bespomoćne.
Mnogi zarobljenici u logorima umiru od bespomoćnosti. Njima se govori i uvjerava ih se da okolina, tj. čuvari imaju potpunu moć nad njima. Bruno Bettleheim, psiholog i preživjeli zarobljenik nacističkog logora iz 2. svjetskog rata kaže da su logoraši postajali “hodajući leševi” u onom trenutku kada su odustali truditi se utjecati na ono što im se događa.
Naučena bespomoćnost onemogućava novo učenje i prilagođavanje. Kada ljudi prestanu tražiti načine da kontroliraju situacije u kojima se nalaze, oni ih prestaju i nalaziti. Oni ostaju bespomoćni jer se takvima osjećaju, a osjećaj poraženosti ljepljivo se zadržava.
Naučena beznadežnost
Nastavljajući istraživanje iz ovoga područja, psiholozi su pronašli da naučena bespomoćnost može voditi i goroj formi – naučenoj beznadežnosti. Naučenom beznadežnošću može se objasniti, na primjer, depresija. Depresija se, prema ovom stajalištu, pripisuje negativnom razmišljanju u kojem ljudi okrivljuju sebe za negativne događaje u životu, vide uzroke tih događaja kao trajne, te pretjeruju u generaliziranju neke svoje slabosti primjenjujući to na mnoga područja života.
Istraživanja, kako na ljudima, tako i na životinjama, pokazuju da naučena beznadežnost ima za posljedicu pad imuniteta i brži rast tumora. Robert Griffith navodi longitudinalno istraživanje započeto 60-ih, a završeno 90-ih godina na klinici Mayo (SAD). Šezdesetih godina ljudi su ispitivani skalom pesimizam-optimizam i podijeljeni su u tri grupe – optimisti, pesimisti i miješani. U tom trenutku njihova prosječna očekivana duljina života bila je još petnaestak godina. Nakon 30 godina provjereno je koji su od njih bili živi, a koji su umrli. Rezultati pokazuju da je pesimizam bio povezan s većom stopom smrtnosti: 10% veći pesimizam bio je povezan s 19% povećanom smrtnošću.
S druge strane, optimisti vjerojatnije traže liječničku pomoć ako osjete zdravstveni problem, vjerujući da će biti izliječeni, dok su pesimisti manje skloni uopće tražiti pomoć.
Važno je pitanje može li se pesimist pretvoriti u optimista, i ako da, vodi li to većoj stopi preživljavanja? Martin Seligman, od kojeg su ova terminologija i istraživanja krenula, vjeruje da je to moguće.
Naučeni optimizam
Ljudi koji nauče zadržati optimizam mogu, ne samo izbjeći depresiju, nego i poboljšati fizičko zdravlje. To pokazuju rezultati istraživanja Seligmana i Buchanana na pesimističnim studentima. Nakon radionica u kojima su učili socijalne vještine i kognitivne strategije sučeljavanja, studenti su imali manje zdravstvenih problema, te su preuzeli aktivniju ulogu u održavanju svoga zdravlja.
Analizirajući u SAD-u govore u predizbornim kampanjama prema zastupljenosti optimizma, Seligman je 1988. predvidio rezultate predsjedničkih i senatskih izbora točnije nego iskusni politički prognozeri.
Eksperimenti pokazuju da, iako im je ponuđena novčana naknada za točnost u procjeni, optimisti konzistentno precjenjuju svoje sposobnosti. Optimisti imaju niz pozitivnih iluzija o sebi koje im omogućavaju da zadrže dobro raspoloženje i zdravlje, bez obzira na materijalno bogatstvo. Optimisti su otporniji na zarazne bolesti i bolje se othrvavaju kroničnim bolestima u srednjim godinama. Jedno istraživanje je pokazalo da je 15 od 16 najpesimističnijih muškaraca umrlo od drugog srčanog udara, dok se isto to dogodilo svega petorici od 16 najoptimističnijih.
Nakon nekog neuspjeha, Seligman preporuča da se, umjesto pretjeranog mozganja o tome, radije učini nešto ugodno što će, barem u početku, otkloniti misli s problema. Naime, ukoliko se o problemima razmišlja na negativan način, broj rješenja do kojih se dolazi manji je nego nakon prakticiranja nečega što je ugodno i što jača samopouzdanje. Tehnika “samo-oraspoloživanja” nije lagana za naučiti, i većini je ljudi potrebno više tjedana da je svladaju, ali pozitivni rezultati su dobro potkrijepljeni.
Stoga je više no očito da načini razmišljanja igraju veliku ulogu u čovjekovom zdravlju. A ljudi mogu birati kako će razmišljati. Prije svega o sebi i svojim mogućnostima nošenja sa situacijama u kojima se nalaze. Razmišljanja tipa “Ja nikad nemam sreće”, “To se samo meni može desiti” ili “Koja sam ja budala” karakteriziraju naučenu bespomoćnost. Razmišljanja tipa “Dogodilo se danas, ali ne mora drugi put.”, “I prije mi se dogodilo da mi nešto nije uspjelo, ali sam to ipak zadovoljavajuće riješio/riješila”, ili “Danas mi je stvarno tolerancija manja, ali inače mi to dobro ide.” karakteristična su za optimizam. Stilovi razmišljanja mogu postati navike. Zašto da to onda ne budu dobre, zdrave navike?
Mnogi zarobljenici u logorima umiru od bespomoćnosti. Njima se govori i uvjerava ih se da okolina, tj. čuvari imaju potpunu moć nad njima. Bruno Bettleheim, psiholog i preživjeli zarobljenik nacističkog logora iz 2. svjetskog rata kaže da su logoraši postajali “hodajući leševi” u onom trenutku kada su odustali truditi se utjecati na ono što im se događa.
Naučena bespomoćnost onemogućava novo učenje i prilagođavanje. Kada ljudi prestanu tražiti načine da kontroliraju situacije u kojima se nalaze, oni ih prestaju i nalaziti. Oni ostaju bespomoćni jer se takvima osjećaju, a osjećaj poraženosti ljepljivo se zadržava.
Naučena beznadežnost
Nastavljajući istraživanje iz ovoga područja, psiholozi su pronašli da naučena bespomoćnost može voditi i goroj formi – naučenoj beznadežnosti. Naučenom beznadežnošću može se objasniti, na primjer, depresija. Depresija se, prema ovom stajalištu, pripisuje negativnom razmišljanju u kojem ljudi okrivljuju sebe za negativne događaje u životu, vide uzroke tih događaja kao trajne, te pretjeruju u generaliziranju neke svoje slabosti primjenjujući to na mnoga područja života.
Istraživanja, kako na ljudima, tako i na životinjama, pokazuju da naučena beznadežnost ima za posljedicu pad imuniteta i brži rast tumora. Robert Griffith navodi longitudinalno istraživanje započeto 60-ih, a završeno 90-ih godina na klinici Mayo (SAD). Šezdesetih godina ljudi su ispitivani skalom pesimizam-optimizam i podijeljeni su u tri grupe – optimisti, pesimisti i miješani. U tom trenutku njihova prosječna očekivana duljina života bila je još petnaestak godina. Nakon 30 godina provjereno je koji su od njih bili živi, a koji su umrli. Rezultati pokazuju da je pesimizam bio povezan s većom stopom smrtnosti: 10% veći pesimizam bio je povezan s 19% povećanom smrtnošću.
S druge strane, optimisti vjerojatnije traže liječničku pomoć ako osjete zdravstveni problem, vjerujući da će biti izliječeni, dok su pesimisti manje skloni uopće tražiti pomoć.
Važno je pitanje može li se pesimist pretvoriti u optimista, i ako da, vodi li to većoj stopi preživljavanja? Martin Seligman, od kojeg su ova terminologija i istraživanja krenula, vjeruje da je to moguće.
Naučeni optimizam
Ljudi koji nauče zadržati optimizam mogu, ne samo izbjeći depresiju, nego i poboljšati fizičko zdravlje. To pokazuju rezultati istraživanja Seligmana i Buchanana na pesimističnim studentima. Nakon radionica u kojima su učili socijalne vještine i kognitivne strategije sučeljavanja, studenti su imali manje zdravstvenih problema, te su preuzeli aktivniju ulogu u održavanju svoga zdravlja.
Analizirajući u SAD-u govore u predizbornim kampanjama prema zastupljenosti optimizma, Seligman je 1988. predvidio rezultate predsjedničkih i senatskih izbora točnije nego iskusni politički prognozeri.
Eksperimenti pokazuju da, iako im je ponuđena novčana naknada za točnost u procjeni, optimisti konzistentno precjenjuju svoje sposobnosti. Optimisti imaju niz pozitivnih iluzija o sebi koje im omogućavaju da zadrže dobro raspoloženje i zdravlje, bez obzira na materijalno bogatstvo. Optimisti su otporniji na zarazne bolesti i bolje se othrvavaju kroničnim bolestima u srednjim godinama. Jedno istraživanje je pokazalo da je 15 od 16 najpesimističnijih muškaraca umrlo od drugog srčanog udara, dok se isto to dogodilo svega petorici od 16 najoptimističnijih.
Nakon nekog neuspjeha, Seligman preporuča da se, umjesto pretjeranog mozganja o tome, radije učini nešto ugodno što će, barem u početku, otkloniti misli s problema. Naime, ukoliko se o problemima razmišlja na negativan način, broj rješenja do kojih se dolazi manji je nego nakon prakticiranja nečega što je ugodno i što jača samopouzdanje. Tehnika “samo-oraspoloživanja” nije lagana za naučiti, i većini je ljudi potrebno više tjedana da je svladaju, ali pozitivni rezultati su dobro potkrijepljeni.
Stoga je više no očito da načini razmišljanja igraju veliku ulogu u čovjekovom zdravlju. A ljudi mogu birati kako će razmišljati. Prije svega o sebi i svojim mogućnostima nošenja sa situacijama u kojima se nalaze. Razmišljanja tipa “Ja nikad nemam sreće”, “To se samo meni može desiti” ili “Koja sam ja budala” karakteriziraju naučenu bespomoćnost. Razmišljanja tipa “Dogodilo se danas, ali ne mora drugi put.”, “I prije mi se dogodilo da mi nešto nije uspjelo, ali sam to ipak zadovoljavajuće riješio/riješila”, ili “Danas mi je stvarno tolerancija manja, ali inače mi to dobro ide.” karakteristična su za optimizam. Stilovi razmišljanja mogu postati navike. Zašto da to onda ne budu dobre, zdrave navike?
(http://www.natasa-miljkovic.com/forum/v ... sc&start=0)
Citiraj:
Pokopane emocije i nauceno samosazaljenje
Cesto se spominje pojam 'naucena bespomocnost' kad se govori o depresiji a i sire. Ovo vjerojatno ima veze s tim. Nauceno samosazaljenje je opasan skriveni unutarnji generator depresije. Radi se nemogucnosti, nesposobnosti, neznanju suocavanja sa nerazrijesenim emocijama, u nekom trenutku zivota. Onda opet u kasnijoj slicnoj situaciji afektivna memorija se reaktivira i postupimo kao prosli puta. I tako jos koji put i nastao je obrazac. Kad se suocim s emocijama koje ne znam razrijesiti, a emocije su inace snazna sila i nikome nije lako s njima, pokopam ih i kazem idem to zaboraviti. A pokopane emocije su prijeteci vulkan koji obicno izbija u najnezgodnijem trenutku. Umjesto da se suocimo s emocijama, priznamo si, tugujemo neko vrijeme na nacin na koji najbolje znamo, mi ih pokopamo i ignoriramo misleci da smo ih time razrijesili. Ali nismo. I sto se kasnije dogadja? Dodjemo u situaciju koja nalikuje onoj u kojoj smo bili prije dogadjaja kojemu je epilog bio bujica emocija koje ne znamo razrijesiti - recimo da je to emocionalno vezanje - i opet se upustamo u isto, podsvjesno misleci da cemo tako rijesiti konflikt od prije. Ali to je gomilanje nerazrijesenih osjecaja koji postaju sve veci i veci teret. Razocaranje za razocaranjem, i uvijek samosazaljenje je sve vece.
Ali mi to mozemo imati pod kontrolom. Iako se proslost ne moze izmijeniti mozemo se rijesiti tog naucenog samosazaljenja. Okrivljavamo druge, a sve je u nama, i problem i rjesenje i recept za sretan zivot. Nitko nam ne moze to pokvariti, jer mu to ne moramo dopustiti. Umjesto srljanja u nove 'karakteristicne situacije' - to moze biti i promjena posla - treba se suociti sa vlastitim osjecajima. Reci sebi: Nisam zadovoljan, frustrira me ovo ili ono, zelim promijeniti slijedece. Pa onda u akciju i pokusati mijenjati stvari, a ne bjezati. Bjezati mozemo od bilo cega samo ne od sebe. I od svojih pokopanih emocija. Ljudi bjeze na razlicite nacine. Zatrpaju se poslom, odaju se alkoholu, upustaju se u ljubavne avanture, mijenjaju posao, sele se. Ali ti pokopani osjecaji nas uvijek prate. Tek kad ih priznamo sebi, suocimo se s njima, oprostimo sebi i drugima koji su u tom sudjelovali, onda cemo ih otpustiti, razrijesiti, oni nece vise iz podsvijesti upravljati nasim zivotom nego ce se pretvoriti u svoju suprotnost, u mir, zadovoljstvo, pomirenje sa sobom i svijetom.
Prvi korak je otresti se naucenog samosazaljenja i posvijestiti si da mogu imati djelotvornu kontrolu nad svojim zivotom. Nevolja je sto nam taj nagomilani teret oduzima snagu, ruje iznutra i iscrpljuje 90% nase energije. Zato smo umorni, bezvoljni, nesocijalizirani, jednom rjecju depresivni. Dakle jedan od glavnih uzroka depresije su nerazrijesene emocije. To mogu biti i dobre emocije. Recimo diplomirali smo, i nismo to proslavili, uz prijatelje, veselje i opustanje nego je sve proslo onako. I to su nerazrijesene emocije, sreca koju smo potisnuli. Vjerujem da je to jednako opasno kao i nesreca koju potisnemo. Mozda zato narodne svadbe traju po tri dana
Cesto se spominje pojam 'naucena bespomocnost' kad se govori o depresiji a i sire. Ovo vjerojatno ima veze s tim. Nauceno samosazaljenje je opasan skriveni unutarnji generator depresije. Radi se nemogucnosti, nesposobnosti, neznanju suocavanja sa nerazrijesenim emocijama, u nekom trenutku zivota. Onda opet u kasnijoj slicnoj situaciji afektivna memorija se reaktivira i postupimo kao prosli puta. I tako jos koji put i nastao je obrazac. Kad se suocim s emocijama koje ne znam razrijesiti, a emocije su inace snazna sila i nikome nije lako s njima, pokopam ih i kazem idem to zaboraviti. A pokopane emocije su prijeteci vulkan koji obicno izbija u najnezgodnijem trenutku. Umjesto da se suocimo s emocijama, priznamo si, tugujemo neko vrijeme na nacin na koji najbolje znamo, mi ih pokopamo i ignoriramo misleci da smo ih time razrijesili. Ali nismo. I sto se kasnije dogadja? Dodjemo u situaciju koja nalikuje onoj u kojoj smo bili prije dogadjaja kojemu je epilog bio bujica emocija koje ne znamo razrijesiti - recimo da je to emocionalno vezanje - i opet se upustamo u isto, podsvjesno misleci da cemo tako rijesiti konflikt od prije. Ali to je gomilanje nerazrijesenih osjecaja koji postaju sve veci i veci teret. Razocaranje za razocaranjem, i uvijek samosazaljenje je sve vece.
Ali mi to mozemo imati pod kontrolom. Iako se proslost ne moze izmijeniti mozemo se rijesiti tog naucenog samosazaljenja. Okrivljavamo druge, a sve je u nama, i problem i rjesenje i recept za sretan zivot. Nitko nam ne moze to pokvariti, jer mu to ne moramo dopustiti. Umjesto srljanja u nove 'karakteristicne situacije' - to moze biti i promjena posla - treba se suociti sa vlastitim osjecajima. Reci sebi: Nisam zadovoljan, frustrira me ovo ili ono, zelim promijeniti slijedece. Pa onda u akciju i pokusati mijenjati stvari, a ne bjezati. Bjezati mozemo od bilo cega samo ne od sebe. I od svojih pokopanih emocija. Ljudi bjeze na razlicite nacine. Zatrpaju se poslom, odaju se alkoholu, upustaju se u ljubavne avanture, mijenjaju posao, sele se. Ali ti pokopani osjecaji nas uvijek prate. Tek kad ih priznamo sebi, suocimo se s njima, oprostimo sebi i drugima koji su u tom sudjelovali, onda cemo ih otpustiti, razrijesiti, oni nece vise iz podsvijesti upravljati nasim zivotom nego ce se pretvoriti u svoju suprotnost, u mir, zadovoljstvo, pomirenje sa sobom i svijetom.
Prvi korak je otresti se naucenog samosazaljenja i posvijestiti si da mogu imati djelotvornu kontrolu nad svojim zivotom. Nevolja je sto nam taj nagomilani teret oduzima snagu, ruje iznutra i iscrpljuje 90% nase energije. Zato smo umorni, bezvoljni, nesocijalizirani, jednom rjecju depresivni. Dakle jedan od glavnih uzroka depresije su nerazrijesene emocije. To mogu biti i dobre emocije. Recimo diplomirali smo, i nismo to proslavili, uz prijatelje, veselje i opustanje nego je sve proslo onako. I to su nerazrijesene emocije, sreca koju smo potisnuli. Vjerujem da je to jednako opasno kao i nesreca koju potisnemo. Mozda zato narodne svadbe traju po tri dana
(http://www.blog.hr/print/id/1622491457/ ... jenje.html)
Citiraj:
Pozaboravljali smo već srednjoškolsko gradivo o eksperimentima I.P. Pavlova sa psima. A nije trebalo, jer bi nam sad bilo od koristi da sebi i drugima objasnimo šta nam se dešavalo i dešava. Podsetiću vas da su ovi eksperimenti, izmedju ostalog, potvrdili da životinje umeju da uoče pravilnost u zbivanjima, ukoliko ta pravilnost postoji, a zatim da odaberu onu reakciju koja je najkorisnija za njih. Medjutim, kad u zbivanjima nema nikakve zakonitosti ili pravilnosti, nakon početne uznemirenosti i agresivnosti, izostaje bilo kakva reakcija, životinja pasivno trpi šokove, ali poremećaji u njenoj probavi svedoče o njenoj patnji. Polazeći od ovih istraživanja američki psiholog Martin Seligmann je postavio Teoriju naučene bespomoćnosti i potvrdio je kroz niz eksperimenata sličnih Pavlovljevim. I na ljudima su sprovedena odgovarajuća istraživanja (Hiroto) i ona su takodje potvrdila da se bespomoćnost uči u okonostima na koje nemamo uticaj ili koje percipiramo kao nekontrolisane. Naučena bespomoćnost (learned helplessness) je specifično psihičko stanje u kom dominira očekivanje da se zbivanja ili okolnosti ne mogu kontrolisati i da se sopstvenim delovanjem ne može na njih uticati. Posledica ovog očekivanog odsustva kontrole su smetnje u motivaciji, smetnje u učenju i poremećaji u emocionalnoj sferi.
Kad se osećanje bespomoćnosti raširi u grupi ili društvu, ona postaje sociološki fenomen koji se naziva „kultura naučene bespomoćnosti“, a ponekad i „kultura naučene socijalne zavisnosti“.
U američkoj psihologiji postoji veliko interesovanje za ovu pojavu, što je i razumljivo kad se zna da u USA i pored ogromnog ukupnog bogatstva, višedecenijskog neprekidnog ekonomskog rasta koji obezbedjuje više nego dovoljno radnih mesta, postoje velike grupe veoma siromašnog obojenog stanovništva (pre svih Crnaca i Indijanaca) koje ne pokazuju ni spremnost ni sposobnost da poboljšaju svoj materijalni i društveni položaj. Zašto su ovom pojavom pogodjeni baš Crnci i Indijanci, a ne svi siromašni gradjani USA? Naučnici uzroke vide u istoriji ovih grupa (ropstvo Crnaca, a zatim nakon ukidanja ropstva kontinuirana viševekovna diskriminacija, ista takva diskriminacija prema Indijancima). Pasivnost koja vlada u ovim zajednicama je motivisana percepcijom da za njih nema šanse, što je donekle i tačno, budući da su vrlo često nedovoljno obrazovani i osposobljeni za bolje plaćene poslove. Nedovoljno obrazovanje jeste objektivno najveći uzrok njihovog siromaštva, a siromaštvo je uzrok nedovoljnog obrazovanja. Ali tu ima još jedna „kvaka“: u drugim siromašnim slojevima je spremnost na učenje i stručno osposobljavanje daleko veće nego u crnačkim i indijanskim getima (tj. rezervatima) i tu pasivnost naučnici pripisuju naučenoj bespomoćnosti.
U USA su uvedene neke mere, koje, medjutim, ne samo da nisu bile od koristi, nego su, čini se, samo još više pogoršale stanje. Socijalna pomoć koja se deli siromašnima je nedovoljna za dostojanstven život, ali zato više nego dovoljna da socijalno zavisno stanovništvo ostane pasivno. Borba protiv rasne diskriminacije i pružanje jednakih šansi za zaposlenje crnim i belim radnicima i stručnjacima s jedne strane pomaže pojedincima da izadju iz siromaštva, ali s druge strane šteti zajednicama iz kojih su potekli, jer ovi pojedinci sa porastom svog standarda nakon zaposlenja vrlo brzo napuštaju geta, preseljavaju se u bolje krajeve grada i siromašna većina ponovo ostaje bez pozitivnih primera.
Ako su tačni zaključci do kojih se došlo kroz višedecenijska istraživanja da se bespomoćnost uči, ne samo na individualnom, nego i na kolektivnom planu i ne samo u toku života pojedinca, nego čak i mnogo više iz generacije u generaciju i ako se setimo naše celokupne istorije sve do današnjeg dana, onda imamo mnogo razloga za brigu. Turska okupacija, dva svetska rata sa pratećim ponižavanjima, zlostavljanjem, ubijanjem i čak nemilosrdnim istrebljenjem čitavih porodica i sela, pedesetogodišnja komunistička ponižavanja, obezvredjivanje svih kvaliteta i vrednosti. Pa onda Milošević! On i njegovi partijski drugovi su se najbolje snalazili u mutnom. Više od decenije su nas raznim smicalicama i podvalama sludjivali iz dana u dan. U mućenju naše ionako teško shvatljive situacije išli su toliko daleko da su čak donosili i tajne zakone (!!!). Ratovi u bivšoj SFRJ, embargo (koji veoma liči na geto), užasna propaganda protiv nas na svim svetskim medijima, inflacija, zatim kao šlag, bombardovanje 78 naših besanih, bespomoćnih noći. Pritom su akteri naše tragedije menjali pravila igre iz dana u dan. U tome su bili vrlo dosledni svi, počev od šefova mesnih kancelarija, preko Miloševića i njegovih ministara, pa do predstavnika medjunarodnih institucija. Onda smo 2000. nekako smogli snage, konsolidovali se, smenili Miloševićev režim i ponadali se na kratko da smo se oslobodili bar jednog balasta, ali je usledio novi nepredvidljivi tragični dogadjaj - atentantat na Zorana Djindjića. Ponovo smo se našli na dnu od kog smo se jedva malo odlepili. Sve vreme mi nismo imali jasnu predstavu o razlozima i izvoru naših nevolja, pa zato ni kako treba da se ubuduće ponašamo da nam se više nikad ne ponove. I danas, kad više nema ekstremno teških udara, mi ne uspevamo da razrešimo nagomilane rebuse. Većina stanovništva je veoma siromašna, naročito veliki broj izbeglica o kojim niko ne brine, što je samo po sebi otežavajuća okolnost. Nereformisana državna i ostala administracija nam i dalje neprekidno smišlja svaki dan nove sprave za mučenje kako bi uterala mito, sa sve nereformisanim sudstvom koje aminuje svaku nepravdu koja nam se učini. I danas neke političke stranke, kao Milošević do juče, igraju na kartu naše naučene bespomoćnosti, gaje je i podstiču. Radikali glume spasioce, svojom jakom retorikom u predizbornim kampanjama na trenutak probude nadu, ali se vrlo brzo ispostavi da su to samo pusta obećanja, LDP u otimičani za parčence vlasti ruženjem i ponižavanjem većinskog stanovništva, pokušava da se dodvori manjinama, susednim narodima ili nekim drugim zemljama, nameće nam krivicu za sve nesreće ovog sveta, optužuje za sve zločine na prostorima bivše SFRJ koristeći pritom stereotipe od kojih su već davno odustali i naši naljući neprijatelji, budući da već odavno deluju potpuno neprimereno. Koštunica i njegovi deluju uvek neefikasno, smušeno, šta god radili, što će reći i sami zrače bespomoćnošću, a DS medju svima njima mi liči na samohranu majku sa gomilom musave, nevaspitane dečurlije koja zna samo da cvrči „daj“ pa „daj“ i sa kojom ne zna ni šta će ni kuda će. Tajkuni i njihov pokrovitelj, DB, neguju našu pasivnost, jer im ona omogućava da nastave da pljačkaju ono što im je dosad nekim čudom promaklo. I velikim silama se, izgleda, čini da će lakše razmrsiti balkansko klupko ako se gradjani Srbije što više pasiviziraju. Dakle, izgleda da naša bespomoćnost odgovara svima, samo ne nama običnim gradjanima.
Već najmanje dve decenije mi se nalazimo izmedju čekića i nakovnja, izmedju opasnosti koje stvarno ili fiktivno prete sa strane i užasne, nehumane, bolesne unutrašnje politike, dobijamo elektrošokove sa svih strana, ni jednan nismo uspeli da izbegnemo, niti se dosad našla dobra duša koja bi nam objasnila zašto ih stvarno dobijamo. Kad se tu i tamo malo priberemo i odlučimo da se borimo za svoju budućnost, ne znamo protiv koga ili čega bismo pre. Kad na jedvite jade i tu odluku donesemo, izdaju nas oni koji su nas poveli ulivši nam nadu da možemo nešto da promenimo, a neprijatelji naših neprijatelja odjednom počnu da podržavaju naše neprijatelje (setite se npr. Gonzalesovog izveštaja).
Ovaj tekst nije žalopojka, ne volim da kukam. Ovo je samo pokušaj da jednim pogledom, izmedju dva treptaja, obuhvatim bar deo onih dogadjaja kroz koje smo provučeni, a da nismo znali pravila igre, koji su nas pogadjali, a da nismo imali nikakvog uticaja na njih, koji su bili deo našeg života, a da mi u njima nismo ni učestvovali - koji su nas, dakle, učili bespomoćnosti. Ovaj tekt takodje nema nameru da skine sa nas odgovornost, niti da optuži druge za naše nevolje. Naprotiv, on treba da posluži nama za našu „internu“ upotrebu, za naše učenje šta smo mogli da učinimo za sebe, a nismo, kao jedan od prvih koraka ka izlečenju naših dubokih povreda i bespomoćnosti kojoj su nas one naučile. I konačno, ovaj tekst je poziv svim gradjanima Srbije da prestanu da jedni drugima otežavaju već ionako tešku situaciju i ulože maksimalni napor da ublaže bespomoćnosti svojih sugradjana u nadi da će i oni uzvratiti istom merom. Sve što se u tom smeru učini biće korisno, počev od uzdržavanja od uvreda i ponižavanja, preko ekspliciranja tajnih pravila igre, pa sve do zalaganja za nove, transparentnije zakone i njihovo striktno poštovanje, reformu sudstva i ostalih institucija...
Kad se osećanje bespomoćnosti raširi u grupi ili društvu, ona postaje sociološki fenomen koji se naziva „kultura naučene bespomoćnosti“, a ponekad i „kultura naučene socijalne zavisnosti“.
U američkoj psihologiji postoji veliko interesovanje za ovu pojavu, što je i razumljivo kad se zna da u USA i pored ogromnog ukupnog bogatstva, višedecenijskog neprekidnog ekonomskog rasta koji obezbedjuje više nego dovoljno radnih mesta, postoje velike grupe veoma siromašnog obojenog stanovništva (pre svih Crnaca i Indijanaca) koje ne pokazuju ni spremnost ni sposobnost da poboljšaju svoj materijalni i društveni položaj. Zašto su ovom pojavom pogodjeni baš Crnci i Indijanci, a ne svi siromašni gradjani USA? Naučnici uzroke vide u istoriji ovih grupa (ropstvo Crnaca, a zatim nakon ukidanja ropstva kontinuirana viševekovna diskriminacija, ista takva diskriminacija prema Indijancima). Pasivnost koja vlada u ovim zajednicama je motivisana percepcijom da za njih nema šanse, što je donekle i tačno, budući da su vrlo često nedovoljno obrazovani i osposobljeni za bolje plaćene poslove. Nedovoljno obrazovanje jeste objektivno najveći uzrok njihovog siromaštva, a siromaštvo je uzrok nedovoljnog obrazovanja. Ali tu ima još jedna „kvaka“: u drugim siromašnim slojevima je spremnost na učenje i stručno osposobljavanje daleko veće nego u crnačkim i indijanskim getima (tj. rezervatima) i tu pasivnost naučnici pripisuju naučenoj bespomoćnosti.
U USA su uvedene neke mere, koje, medjutim, ne samo da nisu bile od koristi, nego su, čini se, samo još više pogoršale stanje. Socijalna pomoć koja se deli siromašnima je nedovoljna za dostojanstven život, ali zato više nego dovoljna da socijalno zavisno stanovništvo ostane pasivno. Borba protiv rasne diskriminacije i pružanje jednakih šansi za zaposlenje crnim i belim radnicima i stručnjacima s jedne strane pomaže pojedincima da izadju iz siromaštva, ali s druge strane šteti zajednicama iz kojih su potekli, jer ovi pojedinci sa porastom svog standarda nakon zaposlenja vrlo brzo napuštaju geta, preseljavaju se u bolje krajeve grada i siromašna većina ponovo ostaje bez pozitivnih primera.
Ako su tačni zaključci do kojih se došlo kroz višedecenijska istraživanja da se bespomoćnost uči, ne samo na individualnom, nego i na kolektivnom planu i ne samo u toku života pojedinca, nego čak i mnogo više iz generacije u generaciju i ako se setimo naše celokupne istorije sve do današnjeg dana, onda imamo mnogo razloga za brigu. Turska okupacija, dva svetska rata sa pratećim ponižavanjima, zlostavljanjem, ubijanjem i čak nemilosrdnim istrebljenjem čitavih porodica i sela, pedesetogodišnja komunistička ponižavanja, obezvredjivanje svih kvaliteta i vrednosti. Pa onda Milošević! On i njegovi partijski drugovi su se najbolje snalazili u mutnom. Više od decenije su nas raznim smicalicama i podvalama sludjivali iz dana u dan. U mućenju naše ionako teško shvatljive situacije išli su toliko daleko da su čak donosili i tajne zakone (!!!). Ratovi u bivšoj SFRJ, embargo (koji veoma liči na geto), užasna propaganda protiv nas na svim svetskim medijima, inflacija, zatim kao šlag, bombardovanje 78 naših besanih, bespomoćnih noći. Pritom su akteri naše tragedije menjali pravila igre iz dana u dan. U tome su bili vrlo dosledni svi, počev od šefova mesnih kancelarija, preko Miloševića i njegovih ministara, pa do predstavnika medjunarodnih institucija. Onda smo 2000. nekako smogli snage, konsolidovali se, smenili Miloševićev režim i ponadali se na kratko da smo se oslobodili bar jednog balasta, ali je usledio novi nepredvidljivi tragični dogadjaj - atentantat na Zorana Djindjića. Ponovo smo se našli na dnu od kog smo se jedva malo odlepili. Sve vreme mi nismo imali jasnu predstavu o razlozima i izvoru naših nevolja, pa zato ni kako treba da se ubuduće ponašamo da nam se više nikad ne ponove. I danas, kad više nema ekstremno teških udara, mi ne uspevamo da razrešimo nagomilane rebuse. Većina stanovništva je veoma siromašna, naročito veliki broj izbeglica o kojim niko ne brine, što je samo po sebi otežavajuća okolnost. Nereformisana državna i ostala administracija nam i dalje neprekidno smišlja svaki dan nove sprave za mučenje kako bi uterala mito, sa sve nereformisanim sudstvom koje aminuje svaku nepravdu koja nam se učini. I danas neke političke stranke, kao Milošević do juče, igraju na kartu naše naučene bespomoćnosti, gaje je i podstiču. Radikali glume spasioce, svojom jakom retorikom u predizbornim kampanjama na trenutak probude nadu, ali se vrlo brzo ispostavi da su to samo pusta obećanja, LDP u otimičani za parčence vlasti ruženjem i ponižavanjem većinskog stanovništva, pokušava da se dodvori manjinama, susednim narodima ili nekim drugim zemljama, nameće nam krivicu za sve nesreće ovog sveta, optužuje za sve zločine na prostorima bivše SFRJ koristeći pritom stereotipe od kojih su već davno odustali i naši naljući neprijatelji, budući da već odavno deluju potpuno neprimereno. Koštunica i njegovi deluju uvek neefikasno, smušeno, šta god radili, što će reći i sami zrače bespomoćnošću, a DS medju svima njima mi liči na samohranu majku sa gomilom musave, nevaspitane dečurlije koja zna samo da cvrči „daj“ pa „daj“ i sa kojom ne zna ni šta će ni kuda će. Tajkuni i njihov pokrovitelj, DB, neguju našu pasivnost, jer im ona omogućava da nastave da pljačkaju ono što im je dosad nekim čudom promaklo. I velikim silama se, izgleda, čini da će lakše razmrsiti balkansko klupko ako se gradjani Srbije što više pasiviziraju. Dakle, izgleda da naša bespomoćnost odgovara svima, samo ne nama običnim gradjanima.
Već najmanje dve decenije mi se nalazimo izmedju čekića i nakovnja, izmedju opasnosti koje stvarno ili fiktivno prete sa strane i užasne, nehumane, bolesne unutrašnje politike, dobijamo elektrošokove sa svih strana, ni jednan nismo uspeli da izbegnemo, niti se dosad našla dobra duša koja bi nam objasnila zašto ih stvarno dobijamo. Kad se tu i tamo malo priberemo i odlučimo da se borimo za svoju budućnost, ne znamo protiv koga ili čega bismo pre. Kad na jedvite jade i tu odluku donesemo, izdaju nas oni koji su nas poveli ulivši nam nadu da možemo nešto da promenimo, a neprijatelji naših neprijatelja odjednom počnu da podržavaju naše neprijatelje (setite se npr. Gonzalesovog izveštaja).
Ovaj tekst nije žalopojka, ne volim da kukam. Ovo je samo pokušaj da jednim pogledom, izmedju dva treptaja, obuhvatim bar deo onih dogadjaja kroz koje smo provučeni, a da nismo znali pravila igre, koji su nas pogadjali, a da nismo imali nikakvog uticaja na njih, koji su bili deo našeg života, a da mi u njima nismo ni učestvovali - koji su nas, dakle, učili bespomoćnosti. Ovaj tekt takodje nema nameru da skine sa nas odgovornost, niti da optuži druge za naše nevolje. Naprotiv, on treba da posluži nama za našu „internu“ upotrebu, za naše učenje šta smo mogli da učinimo za sebe, a nismo, kao jedan od prvih koraka ka izlečenju naših dubokih povreda i bespomoćnosti kojoj su nas one naučile. I konačno, ovaj tekst je poziv svim gradjanima Srbije da prestanu da jedni drugima otežavaju već ionako tešku situaciju i ulože maksimalni napor da ublaže bespomoćnosti svojih sugradjana u nadi da će i oni uzvratiti istom merom. Sve što se u tom smeru učini biće korisno, počev od uzdržavanja od uvreda i ponižavanja, preko ekspliciranja tajnih pravila igre, pa sve do zalaganja za nove, transparentnije zakone i njihovo striktno poštovanje, reformu sudstva i ostalih institucija...
(http://demokratija6oktobar.com/blog3/20 ... onost.html)
