|
Vrijeme je praznika. Samim tim ljudi su u posebnom raspoloženju i lakše im je da se odluče da obrate pažnju na nekoga na koga inače ne bi, da dijele (ili udjeljuju) darove, da čine nešto od čega će se osjećati bolje, odnosno boljim. Takođe, „sezona“ je i međunarodnih dana posvećenih brizi za invalidna lica, za djecu sa „posebnim potrebama“ pa se opet prigodno organizuju skupovi u to ime...dijele sa paketići, organizuju i posjećuju izložbe radova djece štićenika specijalnih ustanova, uključujući i domove za nezbrinutu djecu, odradi se nekoliko sezonskih protokolarnih obaveza...Jednostavno, sezona je kada se sjećamo onih za koje nas inače nije briga, osim ako su nas životne oklonosti stavile u poziciju da u našoj porodici imamo nekog čije prisustvo nam ne da da se tako ponašamo i ko je naš lični učitelj o čemu se u stvari radi.
Djeca i omladina, osobe sa tzv. „razvojnim poremećajima“ svih mogućih oblika i kombinacija, tzv. „invalidna lica“ zbog svih mogućih uzroka, ko su oni u stvari, i kakva je njihova uloga u društvu? Ili uopšte djeca i osobe koje su u takvim životnim situacijama koje nisu uobičajene (kao djeca koja su ostala bez roditeljskog staranja)? Zašto im se desilo to što im se desilo, i kako društvo koje sebe bar deklarativno naziva humanim može da za njih pronađe pravo mjesto?
Jedno je sigurno: njima nije potrebno sažaljenje, ne treba im milostinja, ne treba im usiljena a pogotovo ne sezonska ljubaznost. Njima, kao i svima uostalom, treba istinsko razumijevanje, prihvatanje i komunikacija s njima kao osobama, ličnostima koje samo imaju nešto drugačiji način ispoljavanja tjelesnih funkcija, ili drugačiji način izražavanja kroz svoje tijelo ili imaju bilo šta drugo znatno drugačije u svom životu u odnosu na većinu „normalnih“ osoba. Moguće da njihova različitost proizlazi i iz drugačijih okolnosti i drugačije perspektive kojom „vide“ i sagledavaju ovaj svijet u kojem su se našli i u kojem su jednostavno po nečemu drugačiji. Ali sigurno nisu drugačiji po svojoj suštini, po potrebama za razumijevanjem prihatanjem, uvažavanjem... Nemojmo ih odmah krstiti „poremećenima“, „defektnima“ ,„invalidima“...bar ne tako olako, prije nego što pogledamo i drugu stranu medalje.
A evo zašto: čovjek koji je tjelesno, psihofizički „normalan“, ali koji nije u stanju da razmišlja i o kome i i o čemu drugom osim o sebi i svom ineteresu, i koji je samim tim u stvari parazit na ovoj planeti (i kakvih je na žalost prepuna naša sadašnja civilizacija) on možda nije invalid kada je riječ o tjelesnim i psihičkim funkcijama, ali je potpuni invalid kada je riječ o nečem mnogo važnijem! On je invalid u duši, jer je prirodno stanje duše simbioza sa cjelokupnim postojanjem, a ne parazitizam, tako karakterističan za današnjeg čovjeka, pogotovo za one koji u svojoj stalnoj jurnjavi za „uspjehom“ gaze preko drugih, živih i mrtvih, ne osvrćući se na potrebe drugih ljudi ali i drugih životnih oblika kao što su životinje i biljke, samo ih koristeći za svoje svrhe.
I pitam se, da li su onda npr. djeca sa „Down“ sindromom, autizmom ili drugim „poremećajima“ koja su nesposobna za laž, obmanu i spletke, invalidi, ili su invalidi ovi, navodno zdravi „ljudi“, koji peru svoje nečiste savjesti time što će se jednom godišnje pojaviti na kakvoj izložbi njihovih radova i kupiti neki likovni rad, ili će im udijeliti kakv paketić, okrenuti se i otići da nastave svoju jurnjavu uništavajući i sebe i druge. Malo je onih koji imaju stvarni osjećaj za OSOBE sa problemima, i koji sve što rade rade iz iskrena srca. Ostali su tu za slikanje i prikazivanje, ili po službenoj dužnosti.
Kada je riječ o djeci i uopšte osobama sa bilo kojim tipom „poremećaja“ ili problema, možda je najbolje da ih se posmatra jednostavno kao na osobe sa da tako kažem nestandardnim načinom funkcionisanja. Ako prihvatimo vrlo uspjelu usporedbu da je tijelo tek vozilo duše, da je prava suština čovjeka njegova duša koja se tek spretnije (kod „zdravih“) ili manje spretno (kod „invalidnih“) ispoljava kroz naše tijelo, onda će nam biti lakše da shvatimo da ponekad nekog razdrndanog izudaranog „fiću“ kojem sve baš ne radi kako treba, ponekad vozi izvanredan vozač i da je takvom vozaču mnogo teže voziti svoje vozilo, nego nekom prosječnom ili čak vrlo traljavom vozaču neko vozilo koje besprijekorno funkcioniše i nema čak ni ogrebotinu na šasiji. Ali vozilo bez vozača ne vrijedi ništa, pa tako ni tijelo bez svoje suštine: duše. Zato, kada vidimo pred sobom osobu koja možda ima određene probleme u korištenju svog tijela ili drugih psihofizičkih mehanizama na koje smo mi navikli i uzimamo ih zdravo za gotovo, obratimo pažnju na ono unutra, pogledajmo da li tamo negdje čuči neko vrlo vrijedan da ga upoznamo i da mu pokažemo da ga cijenimo, bez obzira na to što i nije baš u svemu kao mi. Možda ćemo naći nekog sebi bliskog, možda nećemo, ali svakako zaslužuje da mu PRUŽIMO PRILIKU!
Kada su u pitanju roditelji djece sa „razvojnim poremećajima“ i njihova objektivna muka u svijetu i društvu u kakvom se nalazimo, da im se pruži malo drugačiju perspektivu može se otići i dalje u usporedbama: zamislite da vam je neko povjerio da odgajate vanzemaljca! Da baš tako! Sasvim je sigurno da od njega nećete ni očekivati da u svemu nalikuje na ostale stanovnike ove planete, ali je opet sasvim sigurno i da ga za početak možete (i morate) prihvatiti takvog kakav jeste i da mu možete pomoći da se, najbolje što mu njegove mogućnosti dozvoljavaju, osposobi za život u okruženju u kojem se našao, da mu pružite priliku da ima ispunjen i smislen život.
Jer najviši smisao života na ovoj planeti i jeste kako na što više načina ispoljiti ljubav, razumijevanje i prihvatanje prema svemu što postoji kroz saradnju i stalno učenje o životu. Svakako je da je zadatak odgajanja nestandardnog djeteta mnogostruko teži od odgajanja „normalnog“ djeteta, ali ne znamo mi da li je to blagoslov ili „kazna“, i samo mi smo ti koji odlučujemo da li će se to pretvoriti u noćnu moru ili u sasvim novi izvor iskustava i sticanja novih saznanja o životu i odnosima među ljudima. Samo mi određujemo da li ćemo naše djelatnosti pretvoriti u nešto prazno, ili čak bljutavo i bezukusno pa i mučno, ili ćemo svoja djela prosvijetliti svjetlošću istinske ljubavi, i napuniti ih smislom postojanja: usrećivanjem drugih i kroz to ispunjavanjem i usrećivanjem i sebe samih.
Ako prihvatimo da je život jedna velika škola za sve, onda je sasvim sigurno da završni ispit nećemo položiti dok stvari ne postavimo na svoje pravo mjesto. A nećemo ih postaviti sve dok sa svim ljudima (i bićima uopšte), a pogotovo onima koji nevješto ili čak nikako koriste naše uobičajene načine komunikacije, ne uspostavimo onaj pravi i jedini razgovor nad razgovorima: razgovor duše.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
