banjalukaforum.com

Ako izuzmemo bolest i rat, onda je starost jedna od najgorih stvari kojima se prosjecan pojedinac mora suociti.
Nisam puno razmisljao o starosti, ali prije nekoliko godina sam poceo raditi u bolnici(u inostranstvu) i kraj jednog kreveta gdje je lezala jedna starica stojalo je nekoliko slika. Na jednoj slici je bila prekrasna djevojka i kad sam pitao ko je to, misleci da je to njena kcerka mozda, jer je slika izgledala stara dobio sam odgovor da je to slika te starice.
Nikako nisam mogao vjerovati da je ova prekrasna djevojka sa slike sada "matora sa licem aligatora", sto kaze bora corba.
Sta vise, medju slikama je bila i slika djeteta od 2-3 godine(beba) i to je bila takodje ta starica.
Cesto zaboravljamo da je moguce da su ovi ljudi nekad bili djeca, bebe ili mladi.
Osjetivsi veliku nelagodnost izasao sam iz sobe i pitao se sta covjeku uradi vrijeme. Za svega 50-60 godina od bebe postaje stara olupina.
Sto je najgore ne postoji nista cime mozemo zaustaviti starenje i sto je jos gore to su uglavnom najgori dani u zivotu kad je bolest cesce prisutna, nepokretnost, da ne govorimo o parkinsonu i alzhajmeru.

Sta vi mislite o ovoj teskoj prirodnoj pojavi zvana starenje i starost?

ja to necu docekati. Negdje oko 60, mozda i ranije, cao djaci

_________________
The wounds of war run deep, cutting across generations. But there is always the hope of healing, so long as there are souls among us whose hearts are more full of love than hate.

sasvim prirodna fizicka pojava. uz mentalne dolazi i do fizickih promjena. samo je poenta nesto uraditi od svih iskustava skupljenih tokom godina i mudrosti koje smo shvatili, kako sve to prenijeti u nesto sto ce prenijeti nase postojanje i nakon nase smrti.

licno, smrti se ne bojim jer je zeljno iscekujem vec duzi niz godina. starenja se ne bojim jer se osjecam staro vec nekoliko godina unazad.

Ovo je zvucalo prilicno ozbiljno...

Mislim da izgleda strasna izdaleka, a kad dode nije tako strasna.

Starost baš i nije strasna, ali ako dodaš kvačicu iznad drugog 's', onda postaje o-ho-ho strašna .

Bitno je da se čovjek nekako koncentriše na sadašnji trenutak. Znamo svi da je to teško, ali isto tako svi znamo da smo jedino tada istinski srećni.

istinski srecan mozes biti i prije smrti, ona je samo tu da te oslobodi okova zivota ako si toliko specijalan da ne mozes sam da ih se oslobodis (ovdje, naravno, ne mislim na samoubistvo). zivot je jedna kratka istanca izmedju dva nepostojanja pa bi u najmanju ruku bilo suludo utrositi je na irelevantne zivotne probleme i nevazne ciljeve, provesti je kao rob drustvenih normi i principa koji su navodno dobri i prihvatljivi. smrt je samo kapija kroz koju moramo proci da se vratimo tamo odakle smo i dosli, zato i ne vidim zasto bi je se neko pribojavao.

Joj, nisam to ni primjetila... I htjela sam reci: strashna.

Ne znam, meni nije tako izgledala strasna, ovdje vise mislim starost jer smatram kad covjek ne moze obavljati osnovne funkcije da mu je bolja mozda smrt nego to iako zavisi od slucaja do slucaja. Naime, neki ljudi leze u krevetu i po 20 godina, ne znaju nista kao biljke. U tom slucaju je kao sto kaze veliki (miki maus) to izbavljenje, iako ne vidim razloga zasto je on, Veliki, vec sada zeljno iscekuje, kako kaze, jer kad je covjek ziv i zdrav i ima sve potrebe zadovoljene zivot je lijep.
Ono sto govorim o starosti, nije nestajanje, vec uglavnom patnja koja se tada dogadja. Iako naravno ne kod svih, jer teoretski ima i mladih koji se pate, ali kod vecine starih.

Pa mnogi danas (i ja) ne vide smisao u ovome zivotu (mozemo li ovo zvati zivot?). Stjesnjen si izmedju gomile zidova, treniraju te do dvadeset neke da bi sto uspjesnije, u ostatku postojanja, izvrsavao zadatke, spavas, radis, jedes, ponovis to sve.

_________________
The wounds of war run deep, cutting across generations. But there is always the hope of healing, so long as there are souls among us whose hearts are more full of love than hate.

a sta ako se covjek ne osjeca ziv? ako nema potrebe zadovoljene? ili jos gore i ne zna koje on potrebe ima? osjeca se iscjedjeno, iskoristeno, istroseno, i ne zna na sta bi upro prstom kada bi ga neko i slucajno upitao kako se osjeca? nije gladan, nije zedan, ne boli ga nista, ali nije ni sretan. zivi u kanti sive boje, sve mu je isto i antipaticno, svejedno mu je za svaku mogucu ljudsku nesrecu, ravnodusan je prema placu a svaki dan ga cuje? ako ne nalazi na razumjevanje za svoje mentalno sivilo ni kod najblizih? ako je istinski, potpuno i apsolutno svjestan svog kratkog plamicka izmedju apsolutne tame koja okruzuje taj maleni plamicak koji nazivamo zivot? sta ako osjeca da se taj plamicak davi a da on ne zna kako i, jos gore, ne zeli da ga rasplamsa?

ljubav se smatra jedinom istinskom pokretackom energijom u zivotu. kazu da u ljubavi i ratu nema pravila. ali sta ako neko ima samo ratove a ne i ljubav? dok se kiselo cereka i izigrava dvorsku ludu zabavljajuci isprazne kretene koji ga okruzuju, covjek se grci i pati, a dusa i srce mu postaju razdragani kao puls mrtvaca. sta je onda starost u odnosu na to? nista, samo si fizicki losijeg stanja.

zaista, zasto bi se iko bojao smrti? ne mozes joj pobjeci. ceka te i vreba. znas da je tu, znas da ce te zaskociti, prije ili kasnije. koja je onda poenta grcevitog otpora i bjezanja u laz da bi se sakrio od nje? nikakva liposukcija, nikakva plasticna operacija, nikakva magicna tableta te nece spasiti hladnog dodira smrti. ilovaca te ceka, prije ili kasnije. mozda te bas sutra zgazi autobus ili ti pred auto istrci pas, pokusas skrenuti da spasis zivot glupana a pojedes banderu. i eto ti smrti za vratom. zasto bi je se bojao?

Vidi velikog, propao mu koncert pa sad kuka... aj ne kenjaj! Da vam tata kaze sta je smrt... Posto je tema ustvari smrt a ne starenje iako zacetnik toga nije svjestan. Evo o sta ja mislim o tome.
Strah od smrti je vrlo vrlo. Zbog toga sto ljudi ovde imaju nekakvu iluziju o vjecnom zivotu u ovom obliku. Trpaj lovu, osiguraj penziono, kupi bolje auto, vecu kucu, plave zavjese umjesto crvenih, kao da ce od toga iko imati koristi??? Ljudi se chupaju i hvataju za te materijalnosti i gluposti, propustajuci zivot pored sebe. Vrijeme prolazi i svi cemo se suociti sa smrcu. Ali je to jedna od rijetkih tema koja je jos uvijek skoro tabu. Ljudi ne vole da pricaju o smrti, bjeze od nje. I naravno, kad Crna Dama dodje po svoje svi se useru od pomisli da ce umrijeti. Boli kada saznas da ce zivot prestati, da ti je sve sto si u zivotu radio samo govno, da prostite. "Dust in the wind" Tako da zapadnom covjeku treba prvo jedan kurs pod nazivom "Sta su prave vrijednosti zivota" ili "Novi telefon nije smisao zivota" pa se tek onda moze pricati o smrti kao o necemu normalnom. Vecina ljudi koje znam reci ce "Ma libo me ckura, mogu i sutra da umrem, sta me briga, zivot je ionako sranje!" i ostali klisei... Aha... a vamo nakon saobracajke pet dana ne zna sebi da dodje iako je prosao bez i jedne ogrebotine. Ja znam da se ja plasim smrti i to je tako. Oce li biti drugacije ne znam, ali radim na tome. Kad covjek radi na svom zivotu, automacki radi i na smrti. Sve je prolazno. Sve se mijenja. Jedina konstanta je sama prolaznost. (Paradoksi su gotiva.) Kad se ta prolaznost shvati, nestaje strah od smrti, i zivot moze da pocne. Jer tada civjek prestane da se hvata za materijalna sranja (magla), da se bori protiv toka i tada lagano uvidi prave vrijednosti i zivi kako treba. Vjerovali ili ne, upravo je prolaznost, smrt, bas ono sto zivotu daje svu ljepotu i smisao. Opet paradoks...

_________________
Đuro je divan.

Prilicno teska tema. Ova besmislenost sto pominje "Veliki" je u stvari depresija. Po tom razmisljanju bi svi onda trebali izvrsiti samoubistvo. Iako neke stvari nemaju smisla, zivot je za to da se zivi a ne da se razmislja pa ovo ne valja ili ono, i sto je najvaznije da se covjek bori. To je isti princip kao kad si gladan pa se osjecas neugodno, pa se najedes pa si zadovoljan i opet izgladnis nakon nekog vremena.

Sto se tice "Bika" mislim da je pogodio u samu sredinu. Vidimo ljude koji su dostigli slavu, a izgubili smisao (Pogledajte moju ljepljivu temu u poglavlju "Psihologija" pod nazivom "Depresija kod bogatih"). Znaci smisao je u ovim stvarima sto kaze "Bik" iako je i "Veliki" u pravu kad dodje starost na kraju sve to ispada besmisao.

Pa nekad se covjek suoci s tim pitanjima i onda ima dva rjesenja. Jedno je da se maksimalno pokrenes i pokusas da iskoristis ono sto ti se nudi i da sebi sam stvaras srecu - to je najbolje rjesenje. A drugo je da se deprimiras i nista ne poduzimas - to je losije rjesenje, ali kad te nece, nece te. Meni se to cesto desava.
Ljetos kad sam se neposrednije suocila sa pitanjem zivota i smrti, kad mi je poginula kolegica, prvo me je uhvatila depresija i uznemirenost, a onda kad me je to proslo bila sam spremna da uradim radikalne promjene u svom zivotu i cak sam rizikovala sa nekim stvarima sa kojima mozda nije trebalo da rizikujem, mislila sam da imam pravo na bilo sta jer je u pitanju moj zivot, a on je ogranicen.
Treba o tome razmisljati jer u svakodnevnom zivotu radimo stvari mehanicki a da i ne preispitamo cemu to. Kad zastanes i razmislis i shvatis da imas taj jedan zivot i jednu mladost, bez obzira na to koliko te mozda drustvo sputava, ipak mozes i treba da svoj zivot drzis u svojim rukama.
Kad je covjek svjestan besmisla, lakse ga prihvati (o tome je pisao Alber Kami, Mit o Sizifu, Stranac) i reaguje.

Kad postanes svjestan besmisla i shvatis ga on tad poprimi smisao i prestane da bude besmisao. Prosto. Nema besmisla, ono nam samo tako izgleda. I ono za mehanicko radjenje stvari, i to je tako. Ponasamo se kao da smo sve vec dozivjeli, sve sto nam dodje gledamo kao nesto poznato i radimo po kalupu. A nije, ne postoje dve iste stvari ni dvije iste situacije na svijetu. Svaki momenat je ganz nov a mi ga sakatimo praveci se da se nista ne desava i ne vidimo priliku za iskoristavanje tog momenta.
To je ono sto kazu pametne glave istoka, da mi ustvari nikada ne zivimo u sadasnjem trenutku. Ili je proslost ili nekakva vizija buducnosti. Sve sto nam dolazi i sve sto radimo, uporedjujemo ili poistovjecujemo sa onim sto smo vec dozivjeli, dakle povlacimo proslost i ne zivimo u sadasnjem trenutku (pranje ruku, spremanje kreveta, poljubac...) Isto tako, misleci samo na ono sta ce biti, propustamo ono sto je sada, i tako ne osjetimo da se ikada ista desava. Mozda zato ljudima zivot izgleda dosadan bez igdje icega, pa ga zive bez zelje za bilo cim, zivotare stobse reklo.

_________________
Đuro je divan.

Starost je deo zivota.

Zivot je stvar delovanja.

Smrt je stvar biologije.

Zato treba delovati i voleti biologiju.


Samo povlasteni mogu da posmatraju kroz ceo zivot i tad o tome razmisljaju. Veina ljudi nema tu mogucnost. kapitalizam, sta li je.

_________________
Nature has fixed no limits on our hopes.

manemoj... Ko to nema sposobnost da posmatra kroz cijeli zivot i o tome razmislja? I zasto?

_________________
Đuro je divan.

Niej rec o sposobnosti nego o parama.

_________________
Nature has fixed no limits on our hopes.

Otkad za to trebaju pare?

_________________
Đuro je divan.

Mozda... Neko ko radi od jutra do mraka zaokupljen je nekim drugim problemima, za filozofiju i razmisljanja o smrti nema vremena jer je vise zauzet zivotom... Onaj ko ima mogucnosti da manje radi, vise se odaje razmisljanju...
Mozda je Jutopija na to mislio...

_________________