|
Pomalo zastarjeli (01.08.2005 g.) članak na koji sam slučajno nabasala jutros. Ipak ima previše elemenata relevantnih za BiH da ne bi se pružio svima kao materijal za razmišljanje, pogotovo sada... Izvor nije bio tačno naveden tamo gdje sam ga našla, original nisam uspjela locirati, izgedalo kao "Sun", možda New York Sun koji inaće često citira Edwarda Prescotta (profesor iz Arizona State University i istražitelj za Federal Reserve Bank of Minneapolis, pa i dobitnik Nobelske nagrade u 2004 g.). No stil teksta mi zvući iz neke druge političke struje... Hm, radi pedantnosti istaknuto, opet valja čitati i razmišljati - zvući li vam što poznato od svega toga?
Sta tvrdi nobelovac Edward Prescott
JEDINI ZADATAK ZADUŽITI ZEMLJE U KRIZI
Glavne odlike procesa globalizacije su prevladavanje granica medju državama nacijama, opadanje suvereniteta država te nastanak globalnih i nadnacionalnih udruženja koje preuzimaju regulativne i druge funkcije u društvu i svjetskoj privredi. No, on u sebi ima i mnoge zamke.
Primjerice globalizacija je povećala medjusobnu ovisnost stanovništva i potrebu za kolektivnim djelovanjem, ali zbog toga milionima nije donijela nikakvu korist, već samo štetu. Liberalizacija, privatizacija i tranzicija mnoge je zemlje odvela u siromašvo. Stoga nikoga ne treba čuditi što je sve više onih koji osporavaju pravila igre u današnjoj svjetskoj privredi.
Na udaru su posebno Medjunarodni Monetarni Fond i Svjetska Banka, glavne poluge novog imperijalnog privrednog ratovanja. Naime oni su svojim strogim mjerama povečali siromaštvo u zemljama dužnicama, izazvale ekonomske i financijske krize, spekulativne napade na devizne tečajeve pojedinih valuta u Africi, Aziji, Latinskoj Americi. Zbog toga je sve više onih koji se zalažu za ukidanje tih svjetskih privrednih regulatora. Ponajprije stoga sto se ponašaju kao instrumenti vanjske politike najmočnijih zemalja.
Drogiranje ovisnika
Nobelovac Edward Prescott tvrdi da je danas jedina zadaća Svjetske banke i MMF-a odobravanje sve većeg zaduživanja zemalja u krizi, što usporedjuje s davanjem droge osobi koja je ovisna o kokainu. Drugim riječima, MMF i Svjetska banka stvaraju novovjeko dužničko ropstvo. Kako se to radi, najbolje je pokazao ugledni američki novinar Gregory Palast, kolumnist britanskog Observera i reporter BBC-a koji već godinama istražuje tamne strane globalizacije.
U tome mu je znatno pomogao i Josef Stiglic, bivši glavni ekonomist Svjetske Banke i predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika američkog predsjednika Bila Klintona, koji je nakon svoje smjene, kao prvi medju visokim dužnosnicima javno progovorio o prljavom djelovanju MMF-a i Svjetske banke.
Tako Stiglic tvrdi kako MMF i Svjetska Banka u gotovo svim zemljama primjenjuju istovjetan način djelovanja. Kada se okome na neku zemlju, prvi je korak podmićivanje političara koji inozemnim firmama prepustaju telekomunikacije, nacionalne naftne kompanije, energetske pogone, upravljanje vodom i ostalu vitalnu infrastrukturu.
To se odredi tajnim ugovorima. Naime, svaka država za suradnju sa MMf-om i Svjetskom bankom mora potpisati 111 tačaka obaveza. Ako to ne ućini, onemogučuje joj se uzimanje kredita na svjetskom tržistu kapitala, a danas niko ne moze opstati bez kredita, tj. Kreditnog rejtinga. Uporedi s tim procesom, otvara se tržiste kapitala, što znaci da se najjaće nacionalne banke prodaju strancima.
Nakon toga države su prisiljene preći na tržisne cijene. Političari koji su to omogučili na svoje račune u inozemnim bankama dobivaju povelike iznose. Prosječno 10% vrijednosti dogovorene trgovine.
Rasprodaja nacionalnog bogatstva vodi u osiromašenje domaćeg stanovništva. No, ko mari za to.
Nakon sto se neka zemlja preuzme, na opisani način, slijedi njeno discipliniranje. Traži se smanjenje potrošnje te proračunskih izdataka. Palast takve zahtjeve objašnjava na primjeru Argentine. Naime, petina je stanovništva nezaposlena, a MMF i Svjetska Banka traže drastično smanjenje izdataka za nezaposlene, penzione i zdravstvene fondove, obrazovanje.
Sve to dovodi do nestanka domaće ekonomije i država mora sve kupovati na svjetskim tržistima. Naravno, po visokim cijemama.
Stiglic to otvaranje granica za trgovinu naziva novim opijumskim ratovima. Naime, kada je nacionalna ekonomija na koljenima, sve se može kupiti za stoti dio prave vrijednosti. Drugim riječima, cijela je država na prodaju u bescjenje.
Nadalje, Stiglic tvrdi kako u takvim urušavanjima država aktivno sudjeluje i CIA. Posljednja faza jest u rušenju vlade, tj. Državnog udara. Palast kao primjer navodi slučaj Venecuele. Naime, MMF je objavio da će poduprijeti tranzicijsku vladu ako predsjednik Hugo Cavez bude uklonjen. Tako su nagovijestili da će platiti puc ako vojska svrgne predsjednika koji je nepodoban jer je predsjedniku MMF-a odbio ispuniti zahtjeve.
Bila je rijeć o nafti i smanjenju poreza naftnim kompanijama. Cavez za to nije želio ni čuti, već je povečao poreze kako bi financirao socijalne programe. MMF, dakle nije zanimala sudbina stanovništva, nego interesi multinacionalnih naftnih firmi.
Slično je i sa kreditima Svjetske Banke. Oni se dodijeljuju pojedinoj zemlji za odredjene projekte pod izgovorom razvitka privrede, sistema obrazovanja itd. No, zemlja korisnik nikada ne dobije ni centa, vec kredit u cijelosti mora potrošiti u inozemstvu, tj. kupujući inozemnu opremu od firme koju odabere Svjetska Banka (* pitate Hrvatsku kakvi su uvjeti bili za veliku čast da njima američki Bechtel gradi autoceste...). Takav je kredit takodjer u službi krupnog kapitala.
U tom su procesu i firme koje služe za pranje novca koji se izvlaći iz neke zemlje. Stiglic kao najočitiji primjer istiće Enron koji je kupio vodovod u Buenos Airesu i naftovod izmedju Argentine i Cile. S druge strane Citybank je dobila, večinu argentinskih banaka, British Petroleum naftovode u Ekvadoru. (* Enron se također proslvaio i u Hrvatskoj...)
No, tzv. Globalisti počeli su primjenjivati slične metode i u samom SAD-u. Primjerice, MMF je preuzeo Velika jezera, čime je preuzeo nadzor nad vodoopskrbom SAD-a, a propali Enron isisao je milijadre dolara iz državnih blagajni Teksasa i Kalifornije. Kalifornija je, prema procjenama, platila za električnu energiju izmedju 9 i 12 milijardi dolara više nego što je bila stvarna cijena.
Moskva i Peking trn u oku
Isisavanje novca iz SAD za Stiglica je dokaz kako u svijetu danas ima sve manje žrtava, pa se krupni kapital okreće prema bogatima jer je sve sto se moglo osiromašiti vec siromašno. To je shvatio ruski predsjednik Putin koji je ove godine isplatio sve dugove MMF-u i pariškom klubu i tako vratio samostalnost u odlučivanju o daljnjem ekonomskom razvitku Ruske Federacije.
Ni Kina, najbrže rastuća svjetska ekonomija, ne želi imati posla sa MMF-om i Svjetskom Bankom. Zbog toga su službena Moskva i Peking trn u oku krupnog nadnacionalnog kapitala jer sve više ugrožavaju njegove pozicije svojim inozemnim ulaganjima.
Kada se sve navedeno ima na umu, jasno je kako je globalizacija donijela nove oblike ekonomskog ratovanja, a ratovi koje vode institucije i multinacionalne kompanije po rezultatima znatno su opasniji od državnih: Posebno ako se uzme u obzir i palastova tvrdnja da MMF i Svjetska Banka, nakon što unište pojedinu zemlju, u njoj proizvedu i nemire. Tzv. MMF-ove nemire.
Faze: Od mita do udara
1. Podmićivanjem političara vitalna nacionalna infrastruktura (telekomunikacije, vodoopskrbni sistemi, nacionalne naftne kompanije, energetski pogoni) i banke prelaze u vlasništvo inozemnih firmi ili banaka.
2. Zahtjev za smanjenje potrošnje i proračunskih izdataka (smanjenje sredstava za nezaposlene, penzione i zdravstvene fondove, različite potpore...)
3. Otvaranje granica za trgovinu (sva roba postaje skupa, a stanovnišvo sve vise siromaši; država se rasprodaje u bescjenje).
4. Ako se vlada ne pokori zahtjevima MMF-a ili Svjetske banke organizira se državni udar (najocitiji primjer u Latinskoj Americi).
(* u BiH državni udar nije potreban...)
_________________
- A odakle ste Vi?
- Iz Jugoslavije.
-Zar postoji takva zemlja?
- Ne, ali ja ipak dolazim odande....
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
