Hm, ovo je vec prekopan teren, ali nema veze, uvijek mozemo posaditi i cvijece, zar ne? Ja sam u zivotu bila strasno usamljena, osamljivala sam se od svijeta, samocu shvatala kao tragediju i kao sudbinu itd, zapravo, sada shvatam da sam ja zelejla da se stvarnost prilagodi meni. Sada ce zvucati kao da se ponavljam, ali ja zapravo vrlo cesto napominjem da stvarnosti nema. Jedno jutro sam se samo probudila i sojednom shvatila da, ako stvarnost ne postoji i ako je samo izraz naseg unutarnjeg vidjenja, onda nema nikakve prepreke da tu nepostojecu stvarnost prilagodim sebi! I dobro mi ide...

Naravno, poenkad je potrebna samoca, ali covjek treba da nauci uzivati u svemu, u svakoj sitnici i svemu Bozijem sto nas okruzuje. Kada naidju dani depresije, podnesem bol bez zalbe, jer iz svake boli se nesto nauci i ona pozitivno djeluje na izdradnju nase licnosti, naravno, sve dotle dok ne nas ne ucini ogorcenima i zlim.
Da, na depresiju doista utice slabost nervnog sistema (malo psihologije), to sam naucila iz iskustva. Prije samo dvije godine, ja sam bila gotovo anoreksicna, nisam jela dovoljno, stalno izlozena stresu...Sve je to oslabilo moj nervni sistem (ili je on vec bio slab, a ima nesto sto se naziva hipersenzibilnost), pa sam bila sklona najcrnijim mislima, cak i suicidu. Danas kada radim na svome i fizickom i mentalnom zdravlju, depresija je znatno slabija. No ona naravno jos uvijek postoji...