Piše: Željko Čekolj
Terorizam, izazov današnjega vremena
Nakon 11. rujna 2001. više ništa nije kao što je bilo. S tom se izjavom se slažu političari, teolozi, filozofi i uopće svi ljudi koji užasnuti komentiraju teroristički napad na centar Word Trade u New Yorku.
Što ima taj napad s religijom odnosno teologijom? - pitaju se mnogi. Pa, on je prožet religijskom metaforikom. Ne govori li se o svetom ratu, križarskom ratu, o borbi dobra protiv zla? Teroristi umiru zazivajući ime Božje. Sve se to pokušava objasniti tvrdeći da teroristi i fundamentalizam zloupotrebljavaju religiju, a zapravo imaju vlastite ciljeve. Religija se koristi, ali i iskorištava. Pri tome ne treba samo upozoravati na agresivni islam, militantno židovstvo u Palestini, nego i na nasilje u kršćanstvu. Blagoslov i prokletstvo nalaze se blizu jedno drugoga. Predstavnici religija zalažu se u ime Božje za više čovječnosti, mir, slobodu i pravdu, a u isto vrijeme postoje pripadnici tih religija koji propovijedaju mržnju, nasilje i teror.
Smatram da su svi za to da se Božje ime »ne smije izgovarati uzalud«, odnosno treba ga zaštititi i ne miješati ondje gdje mu nije mjesto. Terorizam je pošast današnjega vremena; ono što je prije bio fašizam ili komunizam, danas je terorizam. On je strah i trepet današnjega svijeta; iako poznat stoljećima svijetu, svoj procvat je doživio 11. rujna 2001. Brojni daljnji teroristički napadi nakon krvavoga rujna 2001. samo to potvrđuju.
Terorizam kao fenomen
Za vrijeme Francuske revolucije terorizam je bio usko povezan s idealima kreposti i demokracije. Teroristički režim je bilo dobro organizirano sredstvo u pravednoj borbi u stvaranju jednoga novog i boljeg društva. No, Robespierre je morao uskoro na vlastitoj koži iskusiti takav oblik pravde. Od toga doba terorizam postaje pojam koji je povezan s kriminalnim radnjama.
Taj je fenomen, kao što je već spomenuto, dugo poznat svijetu. Godine 1937. Liga naroda dobila je na ratificiranje »Ženevsku konvenciju za zaštitu i suzbijanje terorizma« koju je na kraju ratificirala samo Indija. Riječ terorizam inače se je često upotrebljavala za vrijeme Francuske revolucije i tada je imala pozitivno značenje. Tada je terorizam bio usko povezan s idealima kreposti i demokracije. Teroristički režim bilo je dobro organizirano sredstvo u pravednoj borbi u stvaranju jednoga novog i boljeg društva. Za Hoffmana, tako, nije teror ništa drugo nego pravda. No, Robespierre je morao uskoro na vlastitoj koži iskusiti takav oblik pravde. Od toga doba terorizam postaje pojam koji je povezan s kriminalnim radnjama.
Što je terorizam?
Postoji mnogo vrsta nasilja koja se mogu etiketirati kao terorizam. Terorizmom se smatra političko motivirano nasilje, izuzeti bi se, po Hofmannu, trebao državni terorizam (npr. napad na Hirošimu i Nagasaki, po njemu, ne smatra se terorizmom).
Terorizam je, po Münkleru, političko nasilje kod kojeg se u prvom redu ne radi o fizičkom uništenju, nego o psihičkom utjecaju. Terorizam treba razlikovati od kriminala. Iako se upotrebljavaju iste metode, teroristi su oni koji trebaju novac da bi financirali svoju borbu, dok kriminalci imaju samo jedan cilj, a to je gomilanje vlastitoga bogatstva.
Nakon napada 11. rujna 2001. američki predsjednik Bush je izjavio: »Ovo je rat!« Ipak je očito da terorizam nije rat u klasičnom smislu, iako Münkler govori o novom obliku rata i o »novim ratovima«.
Islamistički terorizam
Kad se govori o islamističkom terorizmu, mora se poći od neposredne veze terorizma i islama kao vjere, ali u obliku političke teologije. Po tome su islamistički teroristi oni koji se pozivaju na islam ne bi li došli do svojih političkih ciljeva.
Jasno je da islam nije identičan s islamizmom. Islamisti su oni koji u islamu vide temelj i počelo razmišljanja i djelovanja te samo na islamu žele temeljiti javni red, gospodarstvo, pravo, politiku i kulturu. Tako gledano, islamizam nije religijski fenomen, nego moderna politička ideologija. Islamizam je pokušaj otimanja utjecaju Zapada i nastojanje da se Zapadu suprotstavi nešto vlastito.
Iako se je Europa i prije susretala s islamom, do pravog sučeljavanja islama i Zapada dolazi prvi put 1798. nakon Napoleonova ulaska u Egipat. Islamski učenjak Al-Afghani zahtijeva zbog europske kolonizacije Indije vraćanje temeljima islama kao i suprotstavljanje agresiji zapadnih kolonijalnih sila. Muhammad Abduh je isto nastojao braniti se pomoću islama protiv zapadnog utjecaja. Za njega Koran ima odgovor i objašnjenja za sva područja ljudskoga života. Na temelju njegova nauka osnovano je 1928. egipatsko »muslimansko bratstvo« koje je kasnije postalo uzorom i mjerom za sve islamističke organizacije. To je udruženje je bilo dokaz tome da islam traži svoj identitet zbog europske dominantne kulture. Najvažnije za to udruženje bilo je uvođenje islama kao religije i izmicanje kontroli Zapada. Idealizirani praislam je postao protuteža europskom identitetu. »Muslimansko bratstvo« se ponajprije angažiralo na karitativnom i socijalnom području i na taj je način postalo dio građanskoga emancipacijskog i modernizirajućeg pokreta. Propagirali su »čisti« i napredni islam, oslobođen od starih tradicija. Na taj su način su dobili milijune pristaša u arapskom svijetu. I poslije Drugoga svjetskog rata suprotstavljali su se stranim kolonijalnim silama. Ali nakon neovisnosti bili su suzbijani od »vlastitih« totalitarnih režima te se nisu mogli širiti. Islamisti su se ponovno počeli širiti sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Islamistički učenjaci tog vremena poput Abul-Ala Maududia i Sayyid Qutba propagiraju borbu protiv »bezbožnih« despota i zalažu se za države kojima je temelj šerijat. Ti učenjaci ne dolaze iz redova tradicionalnog islama, a zalažu se za totalitarističku ideologiju. To upućuje i na razliku između islamizma i tradicionalnog islama, ovaj posljednji je bio i ostao pluralistički.
Da bi islamisti osnovali islamističku državu, služe se različitim sredstvima, kao što je karitativni rad, utemeljenja »fundamentalističkih« političkih stranaka i terorizam. Veliku ulogu kod svega toga igra želja da se ponovno dobije određeni vlastiti islamski identitet. Općenito gledano, cilj je islamista etabliranje islama u modernu, vladanje svijetom i poticanje islama u čitavom svijetu.
Može se ukratko reći da je islamizam bio i ostao do danas plod duboke ekonomske, društvene i političke krize zemalja Bliskog istoka. On nije uzrok, nego posljedica nesposobnosti režima tih zemalja.
Razlika između islamista i muslimana
Musliman je svaki onaj koji Kuran priznaje kao objavu jednog jedinog Boga. Dakle muslimani su u prvoj liniji religiozni i ne teže politiziranju svojih priznatih islamskih vrijednosti. Oni ne shvaćaju islam kao politički instrument djelovanja i načelno se suprotstavljaju političkom angažmanu. Islamisti s druge strane gledaju religiju, pravo i politiku kao jedinstvo te teže tome da u njihovu društvu privatni i javni život počiva na islamskim normama i vrijednostima. Ukratko rečeno, islamisti žele islamsku državu kojoj je temelj islam, dok muslimani to odbijaju. Njihov je odnos prema politici i pravu različit.
Uzroci islamističkoga terorizma
Nakon napada 11. rujna govori se o borbi kultura. Tome u prilog govori i Bushova izjava: »Mi nismo napadnuti ne zbog onoga što radimo, nego zbog onoga što jesmo.«
Zašto teroristi rade to što rade? Za velik broj ljudi teroristi su barbari i neljudi. No zašto to rade? Može li se uzrok terorizma tražiti u psihologiji pojedinca ili u političkim kalkulacijama?
Njemačko ministarstvo unutarnjih poslova opširno se je pozabavilo osobama koje bi mogle biti sklone terorizmu. Došlo je do zaključka da odlučujući utjecaj nemaju karakterne sklonosti pojedinca, nego ideologija grupe. Ono što se individualno može činiti iracionalno, kao npr. samoubojstvo, kolektivno može biti kao političko djelovanje racionalno i na taj način može služiti kao motivacija teroristima.
Kod terorista se ne radi o bezglavim fanaticima ili suludim ubojicama, već su to ljudi koji su se u jednom trenutku svoga života odlučili za krvoproliće i razaranje. Njihov bijes je rijetko nekontroliran ili sulud, kako to mnogi smatraju i kako to mediji prenose. Terorističko djelo teži tome da prenese određenu poruku i da zaplaši javnost te da tako dođe do svojega cilja. Teroristi djeluju uvijek s računicom.
-------------------------------------------------------------------------------------
preuzeto sa
http://www.glas-koncila.hr/rubrike_teol ... ws_ID=2122