|
Pogledom sam ispratio jucerasnji dan. Nista mi nije rekao o sebi pa sam ga ja samo cutke popratio. Kada covjek radi i lose vrijeme ne utice na njegov metabolizam.
Kretanje u prirodi je nuzno, tako da nasa prica nije dovoljna da zaustavi vrijeme i zbog toga je nekada dobro precutati i sa tisinom se druziti.
Danasnji dan je poceo isto kao juce, tiho mi je dao do znanja da se na mene danas ne racuna. Uzeo sam minut sjecanja i sa njim krenuo u razmisljanje da li je dobro naciniti neke vazne korake danas ili nastaviti tamo gdje sam stao. Tesko je okrenuti se za 10 stepeni a kamo li promeniti svoj nacin zivota ili razmisljanje. Mnogi mi bi zeljeli da smo neko ili da smo u ovim trenucima sa nekim ali okolnosti su cudne kao sto smo i mi cudni jer se bojimo promjena. Bojimo se rizika, kretanja i ne zelimo da se micemo sa stolice jer smo se navikli u njoj i ona nam je ugodna i sigurna.Pravi oslonac. Ona je mjesto za razmisljanje, za hranjenje, za rad, za ucenje, za kretanje. Zasto da idemo ka necemu sto nam nije na dohvat ruke. Ali gdje je u nama avanturizam?
Nestao je jer se bojimo ustati. Bojimo se da ne padnemo ako krenemo u ono sta nam nije sigurno da ce nam donijeti srecu, sigurnost... buducnost.
Nas strah je nekada opravdan a nekada nas dovede do pitanja, zasto ne ucinimo neke promjene u svom zivotu. I tako sjednemo u stolicu i razmisljamo i u tom razmisljanju zaspemo i probudimo se sanjajuci sve sto zelimo. U snovima postanemo ono sto nikad ne bi smjeli ni pomisliti. I tako srecni zivimo sa svojim snovima nekoliko casova, dana, sedmica... Poslije opet padnemo u krizu jer se nasi snovi rasprsnu i otkriju nam svoju istinu da oni nisu vjecni.I oni imaju vijek trajanja kao ljudi jer oni su drugo mi, oni su nasa bolja polovina.
Prijatan dan vam zelim i veliki pozdrav sa kompjuterske stolice.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
