Otvaram ovu temu potaknut jednim člankom i nekim razmišljanjima oko toga. Članak o kome se radi dovodi u sumnju da je Vilijem Šekspir autor djela koja su mu pripisana i zbog kojih je stekao ogromnu slavu. Cijeli članak je iznesen na temi "Da li je Vilijem Šekspir išta napisao?!" na Kulturi:
http://forum.blic.net/viewtopic.php?t=12149
Ukoliko je istina to da Šekspir ništa nije napisao mogli bismo si postaviti pitanje iz naslova ove teme:
šta mi zapravo zaista ZNAMO a u šta samo VJERUJEMO???
Jer ukoliko bi nas neko na ulici, u anketi, na kvizu, u školi pitao ko je napisao "Hamleta" mi bismo sa sigurnošću odgovorili: Vilijem Šekspir. Toliko smo sigurni u to da čak smatramo da *znamo* da je Šekspir napisao "Hamleta".
A da li zaista znamo...ili samo vjerujemo?
Evo recimo da se ispostavi da Šekspir stvarno ništa od toga nije napisao, kakvo smo mi onda "znanje" imali?
I da to proširimo, koliko mi inače stvari u svakodnevnom životu znamo, a koliko u njih samo vjerujemo, i pri tome se ponašamo kao da ih sa sigurnošću znamo? Za koliko informacija koje drugima prenesemo zaista znamo da su takve, a koliko u njih samo vjerujemo?
U skoro sve što smo učili u školi mi vjerujemo, skoro ništa od toga nismo sami potvrdili.
Zašto vjerujemo toliko da ćemo bez ustručavanja reći: mi to *znamo*?
Da li zato što se iste te informacije mogu pronaći i u drugim knjigama?
Zato što smo čuli da veći broj ljudi o njima priča (iako i većina od njih samo vjeruju)?
Ali kroz istoriju su se sistematki proturale mnoge laži kroz razna sredstva informisanja i preko mnogo ljudi, i svi su oni to gutali kao istinu, i svi oni koji su čuli od njih i to čitali su to prihvatali kao istinu. A da ne kažemo koliko ima nenamjernih zabluda koje su se zadržale vijekovima, milenijumima; npr. ovo sa Šekspirom.
Da li ispada da mi smatramo za istinu ono što je u zadnje vrijeme (zadnjih vijekova) oubičajeno, ono o čemu se puno priča, piše, ono što se potencira i "reklamira"? Upravo na toj činjenici o ljudskoj psihi se i zasniva savremena propaganda (politička, komercijalna, moralna...).
A nešto što je staro, neka stara drevna učenja, stare spoznaje, stara gledišta na čovjeka i svijet se često olako odbacuju, jer su stara, jer imamo "nova saznanja".
Stara učenja se recimo odbacuju sa obrazloženjem: "nema dokaza za njihovu istinitost". OK, uzmimo hipotetički da nema (mada je upitno koliko ih nema a koliko ne želimo u njih gledati jer su, po nama, "neozbiljna").
Ali koliko onda "ozbiljnih" dokaza imamo za sadašnja naša vjerovanja koja smatramo *znanjem*? Recimo baš ovo sa Šekspirom (mada je to samo jedan primjer). Da li smo mi vidjeli Šekspira da je to pisao? Da li smo vidjeli cara Dušana kad je pisao "Dušanov zakonik"? Da li smo vidjeli Obrenovića kad je naredio ubisto Karađorđa? Da li smo vidjeli Leonarda kad je crtao Mona Lizu? Da li smo vidjeli Mikelanđela kad je vajao skulpturu Davida?
A u sve to mi vjerujemo toliko da smatramo da to znamo, čak bismo se zakleli da je tako, mi to ni ne vidimo kao vjeru već kao znanje. Valjda zato što je to novija istorija a podsvjesno smatramo da važi jednakost
novije = pouzdanije
što se više o tome priča = to je istina
A postoji hrpa novih stvari, informacija, učenja koje su totalna neistina. Uzmimo samo dezinformacije u ratovima, ovom našem građanskom, ovim Američkim i svim što iza toga stoji. Uzmimo i ono što stoji ovde na temi "udar fantomskog Boinga u Pentagon". Ima toga neizbrojivo mnogo.
Suviše toga se uzima zdravo za gotovo.
Uzmimo ovo: po čemu smo sigurni da smo djeca naših roditelja? Tek bi DNK analiza bila egzaktan dokaz, pa ko je od nas to uradio? Dobro, možda malo ličimo, i porodični prijatelji i rodbina se ponašaju kao da smo djeca naših roditelja ali...ima članova porodice koji ne liče jedni na druge, a i onih ljudi koji liče pa nisu u srodstvu. A mislim da ima i slučajeva (možda i film-drama o tome) da roditelji usvoje dijete ali mu ne kažu da je usvojeno, a ovaj kasnije kad sazna doživi neopisivi šok. A on je do tada "sigurno znao" da su mu to roditelji.
Da li mi onda u životu više vjerujemo ili više znamo?
Čak i o sebi samima? Ne vjerujemo li da smo bolji nego što jesmo? Nismo li slabi na tome da vidimo svoje negativnosti, i to do tolikog potiskivanja da mislimo da ih i nemamo?
Čak bi se iz svega ovoga moglo reći da i u običnom svakodnevnom životu ateiste nema mnogo manje vjerovanja nego u životu vjernika.
(ne bih volio da se tema pretvori na prepucacvanje oko ovoga, ovo sam naveo samo kao nešto što više-manje slijedi iz do sada rečenog)
Šta mi zapravo zaista ZNAMO a u šta samo VJERUJEMO???
|
