banjalukaforum.com

Otvaram ovu temu potaknut jednim člankom i nekim razmišljanjima oko toga. Članak o kome se radi dovodi u sumnju da je Vilijem Šekspir autor djela koja su mu pripisana i zbog kojih je stekao ogromnu slavu. Cijeli članak je iznesen na temi "Da li je Vilijem Šekspir išta napisao?!" na Kulturi:

http://forum.blic.net/viewtopic.php?t=12149


Ukoliko je istina to da Šekspir ništa nije napisao mogli bismo si postaviti pitanje iz naslova ove teme:

šta mi zapravo zaista ZNAMO a u šta samo VJERUJEMO???


Jer ukoliko bi nas neko na ulici, u anketi, na kvizu, u školi pitao ko je napisao "Hamleta" mi bismo sa sigurnošću odgovorili: Vilijem Šekspir. Toliko smo sigurni u to da čak smatramo da *znamo* da je Šekspir napisao "Hamleta".

A da li zaista znamo...ili samo vjerujemo?

Evo recimo da se ispostavi da Šekspir stvarno ništa od toga nije napisao, kakvo smo mi onda "znanje" imali?


I da to proširimo, koliko mi inače stvari u svakodnevnom životu znamo, a koliko u njih samo vjerujemo, i pri tome se ponašamo kao da ih sa sigurnošću znamo? Za koliko informacija koje drugima prenesemo zaista znamo da su takve, a koliko u njih samo vjerujemo?

U skoro sve što smo učili u školi mi vjerujemo, skoro ništa od toga nismo sami potvrdili.

Zašto vjerujemo toliko da ćemo bez ustručavanja reći: mi to *znamo*?

Da li zato što se iste te informacije mogu pronaći i u drugim knjigama?
Zato što smo čuli da veći broj ljudi o njima priča (iako i većina od njih samo vjeruju)?

Ali kroz istoriju su se sistematki proturale mnoge laži kroz razna sredstva informisanja i preko mnogo ljudi, i svi su oni to gutali kao istinu, i svi oni koji su čuli od njih i to čitali su to prihvatali kao istinu. A da ne kažemo koliko ima nenamjernih zabluda koje su se zadržale vijekovima, milenijumima; npr. ovo sa Šekspirom.

Da li ispada da mi smatramo za istinu ono što je u zadnje vrijeme (zadnjih vijekova) oubičajeno, ono o čemu se puno priča, piše, ono što se potencira i "reklamira"? Upravo na toj činjenici o ljudskoj psihi se i zasniva savremena propaganda (politička, komercijalna, moralna...).

A nešto što je staro, neka stara drevna učenja, stare spoznaje, stara gledišta na čovjeka i svijet se često olako odbacuju, jer su stara, jer imamo "nova saznanja".

Stara učenja se recimo odbacuju sa obrazloženjem: "nema dokaza za njihovu istinitost". OK, uzmimo hipotetički da nema (mada je upitno koliko ih nema a koliko ne želimo u njih gledati jer su, po nama, "neozbiljna").

Ali koliko onda "ozbiljnih" dokaza imamo za sadašnja naša vjerovanja koja smatramo *znanjem*? Recimo baš ovo sa Šekspirom (mada je to samo jedan primjer). Da li smo mi vidjeli Šekspira da je to pisao? Da li smo vidjeli cara Dušana kad je pisao "Dušanov zakonik"? Da li smo vidjeli Obrenovića kad je naredio ubisto Karađorđa? Da li smo vidjeli Leonarda kad je crtao Mona Lizu? Da li smo vidjeli Mikelanđela kad je vajao skulpturu Davida?

A u sve to mi vjerujemo toliko da smatramo da to znamo, čak bismo se zakleli da je tako, mi to ni ne vidimo kao vjeru već kao znanje. Valjda zato što je to novija istorija a podsvjesno smatramo da važi jednakost

novije = pouzdanije
što se više o tome priča = to je istina

A postoji hrpa novih stvari, informacija, učenja koje su totalna neistina. Uzmimo samo dezinformacije u ratovima, ovom našem građanskom, ovim Američkim i svim što iza toga stoji. Uzmimo i ono što stoji ovde na temi "udar fantomskog Boinga u Pentagon". Ima toga neizbrojivo mnogo.

Suviše toga se uzima zdravo za gotovo.


Uzmimo ovo: po čemu smo sigurni da smo djeca naših roditelja? Tek bi DNK analiza bila egzaktan dokaz, pa ko je od nas to uradio? Dobro, možda malo ličimo, i porodični prijatelji i rodbina se ponašaju kao da smo djeca naših roditelja ali...ima članova porodice koji ne liče jedni na druge, a i onih ljudi koji liče pa nisu u srodstvu. A mislim da ima i slučajeva (možda i film-drama o tome) da roditelji usvoje dijete ali mu ne kažu da je usvojeno, a ovaj kasnije kad sazna doživi neopisivi šok. A on je do tada "sigurno znao" da su mu to roditelji.


Da li mi onda u životu više vjerujemo ili više znamo?
Čak i o sebi samima? Ne vjerujemo li da smo bolji nego što jesmo? Nismo li slabi na tome da vidimo svoje negativnosti, i to do tolikog potiskivanja da mislimo da ih i nemamo?

Čak bi se iz svega ovoga moglo reći da i u običnom svakodnevnom životu ateiste nema mnogo manje vjerovanja nego u životu vjernika.
(ne bih volio da se tema pretvori na prepucacvanje oko ovoga, ovo sam naveo samo kao nešto što više-manje slijedi iz do sada rečenog)



Šta mi zapravo zaista ZNAMO a u šta samo VJERUJEMO???

vladika Nikolaj Velimirović:

Posvednevno ljudi žive i opšte više verom nego ičim drugim. U gostionici čovek ruča s verom da u jelu nije otrov, spava u postelji s verom da pod jastukom nisu skorpije, prima na pijaci banknotu s verom da nije lažna, kupuje u dućanu šibicu s verom da nije vlažna, iznajmljuje kočiju s verom da će ga kočijaš odvesti tamo gde treba, putuje železnicom s verom da je vozovođa normalan čovek, koji ne misli na samoubistvo. Težak seje žito s verom da će seme nići. Čobanin goni stado na pašu s verom da mu trava nije preko noći usahla. Žena žuri s krčagom na izvor s verom da iz njega voda još teče. Škola počiva na veri učenika i učitelja. Država počiva na veri građanina u građanina i u vlast. Brak postoji na veri, u dobronamernost obe strane. Prijateljstvo postoji na veri u iskrenost obe strane.




"Pobjednika nikad neće pitati govori li istinu" (Hitler)




Kad se lijepo upakovana gomila laži uspije da proda
narodnim masama polako i sistematski tokom nekoliko
hiljada godina - onda se istina smatra totalnom besmislicom
a onaj koji ih propovijeda - totalnim ludakom.
(J. Dresden)

Bizarno je ovo o cemu ti pises Vader, mi znamo ono sto znamo i za sto imamo dokaz , usudjujemo li se pitati pitanja??? to je individualni izbor , sve ono sto ne znamo -ne znamo?
Ne znam sta vise reci .

Dobro pitanje.

Rekao bih da se radi o nužnom zlu.
Jedan čovjek ne može da ima sva znanja ovog svijeta. Niti može da iznova otkriva stvari koje su davno otkrivene i zapisane.
Dakle, da čovječanstvo ne bi stagniralo, odnosno da bi napredovalo, mora se oslanjati na "ranija znanja" i vjerovati da su tačna.

O nečemu sličnom sam razmišljao kada sam imao raspravu o vjeronauci na SerbianCafé-u, koja se pretvorila u raspravu Darvin-kreacionizam.
Tu su protiv Darvina govorili svi koji nemaju nikakve veze sa biologijom.
Da su bilo kog studenta biologije pitali za mišljenje, znamo kakav bi odgovor dobili.

Tako je i sa pitanjem Šekspira. Ako ljudi koji se bave istorijom/književnošću kažu da je ta djela napisao Šekspir, ja ću im vjerovati. Ako kažu da nije, opet ću im morati vjerovati.

Problem nastaje jedino onda kada ljudi grčevito brane svoje znanje o nekoj temi, koje zapravo nije znanje, već vjerovanje nekom drugom autoritetu.

Sad mi je pala na pamet i jedna priča, koja je zapravo neki psihološki test.
Naučnici su stavili 5 majmuna u kavez. U kavezu se nalazi stol i na vrhu kaveza je banana. Kada bilo koji majmun pokuša da dohvati bananu, naučnici im daju elektrošokove. Tako tih 5 majmuna nauči da ne pokušavaju da dohvate bananu, jer znaju šta ih čeka.
Sada naučnici izbace jednog majmuna od prvobitnih 5 u ubace jednog novog kojem ne planiraju davati elektrošokove. Kada novi majmun pokuša da dohvati bananu, ostala 4 majmuna ga uporno sprečavaju u tome, da ne bi bio kažnjen. Sada izbace još jednog majmuna i ubace novog, koji takođe nema pojma o čemu se radi. Sada 3 majmuna o prvobitnih 5 i jedan "pridošlica" sprečavaju ovog, najnovijeg majmuna da ode po bananu.
Na kraju se u kavezu nalazi 5 novih majmuna, koji nisu dobijali elektrošokove, ali ni jedan ne pokušava da dođe do banane, iako ne zna zašto.

I ko kaže da majmuni nisu slični ljudima?

_________________
"I'd take the awe of understanding over the awe of ignorance any day."
- Douglas Adams

hah da, ja bih rekao da mozda komunikacija izmedju majmuna je razlog , i vjerovatno ce neko uskoro doci i napisati na istom ovom forumu- ko kaze da bog nije stvorio adama i evu.
il nesto opet slicno sto ce nas iznova navesti da pokusamo ugrizti svoj rep i samo se vrtimo u krug

Znam da je veoma tesko za mnoge ljude prihvatiti cinjenicu da sve sto znas je ne znas i samo "proletjeti"kroz zivot znaci ne pitati mnogo pitanja vec zivjeti pitanja sad, ali nazalost mi nastavljamo praviti iste greske i gubiti vrjeme na uzludne odgovore , bodljikave teorije itako dalje..

Pa da, ali za koliko stvari mi imamo dokaz? Ne mislim na mi u smislu čovječanstvo već na mi lično, pojedinačno.

Ovu temu nisam otvorio sa namjerom da prenesem poruku da treba da sumnjamo u sve živo, da budemo strogi skeptici prema svemu i slično, već samo da malo razmislimo o ovome, da nas malo "izbije" iz uobičajenog kolosjeka razmišljanja i da nam otvori drugu perspektivu.




Slažem se u potpunosti.




Slažem se i sa ovim, ali bih ja možda prije rekao da je to potencijalni problem a ne problem. Svakako, bilo bi bolje kad bismo bili sigurni i kad bismo lično mogli stajati iza svega što govorimo, ali kao što si i sam naveo to nije uvijek moguće, pa nam ostaje oslanjanje na neke autoritete. To samo po sebi i nije toliki problem ako su ti autoriteti zaista autoriteti, ali je problem ako nisu a mi mislimo da jesu, ili nisu a mi od njih pravimo autoritete samo zato da bismo istjerali neku svoju teoriju, ili jesu ali ih mi ne razumijemo pa u njihova usta trpamo svoju teoriju da bismo je "osnažili".






Sjajna priča, sviđa mi se.




Ko kaže da Bog nije stvorio Adama i Evu?

Ti znas da da si u pravu a ne znas da nisi.
Kako ti ovo zvuci?

Poenta je da ja u nešto mogu vjerovati da je tako, a drugi koji se ne slažu sa mnom mogu samo vjerovati da nije tako.

Nemoj zaboraviti da postoji sansa i u obrnuto tvom vjerovanju, (znaci imas jos jednu poentu,) a mozda uskoro doluta jos koja.

ps. takodje i ti ljudi koji se neslazu sa tvojim vjerovanjem kunu se u istu recenicu kao ova tvoja.Opet pokusavam ugrizti svoj rep, tc.