laoce je napisao:
Revan napomenu kako je prvi posao bio u Gradisci. Kod nas niko nece da se pomjeri metra iz BL - i Celinac je daleko. Kao, ja rodjen u Gradu, necu da idem na selo (odakle su bdw. roditelji tog istog dosli), jer se to smatra nazadovanjem.
Skonatao sam da smo poprilicno statican narod, ovdje nije nista preseliti se 500 i vise km u potrazi za boljim poslom.
Ja da sam cekao posao u Becu, Berlinu ili nekom drugom velikom gradu, mozda bi ga jos cekao. Ovako sam prihvatio bilo sta , odnosno bilo gdje, samo da pocnem raditi. Sad, sa ponesto iskustva je vec druga prica.
Da, ja sam se prijavljivala na sve konkurse u udaljenosti 50-60km koliko se isplati dnevno putovati. Gradiška, Prijedor, Prnjavor... Nije mi bilo "grozno" da negdje putujem iako sam rođena u BL itd, kao i moji roditelji itd. A znam puno ljudi koji se nisu htjeli čak ni prijavljivati na konkurse privatnih firmi nego su čekali posao u UIO, opštini, ili nekoj državnoj agenciji za nešto... Npr kažem nekome gdje radim, pa me pogleda i kaže ahaa u Gradišci

a ta ista osoba čeka da "izađe konkurs za koji ima neku šemu pa neće da kvari..." Naravno tu šemu većina ljudi nije dočekala, a ja sam stekla iskustvo koje ipak mijenja stvari.
Uostalom, u većem gradu kao što je Beograd, da ne kažem Beč putovanje 40 min na posao je sasvim normalno. Samo u BL svi hoće posao u nekoj od zgrada u centru grada
