1. sta su medjedi bogu zgrijesili, ionako nas nema

2. nije to bas tako, tata mi je bio lovac isli smo u lov, meni je to bila uzivancija broj 1. nismo se vele okoristili, ali je samo hodanje po sumi i upoznavanje sa nasim ljepotama, koje se svesrdno nastojimo unistiti, nesto sto se ne moze ovako opisati. eto npr, puzali smo jednom 300 metara da bi izbili na jedan proplanak, a podno proplanka stado kosuta pase, gledali smo ih vise od sat vremena, onda je tetak uzeo kamen i bacio ga medju nih, kad je krdo nabrao uz padinu, to sam vidio samo jednom u zivotu i vjerovatno nikad vise. ulazio u pecinu, brlog gdje je medo spremio sebi krevet za zimski pocinak, pa to nes nemoguce, ne bi nijedan covjek svojoj guzi znao napraviti onakav lezaj od susnja kao on...
pa ceka, smrzli se... cijelu noc i nista... meni je to nesto nezaboravno.
pucao jednom na lisicu i jednom na divljeg vepra... nista pogodio nisam... smoto. prepo se ne znam ni ja cega.
dok sam ziv i te ce slike u meni zivjeti. nosili smo i sijeno divljaci kad bi pao snijeg.
nije sve u pucanju, mislim meni to nije bilo ni na kraj pameti ali cunjanje po sumi po dva tri dana, e to je vec nasto... tetak stari i iskusni lovac, znao je svaku stazu i bogazu... svaku prirodnu catrnju, svaku logu, i pecinu... noc kad pada u sumi to je nesto od cega se meni dizala kosa na glavi, kad se grabljivice spremaju u lov, toliko razlicitih krikova, suma podivlja... strah... a sve je imalo svoje cari, sad se vise ne smije nigdje ni maknuti, sto od zaostalih mina, sto od automatskih pusaka koje nose neuracunjivi tipovi, sto od pomisli da od te lovacke ekipe sam jedini ziv ja...