Razvijajmo u detetu smisao za saosecanje
Decu vaspitavamo uglavnom na principu: takav je red, takav je obicaj.
Ipak, sve sto je vremenom usvojeno, nije uvek i - pametno.
Treba li tako uporno, kako mi cinimo, uciti decu
formalnoj uctivosti?
Priznacete, retko nas sta tako odbija kao uctiv a, u stvari, bezosecajan covek. Jer mi tacno osecamo:
sama spoljasnja kultura nije dovoljna. Potrebna je, i te kako, jos i unutrasnja.
No ne shvataju svi da su ta dva vida kulture, premda se oznacavaju istom recju, po svojoj prirodi potpuno razlicite pojave. Spoljansnja je "kultura" samo skup navika uctivog ponasanja. U osnovi pak unutrasnje kulture lezi nesto dusevno, sto bismo mogli naazvati
smislom za saosecanje.
Spoljasnje navike se
usadjuju, a dusevne sposobnosti se razvijaju. Ono sto je korisno za stvaranje spoljasnje navike moze ponekada biti i stetno za razvijanje dusevne sposobnosti.
Ali, da navedemo primer:
Dosli ste u goste poznanicima i doneli njihovom malisanu poklon. "Kako se kaze?" - strogo ga podseca mama. "Hvala" - promrmlja on. I izgovorivsi tu rec, malisan kao da je otaljao stvar sa gostom. Na njegovom se licu ne izrazava ni osmeh ni radost. Naviknutost na uctivost kod njega se nekako moze i ustaliti, ali sluh za osecajnost tupi. Posle mnogih slicnih postupaka - od dragocenog prirodnog svojstva sluha za osecajnost nece ostati ni traga.
U detetu koje se privikne na formalnu uctivost ne moze razviti i osecajnost. Jer, pravila uctivost su i predvidjena da covek izrazava zahvalnost i onda kada je uopste
ne oseca. Ako prevremeno privikavamo decu da recima izrazavaju osecanja koja jos ne dozivljuju, mozemo ta osecanja prigustiti zauvek.
Zasto, na primer, teramo dete da kaze "hvala"? Najcesce samo zato da bismo pred ljudima pokazali kako nam je dete "vaspitano".
Vezbanje u spoljasnjoj uctivosti samo lici na vaspitanje. Medjutim, stvarno vaspitanje dolazi jedino kad budemo u prilici da dademo detetu makar jednu kap dusevnosti.
Kako razviti u detetu sluh za osecajnost, srdacnost, iskrenost? Zadatak je kudikamo slozeniji nego prosto ovladavanje recima: "hvala", "izvolite", "molim". Obazrivost prema drugom, osecanje za drugog, to je prvi uslov za razvijanje sluha za osecajnost, srdacnost, iskrenost.
Naprimer:
Porodica gleda televizijski program, a malisan treba da prodje ispred ekrana. Da li ce se sagnuti? Da li ce pozuriti? Ako se sagne i pozuri, sa detetom je sve u redu. On oseca prisustvo drugih, snebiva se da im smeta. Ako pak prodje bezbrizno, bez zurbe, znaci u kuci nastaje nevolja i vreme je da se nesto ucini.
Da bismo dete naucili dda oseca drugog, potrebno je i u njemu priznavati toga drugoga.
Kakav primer dete vidi od prvih dana zivota?
Pred njim je uvek osoba (i to tako autoritativna - mama!) koja se stalno na nesto zali: umorna je, potrebna joj je pomoc, ne moze sama da uzme naprstak, ne ustrucava se da svakog minuta ponesto moli; Znaci, I ja tako isto mogu da se zalim, da opterecujem druge I - ako me nesto boli - da na sav glas vicem da me boli. Neka onda i mama, zbog mene, malo pati!
U takvoj porodici dete nece nikada shvatiti da jadikovati pred onima koji te vole, nije posteno. Ne opterecuj ljude, ne zagorcavaj im zivot svojim nezgodama, snadji se - po mogucnosti - sam! Takvu lekciju moramo primerom davati mi, odrasli.
Ne opterecuj drugoga, nego nastoj da ga obradujes.
Prva porodicna briga cesto je: kome cemo i sta cemo pokloniti. Jedna majka govori o svojoj deci: "Trudim se da ih naucim da daju; da primaju naucice I sami."
I doista, njena cetverogodisnja kcerkica ne odlazi u goste bez poklona: mama je uspela da mala oseca zadovoljstvo od poklanjanja, davanja, da se raduje tudjoj radosti.
U nasim uobicajenim predstavama osecajan je covek, pre svega, osetljiv na tudji bol. Tako u nasem jeziku postoje reci: "sa-ucesce", "sa-patnja", "sa-zaljenje". Medjutim rec "sa-radovanje" ne postoji. Tako bismo voleli da cesce cujemo ono osecajno: "Bas ti se radujem". Ili: "Radujem se tvome uspehu".
Naucimo dete da se raduje zbog drugih, da se raduje nesebicno, ne uporedjujuci tudje uspehe sa svojim neuspesima.
Ako kci isprica majci da se u razredu pojavila odlicna ucenica, trebalo bi da se obradujemo zbog nepoznate devojcice, a ne da odmah pozurimo s prekorom: "Eto vidis, a ti?" Morali bismo postupati opreznije. Ukazujuci na lep primer njegovih vrsnjaka, u nasem detetu cesto ne podsticemo zelju za podrzavanjem nego - zavist.
Ne treba prekorevati dete ako ne zuri da dade, da pokloni, ako jos ne ume da se raduje zbog drugog. Od nas se trazi samo jedno: da sami poklanjamo, ds se sami radujemo i da - cekamo. Da cekamo, cekamo i cekamo s verom u to da ce doci dan kada ce dete dati svoj poklon i drugom (a ne samo mami, ne samo dedi).
Vaspitanje sluha za srdacnost i osecajnost zahteva tisinu. Tu galami uopste nema mesta.
Naprimer:
Otac i sin (djak prvak) prilaze kuci i otac upozorava: "Necemo zvoniti, mama je bolesna. Otkljucacemo sami".
Izvanredna lekcija...
No otac jos nije cestito ni zavrsio, a sin je vec pritisnuo zvonce. I tada prasak: "Pa kome ja govorim, idiote jedan"?!
Tamo gde je bilo dovoljno da coveku bude zao, nije bilo potrebe jos I za ljutnjom.
Za vaspitano dete dovoljno je jedva primetno cudjenje u glasu starijeg: "Sta je to s tobom, dragi moj?"
Kad roditelja moraju da upute prekor, da stavljaju primedbe I da osudjuju dete, znaci, vaspitanje je primilo opasan tok. Dete bi moralo svojim sluhom za osecajnost naslutiti neodobravanje I zalost starijih. A kada se ta ljutnja pretoci u reci, u prekore, ukore I viku, tada taj sluh sve vise otupljuje. Ako sam danas detetu nesto prigovorio, sutra cu morati jos duze da mu prigovaram. I svakim danom ono ce me slabije slusati i cuti. Tada ce posle
pedagoske serije: "Sta ti je? Ne cujes? Jesi li gluv? Kome ja govorim? Razumes li srpski? " neminovno uslediti I fizicka: samar, pesnica, prut - I tako sve do maloletnicke kancelarije u miliciji. Dete kod koga nije razvijen I kod koga je zatajio sluh osecajnosti, gotovo je nemoguce vaspitavati. Preostaje jedino da se zali ucitelj I nastavnik kome ce to dete doci u ruke.
Po rastimovanom klaviru se moze udarati pesnicom. No nijedan instrument na svetu nije od toga dobio cisitji zvuk.
Neprijatno je cuti malisana koji stalno sudi I osudjuje drugove pa cak I odrasle ljude. Ako dete lose govori o gostu, nastojimo da ga isrpavimo. No, svake veceri porodica gleda TV program, emisiju za emisijom, I pocinje: te ovaj glumac je los, te ovaj se pevac ponavlja I sve u tom smislu...
Ta svakovecernja skola ogovaranja - to je kosmarno vezbanje u bezosecajnosti. Neprimetno za sebe, mi dozvoljavamo deci da I ona sude I raspravljaju o odraslima bez smisla I bez sazaljenja. I ne samo da im dozvoljavamo vec im I primer dajemo! A posle cemo od deteta zahtevati: "Ne grdi ucitelja! Ucitelj je uvek u pravu" Kako da ne grdi ucitelja kad sve ostale odrase moze grditi?! Uzgred budi receno, otac i majka dodju na red za ogovaranje jos i pre ucitelja.
Ne svidja na se TV emisija; iskljucimo po nekim igovorom televizor. A sto se gostiju tice, pa ne pozivamo ih valjda u kucu da bismo ih, kad odu, ocenjivali I ogovarali.
Naucimo decu da vole ljude, a ne da sude o njima.
Sluh za osecajnost, srdacnost I iskrenost nije, dakle ona uobicajena formalna I uvezbana uctivost. To je cisto dusevna, moralna osobina.
Nagraditi dete sluhom za osecajnost - to je ono najbolje sto roditelja mogu uciniti za njegovu srecu.
Sto se pak tice pravila uctivosti, dete sa sluhom za osecajnost, cim odraste, ovladace njima brzo I lako, po primeru svojih starijih.
Takav ce covek, do poslednjeg trenutka svoga zivota, cak I prikovan za bolesnicku postelju, brinuti da ne opterecuje previse cak ni lekare ni rodbinu I ne zadaje im glavobolje.
Ali stoga ti ljudi koji imaju osecanja za dobro drugih I manje boluju I duze zive. Prihvatajuci zivot blisko dusi, stalno se napajaju istinskim zivotom.
Tekst je prepisan iz jednog crkvenog casopisa ("Pravoslavni misionar") iz '70-tih...eto ako nekog interesuje... 