I ja sam trenutno u procesu lijecenja Cece. Prije nekih sest godina postao sam ponosni vlasnik one najkvalitetnije verzije virusa (1), koja zahtijeva godinu dana maltretiranja zesce neugodnom terapijom, ali mislim da cu prezivjeti... za razliku od virusa u mojoj krvi.
Taj rad u komunama bas i nije dobrovoljan. Nuzan je, obavezan. Ima dvije funkcije – izgradnja novog sistema vrijednosti, odgovornosti, jacanje timskog rada, duha, stvaranje radnih navika itd... Druga je mnogo konkretnija i opipljivija – cisto prezivljavanje. U komuni u kojoj sam ja boravio, dobar dio hrane koju smo jeli, sami smo proizvodili. Bilo nas je 12 i mogli smo mnogo pojesti
... Ostalo smo kupovali novcem koji smo opet sami zaradjivali. Talentovaniji momci (od mene) za rucni rad su od gipsa pravili razne religiozne figure koje smo nedjeljom prodavali na misama u Hrvatskoj. Za te pare smo kupovali brasno i tjesteninu i higijenske fazone ili nesto. Dobili bi tu i tamo neku donaciju od Katolicke crkve, ali sve je to bilo nedovoljno. Skromno se zivi, najblaze receno.... Ja sam strogi ateista, a nijednom nisam osjecao neki pritisak u smislu da trebam da se preobratim ili slicno. Ne bih to ni tolerisao.
Meni je u komuni bas bio lud ”provod”. Ja sam gradsko dijete, koje nikad nije imali priliku da se pretjerano druzi sa zivotinjama. Osim toga, tip sam odrastao na RNR & anarhija fazonu. Pa jos uz to narkoman predugo godina... I odjednom sam morao da ganjam guske, curke i kokoske po dvoristu. Da ih predvece molim, kad im istekne vrijeme predvidjeno za izlazak, da se vrate u svoje sobe i mirno spavaju. Morao da cistim brezovom metlom svinjac i hranim doticnu gospodu, kopam bastu i sadim luk, salatu, kupus i krompir. Kosim travu rucnom kosom i kupim sijeno... Najludje od svega mi je bilo ucenje da muzem koze i kravu. Hahahahah, jebote, moras biti zesci psiholog, imati zvake i prilaze i taktike da bi ih primirio... Ili im ja nesto nisam bio pretjerano simpatican.
Ozbiljno, nigdje i nikad nisam osjetio takav zajednicki duh, empatiju i razumijevanje kao u komuni. To je nesto nevjerovatno. Bilo nas je dvanestorica u prvi mah, kasnije je doslo jos par momaka, nismo imali ni televizor ni radio, mobilne telefone (osim jednog sluzbenog), novine, kontakt sa spoljasnim svijetom. Prosto upuceni jedni na druge i svi u istom problemu. Mnogo vremena da radis na sebi i ispravljanju nedostataka sopstvene licnosti. Zajebana introspekcija. Najgore od svega sto nemas pojma koliko vrijedi to sto radis jer tek mozes da se testiras po izlasku iz kuce. Svi do jednog stvarno dobri momci. I sjebani, do bola. Onako kako to ide kod ovisnika... Meni je tamo jedino smetao vojnicki zivot sa jasnim planom obaveza za svakog clana ekipe, od jutra do mraka. Ja sam haoticna, umjetnicka licnost i treba mi prazan hod za gluvarenje i sabiranje utisaka. A moram i da pisem, to je za mene stvar mentalne higijene, nacin komunikacije sa samim sobom. Kad sam izasao, bas zbog toga sam izasao. A i djevojke nedostaju
. Ako izuzmes casne sestre koje su nas posjecivale i gospodje na misama u crkvama, nisam godinu dana razgovarao sa zenom. Kad sam se vratio u normalan zivot, kao da sam sa Marsa pao.
Okej, postujem misljenje tog tipa sa kojim si razgovarala, pa tako i varijantu da mu je bilo bitno da nikad ne prizna sebi da je heroin bio jaci od njega... Ja sam priznao sebi hiljadu puta i jos bezbroj puta zelio da sam mrtav, pa jos ponekad i preduzimao i ozbiljne korake u tom pravcu... Cak i prvi princip udruzenja AN je – "1. Priznali smo da smo nemoćni pred našom ovisnošću i da ne možemo upravljati našim životima ". Tek kad ovisnik to prizna, moze se krenuti u ozbiljno lijecenje. Ali dobro, svako nije isti i ne postoji samo jedan pravi put u normalan zivot. Koji god metod lijecenja da odaberes, nevjerovatno je tesko.
I da, borba traje cijelog zivota. Moto AN-a je " Samo danas... (bicu cist, a sutra je novi dan)"
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
