banjalukaforum.com

moze se reci dase bojim svoje smrti samo zato sto bi povredila puno ljudi kad bi umrla
ali vise se bojim smrti nekog do koga mi je stalo
e ima super fazon sto rade ja mislim budisti gdje raskomadaju tjelo tog sto je umro i bace ga po planinama da ga pojedu zivotinje, kao nastavljaju ciklus zivota...

_________________
we're just two lost souls swimming in a fish bowl year after year!

ja se bojim,nema sta,ali vise se bojim onog kada te spuste u zemlju...

jedan prijatelj mi je pricao,on je inace iz Bihaca,da je neki njegov prijatelj sahranjen,i nakon toga ozivio..,a to je dokazalo,kada su nakon nekoliko mjeseci otkopali tijelo da bi prenjeli ne neko drugo mjesto,i otvorili unutra,imali su sta i da vide...,u rukama pune ruke kose,navodno je ozivio i cupao kosu sa glave dok nije izdahnuo...

ne znam da li je istinito,ali danas je sve moguce...

Uzas!!

e ako je u Bixacu onda bas i ne vjerujem da je imao mjesta za manevrisanje u zemlji jer mu apartman bas i nije stabilan i cvrst bio....

_________________
ovan
Tretira ih kao plen, kao slabiji pol I upravo zato ga žene vole.
Imajte na umu: ne zna šta je ”predigra”
Idealan sex: brz I divalj, gde sve puca od strasti, halteri, rajsferšlusi, majice…

kaže narod ne laže valjda

I ja sam od starijih cuo ovu pricu koju je ispricala Australijana, a jednu mi je ispricao jedan kolega vezano za njegiovu familiju. Oni su imali familijarno groblje. Jednu zenu su sahranili, kao sto se sahranjuju mrtvi kod svih naroda. Nakon 40-50 godina preko dijela groblja je trebao preci asvaltni put, pa su ljudi iskpavali grobove i prenosili kosti. Kad su otkopali grob ove zene, nasli su kostur kako lezi na boku u zgrcenom polozaju, sto bi moglo ukazivati da je ziva sahranjena.

Kazu da se takve stavri mogu dogoditi, i da se najcesce dogadjaju onim umrlim koji su umrli od udara groma. Poslije ovih saznanja, poceo sam razmisljati. Smrti me nije strah, ali ponekad pomislim, sta ako se bas meni dogodi nesto ovako.

Upravo to. Najgore sto mogu da zamislim je da me zivog sahrane.

Nedavno sam gledao neku reportazu na National Geographic-u, o raznim nacinima na koje covjek moze umrijeti, pod uticajem prirodnih katastrofa. Jos je najbezbolnija ispala smrt kad te grom udari. Bilo je jos raznih, od poplave, gusenja, smrzavanja na niskim temperaturama, dehidrataciji (najcesce u pustinjama), kad tijelo trosi posljednje zalihe vode, od tornada, smrzavanja u vodi... Na kraju je najgora ispala smrt kad covjek dehidrira, jer je to uzasno spora i bolna smrt.

A inace, ne razmisljam o smrti na taj nacin. Teze bi mi palo bol bliznjih, ili smrt njihova...
Uhh, sad mi je ova tema postala toliko morbidna.

_________________
There are ways of saying what you think that make people think what you're thinking is actually more thoughtful than you actually think it is.

Ipak mi nije jasno kako se to dešava, valjda treba proći neko vrijeme od kad se ustanovi smrt do sahrane upravo zbog ovog razloga.
Iskreno, bojim se smrti i tuđe i svoje. Bojim se i običnih situacija u kojima sam potpuno nemoćna u smislu da ništa ne zavisi od mene... a tek ove. A od morbidnih tema, nekad mi padne na pamet, šta ako neposredno poslije smrti mozak ima još neke funkcije pa je čovjek svjestan a ne može reagovati.

Ja mislim, da postoji utvdjen rok koliko treba da prodje vremena od utvrdjivanja smrti do sahrane.Ali opet moze da se pogrijesi.

Mislim, da bi bilo dobro procitati knjigu "Zivot poslije smrti, a mozda i Zivot poslije zivota" ne znam tacno naslov. Tu ima dosta interesnatnih stvari, vezano i za ovu temu. Citao sam je odmah po izlasku ali i u ratu. Za mene jako interesantno. Pozdrav Zah

Sta je ovo.....pa vi kao da ste osnovali ovde ''klub depresivnih'' ?

Smrt je prirodna stvar i covjek mora biti spreman da umre danas isto koliko je spreman da zivi 100 godina !

Noc razdvaja dan...dan razdvaja noc...a majka priroda sve to balansira !

_________________
Ja sam momak na losem glasu u ovom gradu.....a ko si ti ???

Ne, nije u pitanju depresija da ja mislim kako poslije smrti nema ničega, naprotiv! To je više strah od samog trenutka dok smo između života "ovdje" i "tamo", da se tako izrazim. Smrt bliskih osoba ću sigurno teško podnijeti jer sam za neke jako vezana. Neko to sve podnosi lakše, neko teže... eto ja spadam u ove druge.

Smrt je samo drugacije stanje postojanja.

_________________
Srbija Srbima!!!

Strah od nepoznatog....to je covjekov najveci strah inace !

Neboj se lutkice......svako ''zasto'' ima svoje ''zato''......majka priroda se pobrinula za sve !

Iako mislis da ces neke stvari podnijeti teze nego druge....ipak je tebe priroda pripremila za sve !

_________________
Ja sam momak na losem glasu u ovom gradu.....a ko si ti ???

Slažem se sa Revan. Možda ima nešto poslije smrti, možda nema, nikad nisam ni volio te neke limbove pa tako ne bih da registrujem umiranje natenane.

I ja sam prije zamišljao kako znam šta je smrt... nakon što sam svojevremeno imao priliku da sa zadnjeg sjedišta proletim kroz šajbu konačno sam skontao nešto: ma ja sam do tog momenta mislio da sam besmrtan pa sam kenjao koješta o smrti kao o nečemu što se dešava samo drugima.
Osjećaj kad se probudiš iz nesvjestice uzrokovane takvim događajima je užasan. Strah je u praktično nepodnošljiv, volja za životom na svom histeričnom maksimumu. Ja sam čak pokušao odmah da skočim sa kreveta i hodam dokazujući da mi nije ništa. (nije išlo, naravno, al' ja sam se svojski trudio) Kako rekoh, limb je grozna stvar, a ja sam mislio da sam u njemu na minut-dva.

Još nešto, prije par sedmica sanjam da sam mrtav. Vidim poznate ljude, razgovaram s njima i shvatam da sam mrtav kada njihovi likovi počinju da se izobličuju i meni postaje jasno da su to samo moja sjećanja koja polako blijede. A ja sam sasvim sam, sve što imam su neki nestajući odjeci prošlog života i ništa van toga. I onda sam se probudio, je li. :)

_________________
A ja zebem od mnogo mišljenja...

Gadni su ti snovi... Ja sam sanjao svoju egzekuciju. Kakav filing za osjecaj.

_________________
Đuro je divan.

Upravo to. Odjeci prošlog života... i onda se, je li, probudim I ja sam sanjala da sam mrtva.

jeste upravu si,ali ipak u nama svima cucu taj crv straha,moras priznati

jeste i ovde si upravu,covjekov najveci strah je od nepoznatog,u bilo cemu,ali kada je rijec o smrti,tu treba naglasiti da je najveci strah;

jeste da se majka priroda pobrinula,ali poslije smrti..,dok smo jos zivi,mi ne mozemo razmisljati koliko je god to dokazano,sta ce biti poslije,mi samo vjerujemo u ono sto se desi i to je to,a to je dok smo zivi,a sta ce biti poslije,to mi ne znamo; zato u nama postoji strah,bar po nekom mom misljenju;

p.s. svako misljenje postujem,da ne bude da sam ja sad neka tamo koja sve zna,naprotiv

Ja razmisljam o smrti...
Tesko mi je da podnesem da jednom necu biti tu ili da jednom nece biti tu meni najblizi.
Prije sedam dana mi je umrla prijateljica u 22-oj godini. Sada stalno razmisljam o krhkosti zivota. Smrt dode i samo te presijece,... ne bira kada ni koga.
Nekako covjek mora da to prihvati, ali spreman ne moze biti nikada.
Ja samo ne bih voljela da umrem sama, da mojih najblizih nema uz mene.

Ma pusti smrt cuvaj glavu.

_________________
http://i153.photobucket.com/albums/s213 ... onix88.gif

Cega se bojim?! Da me sahrane zivu,da me proglase mrtvom pa se probudim u mrtvacnici, da zavrsim na obdukciji,ni najgorem neprijatelju ne bih pozeljela ono...uzas! Ma svega se bojim!