|
Moore for president
Sljedeći dokumentarac Michael Moorea o Katrini?
Kontroverzni filmaš Michael Moore, čiji je uradak “Fahrenheit 911” stavio drugačiji ton na događaje oko 11. rujna, povezavši sadašnjeg američkog predsjednika Georgea Busha s obitelji Bina Ladena, mogao bi uskoro snimiti još jedan kritički dokumentarac o Katrini.
Navodno je Moore već izjavio kako ovaj događaj “ima sve elemente koji čine ‘Fahrenheit 911’ tako moćnim filmom – bijes političara, ljudsku patnju i nevjerojatnu medijsku popraćenost.”
Sam Michael Moore nije želio potvrditi svoju navodnu izjavu, no na svojoj web stranici nije šutio o uraganu, rekavši sljedeće:
“Ima se mnogo toga za reći i učiniti u vezi uništenja New Orleansa od strane čovjeka, a NE od uragana, nego vrlo strogim odlukama koje je napravila Busheva administracija u posljednjih četiri i pol godine. Ne slušajte nikog tko kaže da se o ovom može razgovarati kasnije. Ne, ne može. Naša zemlja je u neposrednom stanju ranjivosti. Više uragana, ratova i ostalih katastrofa nam slijedi, a lijena grupa samozadovoljnih luđaka i dalje vode show.”
U prilog Moorevooj izjavi ide i jučerašnja BBC-eva analiza probijanja zaštitnog nasipa, u kojoj je rečeno da je projekt ojačanja nasipa, “težak” nekoliko milijardi dolara, stao neposredno prije američke invazije na Irak.
Preživjela uragan
22-godišnja Lana iz Ivanca preživjela na stadionu u New Orleansu
Prve vijesti da među poginulima u nazapamćenom uraganu Kartrina nema hrvatskih državljana nisu mogle umiriti obitelj Kihas iz Ivanca pokraj Varaždina. Zašto onda od Lane nema nikakva glasa? To je pitanje svakim novim danom Lanine šutnje postajalo strašnije. Ni u Ministarstvu vanjskih poslova ni u Crvenom križu ni u Konzulatu RH u Chicagu na njega nitko nije imao odgovor. Potraga je odmah počela, ali kako naći djevojku u zoni bez struje i telefona, gdje su za svoje bližnje izgubljene stotine tisuća ljudi? Lana je doista bila igla u plastu sijena. Uragan je preživjela sklonivši se na Superdome, najveći stadion u New Orleansu, među 20-ak tisuća Amerikanac, čije su fotografije s poprišta katastrofe među prvima obišle svijet.
Udar pred zoru
Udarilo je pred zoru ježi se koža Lani kad o tome govori.Tih pet-šest sati strave bila je tek uvertira. Privremeno sklonište ubrzo je postalo utočištem za još 20-ak tisuća ljudi, koje je vojska skupljala po opustošenu New Orleansu i dovozila helikopterima na stadion. Nevolje su se množile.
Bilo je kao da smo u zatvoru, užasno zagušljivo, vruće... Spavali smo po tribinama, u hodnicima, a hranu i vodu dobivali smo dvaput dnevno kazuje Lana. Bilo je krađa, nervoze, svađa... U zahodu je nađena mrtva sedmogodišnja djevojčica, kako se govorilo, silovana i slomljena vrata. To navodno nije bio jedini slučaj silovanja. Jamie, Amy i ja stalno smo se zato držali skupa govori Lana, koja je s mladim Britancem i Novozelanđankom ovoga ljeta radila u jednom dječjem kampu u Americi.
Odgojiteljica po struci, odabrala je pomagati djeci s disleksijom, a New Orleans je bio posljednja točka na planiranom putovanju nakon rada u kampu. Društvo je bilo na Floridi u Miamiju, gdje su planirali ostati tri dana, ali ih je potjeralo loše vrijeme.
Odlučili smo poći prvim autobusom. Vozio je u New Orleans, a mi smo, tek kad smo tamo stigli, u novinama pročitali da dolazi uragan. Iz grada se više nije moglo. U hostelu su nam savjetovali da se sklonimo u najveći gradski objekt, na stadion Superdome. Pridružili smo se masi koja je na kiši satima čekala da uđe na stadion. Uspjeli smo ući nakon šest sati čekanja - ispričala je...
Mrtvi na stadionu
Spas i sklonište svakim su danom postajali sve više nalik zatočeništvu. Iz začepljenih WC-a širio se smrad, nedostajalo je zraka, a slabije izdržljive kosili su slabost i nesvjestica. Mrtve su sa stadiona iznosili vojnici, a Lana je, kaže, vidjela desetak tijela.
Tek smo treći dan smjeli izići na balkon, uhvatiti malo zraka. Jedan je čovjek pao s balkona, s visine koja odgovara visini od nekoliko katova. Jedni su govorili da se poskliznuo, drugi da se bacio. A onda smo u srijedu čuli da će strance seliti sa stadiona. No, prebacili su nas samo u susjednu košarkašku dvoranu. Sutradan su nam rekli da će nas odvesti izvan grada. No i tada smo, gazeći kroz vodu do koljena, stigli samo do razrušenoga hotela Hyatt. Tamo smo proveli još dva dana. Sobe nisu imale ni prozore, ni vrata, ni namještaja, ali otamo sam se napokon uspjela javiti svojima jer je struje bilo povremeno pa su se uključivali telefoni prisjetila se Lana.
U prvoj e-mail poruci je poručila: "Živa sam, čitava, ali još nismo izišli. Inače, ovo je katastrofa."
Tek su šestog dana s viših katova Hyatta ugledali zmijoliku kolonu autobusa kako mili poplavljenim gradom. Ukrcali su se u jedan te se 10 sati vozili do Dallasa. Iz Dallasa je Lana prvim letom otputovala u Chicago. U svoj dom primila ju je hrvatska konzulica pa je napokon dočekala normalan krevet, WC, kupaonicu i domaću juhu.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
