Prije svega, ako je nešto realna slika, to je slika većine, a izuzeci postoje od svega. Rijetki, ali postoje. A to da u BL svi kukaju a po pola dana sjede u kafanama je realna slika, jer ima toliko studenata koji sjede i ne rade ništa, dok im se roditelji ubijaju od posla. Iz ove slike naravno da izuzeci iskaču.
Poznajem mnogo gasterbajtera, od rođaka, komšija i nazovimo ih prijatelja. Gasterbajtera koji očekuju da im se spremaju večere i posebni dočeci kada dođu da nas posjete i da se titra oko njihovih guzica, i naljute se kada ih tako ne dočekamo, pri čemu za svo vrijeme koje su u inostranstvu više vole da plaćaju dadilju za djecu nego da pozovu nekoga da dođe kod njih makar na sedam dana i vide taj divni Beč a da ne spominjem JuEsEj. A ta ista osoba je svojevremeno živjela kod mojih roditelja, dok se nije udala. Nikad joj nije palo napamet da nazove i čestita praznike, kamoli šta drugo.
Ili, kao što se dešavalo, osoba bolesna u komšiluku i zovu kumove i prije rata prve komšije, da donesu neki neophodan lijek jer ga kod nas nije bilo, pri čemu će im se to platiti kada dođu. Lijek je naravno "zaboravljen". Ne d'o Bog tražiti stvarnu pomoć.
Jer njima je super a onda ako počneš da kukaš, odjednom nešto niko nema para, kriza je svugdje i ostalo. Kako odjednom kriza kad se maloprije hvalili novim mercom?

Omiljena rečenica mi je: "Vama je ovdje divno. Ja da sam ovdje, živila bih od vazduha. " Ma sigurno...
Ili situacija gdje sam sa bolesnom osobom došla u bolnicu i mi čekamo red, a gospoja (sa 500 kg zlata na sebi) hoće da upadne preko reda. "Šta oš' ti mala, nemoj da sad uniđem i reknem doktorici pa ona neće te primi jer mi je sestra." More...
Ovo su naravno ekstremne situacije. Ali činjenica je da sa većinom gasterbajtera nemam baš najljepša iskustvo. Opet kažem, i tu postoje izuzeci.
Meni je žao iskompleksiranih ljudi. I te potrebe da se neko na taj način dokazuje, a ne zna koliko je ta silna želja da dominira, makar i glupostima i stavom "ja sve znam, ti nemaš pojma" jadna. Čim sjednemo, počne priča o ćerki, sinu, mužu, novom autu, novj kući koju grade u BiH i kožnoj garnituri i bla bla bla.
I naravno, ubjedljivo su mi omiljene situacije kada sjedimo u širokom društvu i ona počnu međusobno da pričaju na njemačkom ili engleskom, računajući da ih niko ne razumije. E pa gospodo, malo ste se zajebali.
Žao mi je što ti je otac invalid. Ali nije jedini, a mnogi nemaju ni 350 km primanja pa nekako žive sa tim. A kao što si mogla da pročitaš u gornjim postovima, i mi ostali smo rekli da je to (1400 km) i više nego dovoljno para za jednu osobu. Naravno nije ako izdržava od tih para cijelu porodicu.