Čiča iz Rogače je napisao:
koga
Taj Jovan Mirić piše:
Nije li paradoksalno, Mirić pita, da se na ustavna načela pozivaju čak i iredentisti? Tako se isto i zagovornici ustava pozivaju na avnojska načela, iako je ustav u bitnome odstupio od njih. Primjerice, Mirić drži da se u avnojskim načelima ne mogu pronaći temelji za proces “konfederiranja federacije” (što je njegov originalni izraz, aluzija na Bakarićevo “federiranje federacije”) koji zapravo “znači dezintegraciju i podređivanje klasnog nacionalnom”. Relativiziranje federalizma u neskladu je i s nazivom zemlje, koja se i dalje naziva Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Nijedna druga federacija nije proglasila suverenost svojih dijelova, kao što je to učinila Jugoslavija s republikama a u nekim dijelovima ustava i s pokrajinama.I jednima i drugima je dano pravo veta na savezne odluke, čime su stvorene pretpostavke za teror manjine.
Takva je situacija posebno teška za Srbiju, koja je postala “mala federacija”, što “mora dovesti (a i dovodi) do blokade sistema s dalekosežnim posljedicama, ekonomskim, političkim i socijalnim”. Upotreba pojma narodnosti umjesto nacionalne manjine unosi dodatnu zbrku, jer se time otvara prostor za “podržavljenje pokrajina”, naročito kad se koriste fraze kao što su “suverena prava naroda i narodnosti” ili slične. Problemi koje Jugoslavija ima na Kosovu (intenzivno od 1981.), upravo su logična posljedica novog sistema, ali i samo prvi nagovještaj daljnje dezintegracije Jugoslavije.
Opisujući stanje u Jugoslaviji nakon donošenja Ustava (1974.) Mirić kaže da se sve svelo na nacionalno. Državni, nacionalni, republički suverenitet, a ne suverenitet rada, obilježio je proteklo desetljeće. Kao da je prešutno prihvaćena teza o tome da je ono radničko, klasno, u revoluciji već osigurano, a ono nacionalno (ponekad i nacionalističko) treba udovoljiti zbog mira u kući. A od takvog shvaćanja do podređivanja socijalizma nacionalizmu samo je jedan korak. (…)
Sljedeće godine, 1988., Mirić u opsežnom autorskom članku objavljenom u šest nastavaka u Oku upozorava na “otupljivanje kritičke refleksije” i poziva da se misli antipartijski. Treba napustiti, kaže on, dogmatiziranu teoriju i praksu socijalizma, koja se temelji na ideji da je “sve naše najbolje”. Ne uspije li Savez komunista da razbije nacionalno-državne monopole koje je sam stvorio, “on će definitivno razbiti Jugoslaviju i sići s društveno-povijesne scene”. Ili, još gore, spas će potražiti u savezništvu s konzervativnim snagama, uključujući i nacionalističko-desnim.