|
Kada se povede priča o najvećim talentima banjalučkog fudbala, neizostavno je i ime Mehmeda Krajišnik zvanog Papek.
Mladje generacije ga se sigurno ne sjećaju, ali ga zato njegovi savremenici drže u lijepoj uspomeni. Nije on ostao u uspomeni samo kao vrstan fudbaler, nego i kao lijep i pristojan mladi čovjek, zgodan i privlačan momak, vjeran i odan prijatelj i drug, dobar i požrtvovan sin i brat, vedar i nasmijan u društvu, vrijedan i požrtvovan na poslu, jednom rječju, poželjan i dobro došao svugdje. Kao dijete, dovodio je svoju raju, kada su bili gladni, kući i samo bi materi rekao: "Odreži i namaži !"
Rodjen u Banja Luci 1929. godine. Otac Asim je bio strog a majka Tahira (rodjena Hadzidedić ) brižna, tiha i blaga žena. Imali su još dvoje mladje djece, ćerku Amiru-Seku i sina Mustafu-Muju.
Papek je zavrsio STŠ, elektro smjer i radio u banjalučkom Električnom preduzeću.
Tri velike ljubavi - Fudbal, Borac i Vrbas
Kao dijete, često je išao na treninge i fudbalske utakmice sa svojim daidžama (ujacima) Mustafom i Ishakom, koji su igrali za BSK. Bio je posebno Mustafin ljubimac i on mu je najvise i ulio ljubavi za fudbal. Neki su ga zeljeli vidjeti kao atletičara, zbog njegove brzine, ali je on zavolio fudbal i krenuo ga igrati, a gdje drugo nego, u Borcu.
Na poznatoj vrbaskoj plazi "Halilovac" se ljeti po cijeli dan kupalo i igralo "penala" (glavare). Papek je tu bio 'redovan' a uz njega najčešće su tu bili njegovi suigrači i prijatelji iz Borca - Stipara (Stipic), Spaho (Spahic), Ramonja (Ramic) i drugi. Inaće, Stipara a zatim Spaho su bili i nabolji Papekovi prijatelji.
Znalo se desiti da Papek i društvo, igrajući 'penala' i uživajući u Vrbasu zaborave na sve ostalo te se, neko od njih, u zadnjem momentu sjeti da imaju utakmicu i onda nastane trka prema stadionu.
Dešavale su se i druge zgode vezane za igranje. Papekov otac je imao livade pa se događalo da treba pokupiti sijeno a Papek je trebao ići igrati utakmicu. Spas, u tim situacijama, za Papeka bio je daidža Mustafa koji bi doveo svoju raju da pokupe sijeno da bi Papek mogao ići igrati.
Papek u Partizanu
Kao i svi momci tog vremena, Papek je u dvadesetoj godini krenuo na odsluženje vojnog roka. Dobio je raspored za Makedoniju, zajedno sa svojim prijateljom i suigračem Stiparom. Sa tada poznatim vojničkim drvenim koferima u rukama krenuli su vozom za Beograd, da bi dalje nastavili za Makedoniju.
Međutim, u Beogradu veliko iznenađenje za obojicu! Na beogradskoj željezničkoj stanici, gdje su trebali presjesti u voz za Skopje, sačekala ih je vojna policija, strpala u džip i odvela ravno u Vrhovni štab JNA!
Znalo se da je u to vrijeme FK Partizan bio 'vojni klub' i da su generali vodili glavnu riječ. S obzirom da su i Papek i Stipara već bili zapeli za oko velikim timovima (Partizan, Dinamo, Sarajevo...), Partizan je iskoristio svoju "vojnu prednost" te su obojica zadržani da služe vojni rok u Beogradu, ustvari da te dvije godine igraju za Partizan.
Papeku i Stipari je to najviše i odgovaralo i odmah su počeli trenirati u Partizanu, a vrlo brzo je uslijedio put u Vijaređo (Italija ) na svjetski poznati medjunarodni turnir mladih timova.
Partizan je osvojio prvo mjesto, a Papek je, kao standardni igrač prve ekipe, oduševljavao sve prisutne svojom igrom o čemu su pisale mnoge novine, strane i domaće. Poslije Italije, Papek je 'prekomandovan' u prvi tim Partizana i uslijedila su gostovanja u Njemačkoj a zatim po Srbiji. U to vrijeme u prvom timu Partizana igrali su velikani jugoslavenskog, i evropskog, fudbala Čajkovski, Bobek, Zebec, Valok, Brozović.... i 'Papek' među njima, i to kao standardna prvotimac!
Banjalučanin na služenju vojnog roka igra za veliki Partizan zajedno s fudbalerima svjetskog 'glasa', standardnim reprezentativcima! Papek je cijeli vojni rok proveo igrajući za Patizan.
Nakon završetka vojnog roka vođstvo Partizana ga je pokušalo i dalje zadrzati u 'crno-bijelom' dresu, ali se Papek zaželio Banja Luke, Vrbasa, raje i Borca te se vratio u svoj grad.
Pritisak 'velikih' klubova
Emisari iz velikih klubova su i dalje dolazili u Banja Luku, navraćali kući i pokušavali ga nagovoriti i odvući u svoje klubove, tako da je Papek, pod tim pritiscima, počeo i razmišljati o nastavku karijere u nekim od tih klubova. Zbog blizine Zagreba, bio je najbliže odluci da predje u Dinamo.
Međutim, baš u to vrijeme zadobio je na treningu povredu koljena te mu je Dinamo zakazao hitan specijalistički pregled u Zagrebu, 16. maja 1953 godine. Papek je autobusom otputovao u Zagreb i izvršio sve potrebne preglede.
Sudbina
U Zagrebu se, slučajno, susreo sa svojim radnim kolegama iz Električnog preduzeca, koji su u Zagreb došli kamionom. Ponudili su ga da se sa njima vrati u Banja Luku, što je on i prihvatio.
Bila je to kobna odluka za njega.
Vraćali su se po noći i naletili na neosvijetljen parkiran kamion natovaren željeznim cijevima. Sudar je bio strahovit. Cijevi su probile kroz prednje staklo udarile u Papeka i usmrtile ga. Svi ostali koji su se nalazili u kamionu ostali su neozlijedjeni!
Da ironija bude veća, taj parkirani kamion sa natovarenim cijevima je takodjer bio iz Banja Luke, vlasništvo preduzeća "Instalater".
Tog, 16. maja 1953 godine, u dvadesetčetvrtoj godini prestalo je da kuca srce velikog majstora fudbala, divnog i čestitog sina i brata, vrijednog i požrtvovanog prijatelja i druga, pravog komšije i velikog zaljubljenika Vrbasa. Jednostavno kazano – prestalo je da kuca srce Čovjeka, Mehmeda 'Papeka'.
Nezapamćen posljednji ispraćaj
Nakon saznanja da među živima više nema Mehmeda Krajišnika-Papeka cijela Banja Luka je bila u žalosti. Priredjen mu je posljednji ispraćaj, koji nikad do tada, a smijem ustvrditi ni do današnjeg dana nije vidjen u Banja Luci. Saobraćaj je bio blokiran a kilometarska kolona se kretala od bolnice, preko glavnog mosta, kroz Malu čarsiju pa kroz Stupnicu do harema "Stupnica". Cijelim putem je mnoštvo ljudi stajalo sa strane ulica i sa velikom žalošću i nevjericom ispračalo svog Papeka.
Papek, iako mlad, svojom ljudskom dobrotom, i fudbalskim umijećem, je to i zaslužio!
Idol djece
Kao igrač, posebno je oduševljavao djecu. Njegova brzina, driblinzi, duhovitost u igri, savršena tehnika, dobar šut, igra glavom, kolektivnost i ljubav prema klubu su stvorili od njega dječijeg idola. Mnogi su stajali tik uz unutrašnju ogradu kraj desne strane napada, da bi mogli što bolje uzivati u njegovim vragolijama. Na poluvremenu bi se prebacivali na drugu stranu igrališta, da bi ponovo bili uz njega. Bilo je pravo uživanje gledati ga kako igra.
Miljenik suigrača
Papek je bio istinski omiljen i među svojim suigračima, klupskim drugovima. Njegovi suigrači su o njemu govorili samo u superlativima.
- Osman Spahić-Spaho (2005 god.):
" Uh kakav je to bio igrač, bolje reći igračina! Teško onima koji su ga morali čuvati. Znalo se promjeniti nekoliko bekova na njemu za vrijeme jedne utakmice. On se prosto igrao sa svojim čuvarima a ujedno bio strašno koristan za ekipu. Bio je kompletan igrač i ne znam koga bih mogao sa njim uporediti."
- Mastela Aleksandar-Aco ( 1977. godine povodom godisnjice smrti):
"Divio sam se sjajnom Tomi Knezu, njegovim bjegovima i golovima. Divim se danas prefinjenom Abidu Kovačeviću, ali sam duboko uvjeren da je Pepi Krajišnik bio najbolji, najtelentovaniji fudbaler Banja Luke poslije rata. Sjajan tehničar, elegantan pri svakom pokretu, sa solidnim udarcem, maštovit pun ideja i rješenja na terenu... U fudbalu za njega nije bilo tajni.
To je bio Papek – Ljudina, fudbalski čarobnjak, raja !
Takvih kao Papek nema baš mnogo i zato ga treba sačuvati od zaborava.
Oni se ne smiju zaboraviti !
_________________
Once you're grown up, you can never come back!
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
